Foto: AFP

DALEKO najbolji opis odnosa medija (i to ne samo američkih) prema prosvjednicima na Wall Streetu i šire dao je ovih dana komičar Jon Stewart. Mainstream mediji u SAD-u, objašnjava Stewart, funkcioniraju samo na dva "settinga" - blackout (zamračenje, u ovom slučaju medijska blokada op.a.) i cirkus.

Pa su jednostavno čekali da prosvjed propadne ili postane prevelika vijest da bi je nastavili ignorirati. Kada se dogodilo ovo potonje, s prvog su se "settinga" prebacili na drugi. Razmjeri medijskog cirkusa u koji se pretvorilo praćenje "okupacije" Wall Streeta vrlo su teško opisivi. Ali ipak ćemo pokušati.

Sama ideja (uglavnom) mladih ljudi koji su se odlučili pobuniti protiv korporativne pohlepe i zatražiti pravednije društvo vrlo brzo je pala u drugi plan. Umjesto toga američki su se mediji odlučili fokusirati na neke druge, mnogo trivijalnije teme. Pa se tako izvještavalo o tome gdje i koliko često prosvjednici idu na WC, kako održavaju osobnu higijenu ako tjednima kampiraju u parku, koliko smeća stvaraju i tko sve to čisti...

Uvredama i klevetama na prosvjednike

Komentatori, analitičari i društveni kritičari raznih televizijskih mreža nisu se ustručavali ni otvoreno vrijeđati prosvjednike. S obzirom da među njima ima velik broj pripadnika alternativne kulture, ismijavale su se njihove frizure i stilovi odijevanja. Otvoreno ih se proglašavalo nakazama. I, što je za mnoge prosječne Amerikance još gore, komunistima. Na CNBC-u, koji je znatno umjerenija mreža od Fox Newsa, moglo čuti da su prosvjednici "na strani Lenjina". Što god to značilo.

Televizijskim "talking headsima" zdušno su, po običaju, sekundirali konzervativci iz Republikanske stranke. Eric Cantor, vođa republikanske većine u Kongresu, prosvjednike je opisao kao "rulju koja želi okrenuti Amerikance jedne protiv drugih". Mitt Romney, favorit za republikansku nominaciju na predsjedničkim izborima, optužio ih je da "vode klasnu borbu". Herman Cain, još jedan dobrostojeći predsjednički kandidat smatra da su prosvjedi "anti-američki".

A to čak nisu niti najridikulozniji komentari. Rand Paul, jedan od popularnijih zastupnika iz redova ozloglašenog Tea Partyja je, recimo, u strahu da će prosvjednici početi zapljenjivati od ljudi na ulici skupe igračke popu iPada jer "vjeruju da bogati ljudi ne zaslužuju posjedovati takve gadgete". Uključio se i gradonačelnik New Yorka Michael Bloomberg, bivši član obje najveće američke stranke, koji je inače znatno umjereniji od ostalih nabrojanih "faca". Bloomberg, recimo, smatra da je prosvjednicima cilj uništiti radna mjesta u New Yorku.

"Indijanci" opet izlaze na ulice

Ovakva retorika je, nažalost, sve samo ne neočekivana. Uostalom, još nedavno smo je gledali i u Hrvatskoj, gdje je Tomislav Karamarko prosvjednike prekrstio u "Indijance", dok ih je njegova šefica Jadranka Kosor uglavnom ignorirala. Nije ta rulja bila vrijedna njene pažnje, iako je iza zatvorenih vrata Banskih dvora, na neosvojivom Markovom trgu, sigurno i ona imala za njih koji epitet kojim bi mogla konkurirati svom ministru unutarnjih poslova.

Prosvjedi u Hrvatsku ponovo stižu 15. listopada, kada je zakazano širenje američke revolucije s Wall Streeta na ostatak svijeta. Već i prije toga će se broj gradova u kojima su organizirani prosvjedi protiv korporativne pohlepe popeti iznad tisuću. No, retorika konzervativnih političara i njima naklonjenih medija vjerojatno će ostati identična kao i sada.

Krugman: Gospodari svemira s Wall Streeta ne dopuštaju da ih itko proziva jer znaju da su u krivu

Problem je to kojeg je primijetio i Paul Krugman, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju 2008. godine, kolumnist New York Timesa i jedan od utjecajnijih javnih intelektualaca u SAD-u. Krugman u svojoj kolumni upozorava kako najbogatiji slojevi društva podivljaju svaki put kada netko pokušava ukazati da kapitalistički sustav koji imamo danas jednostavno nije pravedan i ne pruža svima jednake mogućnosti.

Navodeći nekoliko sličnih primjera kakvima su konzumenti američkih medija svjedočili zadnjih godina, Krugman piše: "Što se ovdje zapravo događa? Odgovor sigurno mora biti da Gospodari svemira s Wall Streeta duboko u sebi shvaćaju koliko je njihova pozicija moralno neobranjiva. Oni nisu John Galt (lik iz romana "majke" objektivizma Any Rand op.a.), nisu čak ni Steve Jobs. Oni su ljudi koji su se obogatili dilajući kompleksne financijske sheme koje ne samo da nisu pomogle Amerikancima već su nas gurnule u duboku krizu čije posljedice osjećaju deseci milijuna građana".

Ono što prosvjednike, koje Krugman otvoreno podržava, u cijeloj priči najviše ljuti jest činjenica da nitko od ljudi koji su krivi za gospodarsku situaciju u kojoj se svijet danas nalazi nije odgovarao. Malobrojni uistinu nezavisni istraživački novinari u SAD-u razotkrili su brojne malverzacije koje su se prije, za vrijeme i nakon kolapsa 2008. godine događale na Wall Streetu. Međutim, krivci i dalje sjede u svojim luksuznim uredima i primaju milijunske bonuse, dok na ulicama milijuni "običnih" građana gladuju.

Zbog toga, piše Krugman, svatko tko se drzne ukazati ono što je očito, da sustav treba mijenjati, mora biti izvrgnut promptnoj demonizaciji i izguran s javne pozornice. To je uloga koju u SAD-u trenutno igraju mainstream mediji, a kakvu su, sjećamo se, i za vrijeme prosvjeda u Hrvatskoj igrale nacionalne televizije. Tko su, dakle, tu pravi ekstremisti? Ne prosvjednici, zaključuje Krugman, već oligarsi koji ne žele dopustiti bilo kakvu kritiku na svoj račun, ili još gore, to fatalno pitanje koje bi trebalo postaviti i mnogim hrvatskim šerifima: Odakle vam pare?