MEĐU POVJESNIČARIMA se dugo vodila akademska debata o tome što je glavna vodilja povijesti - depersonalizirane društvene silnice ili, upravo suprotno, "veliki ljudi" čije su vodstvo i vizija presudni.

"Povijest svijeta samo je biografija velikih ljudi" konstatirao je začetnik te teorije, škotski povjesničar iz 19. stoljeća Thomas Carlyle. Naravno, može se to odnositi i na one koje pamtimo kao velikane i borce za slobodu i neovisnost, kao i na tirane i ratne zločince. Ta je podjela često labilna i ovisna o vremenu i prostoru. 

Ali kako god izgledao niz tih vođa čije su odluke promijenile tijek povijesti, mjesto na tom popisu zasigurno pripada ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. 

Da ovaj bivši agent sovjetskog KGB-a i njegovog nasljednika FSB-a nije, nakon 22 godine na vlasti, naredio ruskoj vojsci da u noći s 23. na 24. veljače 2022. prijeđe granicu s Ukrajinom iz nekih desetak pravaca, skrši vojni otpor i sruši vlast u Kijevu, svijet bi danas bio bitno drukčiji. 

Putinova imperijalna ambicija i hazarderska odluka promijenile su povijest

Njegova vizija svijeta, u kojoj Zapad Rusiju egzistencijalno ugrožava primanjem bivših sovjetskih kolonija u NATO, a jedini adekvatni odgovor Rusije je da obnovi nekadašnju moć, ambicije, a možda i granice Sovjetskog Saveza i Ruskog Carstva prije njega, bacila je svijet u kaos. Rat u Ukrajini nesumnjivo je najveći i najkrvaviji rat na europskom tlu od kraja Drugog svjetskog rata.  

Svijet bi, vjerojatno, bio drukčiji i da ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski nije prvog dana te invazije, kad su američki generali predviđali pad Kijeva za 72 sata, odlučio ostati u tom gradu i odbio američku ponudu za evakuaciju antologijskim riječima: "Borba je ovdje, trebam streljivo, a ne prijevoz." Znamo da su i ruski zapovjednici imali upravo takav plan - osvojiti metropolu silovitom akcijom za nekoliko dana. 

Godinu dana kasnije Ukrajinci trebaju streljivo više nego ikad, ali ruskih okupatora nema nigdje blizu Kijeva. Umjesto Putina ukrajinsku prijestolnicu posjetio je američki predsjednik Joe Biden. Dan nakon posjeta Kijevu i ležerne šetnje centrom grada uz zvučnu pratnju sirene za zračnu uzbunu, Biden je u Varšavi održao govor u kojem je sažeo kušnju pred kojom se svijet, barem njegov zapadni dio, našao. 

Amerika, demokracija i vječne optužbe za licemjerje

"Bismo li se zauzeli za suverenitet nacija? Bismo li se zauzeli za pravo ljudi da žive slobodni od gole agresije? Bismo li se zauzeli za demokraciju? Godinu dana kasnije znamo odgovore." 

"Da, zauzeli bismo se za suverenitet. I jesmo. Da, zauzeli bismo se za pravo ljudi da žive bez agresije. I jesmo. I zauzeli bismo se za demokraciju. I jesmo. A jučer sam imao čast stajati s predsjednikom Zelenskim u Kijevu kako bih izjavio da ćemo se nastaviti zalagati za iste stvari bez obzira na sve", poručio je Biden. 

Naravno, takva retorika američkog predsjednika uvijek je podložna optužbama za licemjerje i zaborav na brojna američka kršenja tuđeg suvereniteta u bližoj i daljoj povijesti. Svaka invazija je ilegalna ako nema odobrenje Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (gdje Rusija ima veto), a svaki ratni zločin je ratni zločin.

No kao što smo na početku otvorene ruske invazije pisali - jer ona "hibridna" je započela još 2014. - ovo je bila prva agresija u jako dugo vremena koja je izvršena s ciljem osvajanja druge, neovisne i međunarodno priznate države i pripajanja njenog teritorija. 

Za razliku od Srbije koja je napala Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, Rusija je priznala neovisnost Ukrajine još davne 1991. A za razliku od Rusije, Amerika nije imala za cilj osvojiti i pripojiti teritorij Srbije, Iraka, Afganistana, Libije ili Sirije.

Nije, kao Putin Ukrajinu, nazivala državnost i neovisnost tih zemalja povijesnim greškama - niti je, što god tvrdio naš predsjednik Zoran Milanović, "anektirala" Kosovo, koje je samo proglasilo neovisnost uz vojnu zaštitu NATO-ovog KFOR-a. No iako je Europa imala iskustvo krvlju natopljenog raspada Jugoslavije i genocida u Srebrenici koji nije spriječila, etničkog čišćenja Albanaca na Kosovu, ruske invazije na Gruziju i aneksije Krima, sve ju to nije previše trgnulo.

Ostala je uljuljkana u san o kontinentu bez ratova, bez potrebe za ozbiljnim oružanim snagama, uz prosperitet i sigurnost koji u isto vrijeme ovise o američkoj vojnoj zaštiti i jeftinim ruskim energentima. 

Bandov: Europa nije željela otvoriti oči, ali sad je odlučnija

O promjenama koje je rat u Ukrajini značio za Europu i svijet u cjelini razgovarali smo s Goranom Bandovom, profesorom međunarodnih odnosa i diplomacije sa Sveučilišta u Zagrebu, bivšim veleposlanikom Republike Hrvatske u Rusiji Božom Kovačevićem i vanjskopolitičkim analitičarem Denisom Avdagićem. 

>> Ovo su scenariji za kraj rata u Ukrajini

"Još od vremena Drugog svjetskog rata Europa je radila na osiguranju europskog mira, dijaloga i suradnje među europskim narodima, prvenstveno zapadna. Srednja Europa, koju smo u to doba znali kao Istočnu Europu, nalazila se iza zida, no čim je zid pao, a s njim i Varšavski pakt, i države tog dijela Europe su vrlo brzo integrirane u europski mirovni okvir, a i Rusija je bila bliski partner i suradnik zapadnog svijeta", kaže nam Bandov.

"Ipak, već od druge polovice 90-ih, a napose nakon ruskog napada na Gruziju, postalo je jasno da i Europu mogu opet zahvatiti vremena nemira i eskalacije sukoba. Europa nije željela otvoriti oči i pravila se kako ne zamjećuje rusko otimanje komada i komadića susjednih država. Uvodila je sankcije, pritom strogo pazeći da samoj sebi i svojim interesima ne našteti", objašnjava Bandov.

"Europa nije previše reagirala ni na pozive izvaneuropskih partnera da se podignu vojna ulaganja. No upravo zadnjih mjeseci vidimo promjene tog tona i odlučniji stav europskih država da se posvete svojem vojnom osnaženju", zaključuje. 

"Putinov govor zastupnicima Dume jasno pokazuje da je on odlučio Rusiju okrenuti od Zapada prema drugim tržištima. On je zapravo uvrijeđen činjenicom da Zapad, odnosno SAD, ne želi danas Rusiji priznati važnost i status kakav je imao SSSR. I sva Putinova vanjskopolitička nastojanja bila su usmjerena prema tome da Rusija, zajedno s SAD-om, odlučuje o sigurnosti u Europi", kaže nam Kovačević.

"Pritom zanemaruje činjenicu da se SSSR raspao, da je Amerika pobjednica hladnog rata i da je Rusija nastala raspadom SSSR-a. Dakle, Putin je pokrenuo rat u Ukrajini zbog svojih nerealnih vanjskopolitičkih ambicija." 

Kovačević: Putin gubi ovaj rat, ali očito nije spreman odustati

"Premda gubi taj rat, on očito nije spreman odustati, a to znači da će u Europi do daljnjega vladati napetosti, a da će europske države morati smanjivati životni standard svojih građana da bi financirale obranu Ukrajine i da će Amerika apsolutno dominirati u sigurnosnom, ekonomskom i političkom pogledu na europskom kontinentu", drži Kovačević.

Promjena koja je zadesila Europu prije godinu dana mogla je, doduše, poprimiti različite oblike. Da je, kao što američki povjesničar Timothy Snyder sa Sveučilišta Yale piše za Boston Globe, Zelenski pobjegao i Kijev pao, vjerojatno bismo zaključili da je demokracija slabija od autoritarizma te da će Kina i Rusija, baš kao i represija koju predstavljaju i šire, dominirati u desetljećima koja dolaze.

Umjesto toga, ističe Snyder, Ukrajinci su nas podsjetili o čemu se zapravo radi kad govorimo o slobodi i demokraciji. Prodrmali su nas i probudili nakon desetljeća letargije i pretjerane samouvjerenosti.

Silovit otpor ukrajinskih snaga i prkos kijevskih vlasti bili su toliko potrebna motivacija Zapadu da odgovori brže i odlučnije nego ikad prije. Izravna vojna intervencija nije dolazila u obzir, kako su i Biden i lideri članica Europske unije i NATO-a brzo dali do znanja. 

EU je zato prva pokrenula ekonomsku odmazdu za agresiju, s najtežim sankcijama koje je ikad uvela i koje mnogi, a prije svega sama Moskva, vide kao vrstu ekonomskog rata. Vojna pomoć iz EU, SAD-a, UK-a i drugih zemalja brzo se počela slijevati preko ukrajinske granice i pokazala se presudnom za ponižavajući neuspjeh ruskog "blitzkriega". 

>> 2022. je bila godina koja će promijeniti sve

Umjesto da oslabi i raskoli NATO, ova invazija ga je, kao što piše britanski Economist, revitalizirala. Savez je "naoružan" svojim prvim novim nizom ciljeva od 1967. Dok je stari NATO bio reaktivan, sada se obnavlja kako bi odvratio Rusiju u mirnodopskim uvjetima i snažno odgovorio čim ova zemlja zaprijeti napadom na teritorij članica saveza.

Avdagić: Možemo govoriti da nas Amerikanci iskorištavaju, ali što bi bilo bez njihovog štita

U isto vrijeme Rusija je potonula još dublje u despotski militarizam, a Putin u mesijansku ulogu predvodnika križarskog rata protiv zapadne hegemonije - koja je u isto vrijeme, po kremaljskoj propagandi, kolonijalna, ultraliberalna, fašistička, sotonistička i rusofobna.

"Za one koji tvrde da se treba držati neutralnog stava kad se veliki tuku, treba reći - ne tuku se veliki. Problem i je u tome što je Ukrajina odlučila tući malu Ukrajinu. Ako doista opet dođe do momenta da se veliki tuku, onda se trebamo jako zabrinuti za opstojnost svih", konstatira Avdagić.

"Imamo tu protekciju Amerikanaca na kojoj možemo biti nezahvalni, možemo reći da nam ne odgovara, da oni nas iskorištavaju, ali činjenica je da je taj američki štit postojan i tko zna što bi bilo da ne postoji", ističe Avdagić: "Ali Amerikanci su, još i prije Trumpa, počeli poručivati da je došlo vrijeme da Europljani počnu sami graditi svoju obranu, onih famoznih 2% BDP-a", dodaje.

"Zemlje poput Švedske su shvatile da je ponovo takvo vrijeme, da neki mladi ljudi moraju ići u vojsku i da ne možemo drugačije funkcionirati nego se prilagoditi prijetnjama koje postoje. Ako želimo očuvati Zapad kao takav, to ima svoju cijenu koju upravo gledamo", zaključuje Avdagić.

Iako je 141 od 193 zemlje članice Ujedinjenih naroda izglasala osudu ruske invazije, a samo pet je glasalo protiv, zemlje globalnog istoka i juga nisu se pridružile sankcijama.

Avdagić: Nema povratka na staro, našli smo se u vremenu novog hladnog rata

"Iako se čini kako postoje određena nesuglasja oko uvođenja novih krugova sankcija u momentu postizanja dogovora. sve se države članice EU usvojenih sankcija pridržavaju i provode ih, a to je dakako najbitnije. Istovremeno je i NATO postao atraktivniji te mu se žele pridružiti Finska i Švedska, države koje o tome nisu ni razmišljale samo nekoliko mjeseci prije ruskog vojnog napada na Ukrajinu 2022.", tvrdi Bandov.

Može li se Europa oporaviti od ovog šoka, obnoviti svoje vojne kapacitete i učiniti svoju ekonomiju robusnom i bez ruskog plina i nafte, zanimalo nas je.  Prijete li joj zaista siromaštvo, smrzavanje, deindustrijalizacija i nemiri, kako proruski komentatori prognoziraju?

"Države Europe su među najznačajnijim gospodarstvima svijeta, snažno su okrenute novim visokim tehnologijama i inovacijama, s vrlo snažnim sektorom istraživanja i znanosti. Atraktivnost Europe ne jenjava, tako da milijuni ljudi pokušavaju doći u nju i ostvariti svoj europski san, ali i niz država se pokušava pridružiti Europskoj uniji kako bi digli životni standard i kvalitetu života svojih građana, što također potvrđuje atraktivnost Europe", odgovara Bandov.

"Pritom se treba podsjetiti kako države Jugoistočne Azije ostvaruju svoju suradnju kroz ASEAN, koji je nastao upravo prema uzoru na EU, što pokazuje da se model suradnje u Europi smatra kvalitetnim modelom i za druge regije svijeta", dodaje.

S druge strane, i dalje se govori o mogućnosti ponovne normalizacije odnosa s Rusijom nakon završetka brutalnog rata koji je pokrenula. Raskid tih odnosa predstavlja se kao nekakva geopolitička pogreška i žrtvovanje vlastitih interesa u korist američkih - kao da je u interesu Europe da Rusija komada i pokorava europske zemlje po volji.

"Nema povratka na staro. Našli smo se u jednom vremenu koje jako nalikuje hladnom ratu. To nosi svoje posljedice. Mi na neki način možemo biti zahvalni informacijskom dobu u kojem jesmo i razini očekivanja od političkih aktera, prije svega zapadnih, koji se ipak trude umanjiti posljedice ovog sraza za prosječnog građanina", navodi Avdagić.

"Možda je i bilo straha od ruskih nuklearnih prijetnji, ali puno je više onih koji su prozreli taj blef i nastavili su svoj život kao da se ništa ne događa", dodaje analitičar.

"Zašto rat u Ukrajini i dalje traje iako ga je Rusija izgubila na svim mogućim poljima? Jer nema nikoga tko bi privremenom posjedniku Kremlja u lice rekao da je u krivu i da ovo treba završiti", kaže Avdagić.

Kovačević: Rusija želi biti jednako važna i moćna kao Amerika, a to nije

"Posljedice rata u Ukrajini bit će katastrofalne za Ukrajinu, dugoročno i za Rusiju, a za Europu opterećujuće. Ali to u svijetu nije problem broj jedan. Amerikanci su uzalud nagovarali zemlje trećeg svijeta da se pridruže sankcijama protiv Rusije", kaže pak Kovačević.

"Zašto? Zbog toga što lideri tih zemalja vide da Americi nije u interesu završiti rat, nego potvrditi svoju lidersku ulogu u svijetu. A te zemlje, koje dosad nisu imale previše koristi od suradnje s Amerikom, ne vide zašto bi ju podupirale u ostvarivanju njenih hegemonijskih ambicija", smatra bivši veleposlanik.

Putin svakako predstavlja rat kao posljedicu američkih hegemonijskih ambicija, pa čak i predstavlja Ukrajinu i NATO kao one koji su prvi počeli rat protiv Rusije koji on sad pokušava završiti. Sada se pokušava predstaviti kao predvodnik svojevrsne antizapadne alijanse koja će okončati tu dominaciju i utemeljiti toliko proklamirani multipolarni svjetski poredak.

"Ta promjena se već dogodila, ali ne zahvaljujući Rusiji. Kina je prva protuteža SAD-u. Tu je i Indija, sve više i Brazil, Južnoafrička Republika. Te zemlje pokazuju sve veću stopu neovisnosti o Americi."

"Problem Rusije je što želi biti jednako važna i moćna kao Amerika, a to nije. Jasno je da Amerika ima problema s konsolidacijom svog utjecaja u svijetu, ali ono što Putin hoće je obnoviti imperijalna prava na teritoriju koji je nekad zauzimao SSSR. A toga se sve te zemlje, osim Bjelorusije, panično boje", rezimira Kovačević.