RADNICI u Hrvatskoj su jedni od najjeftinijih u EU, a istodobno spadaju među radnike koji tjedno odrade najviše sati. To pokazuju prikupljeni podaci za 2022., kada se usporede uobičajeni tjedni sati rada s troškom sata rada za poslodavce.

To pak ne znači da su radnici u Hrvatskoj relativno produktivniji u odnosu na druge s obzirom na odnos sati rada i troška rada jer produktivnost rada ponajviše ovisi o strukturi ekonomije, tipu industrija koje prevladavaju u određenoj državi i općenito institucionalnom okruženju.

Ali navedena dva podatka su indikator gore pozicije hrvatskih radnika u odnosu na druge države EU. Iz toga ne proizlazi da su radnici u Hrvatskoj u sve goroj situaciji, samo da se njihova pozicija sporije poboljšava u odnosu na radnike drugih država EU.

Usporedba tjednih radnih sati i troška po satu rada

Prema Anketi o radnoj snazi EU, radnici u Hrvatskoj uobičajeno rade 39.6 sati tjedno, dva sata više nego prosječan radnik u državama EU (37.5 sati tjedno). U samo šest država se radi više; Grčkoj (41 sat), Poljskoj (41 sat), Bugarskoj (40.2 sata), Rumunjskoj (40.2 sata), Portugalu (39.9 sati) i Češkoj (39.8 sati). Najmanje se radi u Nizozemskoj, Njemačkoj, Danskoj i Norveškoj, manje od 36 sati tjedno.

Uobičajeni broj radnih sati tjedno se smanjio u odnosu na 2008., kada je iznosio 40.8 sati u Hrvatskoj. Tada su radnici u Slovačkoj i Sloveniji radili više nego radnici u Hrvatskoj, ali je do 2022. broj tjednih sati u tim državama brže padao pa danas rade manje. Zanimljiv je primjer Mađarske, u kojoj se 2008. uobičajeno tjedno radilo manje nego u Hrvatskoj, a prošle godine jednako. Istodobno su radnici u Hrvatskoj jedni od najjeftinijih u EU, s troškom od 12.1 eura po satu rada.

Prosjek EU je 30.5 eura, a jedino su manji troškovi sata rada u Bugarskoj (8.2 eura), Rumunjskoj (9.5 eura) i Mađarskoj (10.7 eura). Najveći trošak sata rada je u Norveškoj (55.6 eura), Luksemburgu (50.7 eura), Islandu (48.4 eura) i Danskoj (46.8 eura). 2008. je trošak sata rada u Hrvatskoj iznosio 9.2 eura pa je radnicima pozicija otada poboljšana.

Ali rast troška rada je bio puno slabiji nego u usporedivim državama u kojima je rad bio čak i jeftiniji, kao što su Litva, Latvija, Slovačka, Poljska, Estonija i Češka. Trošak sata rada je između 2008. i 2022. narastao samo za 2.9 eura, najmanje od svih država (osim Mađarske). To je još jedan pokazatelj sporijeg ekonomskog razvoja Hrvatske u odnosu na države EU sličnog standarda.

U bogatijim državama se puno manje radi

Intuitivno se smatra da su bogatije države one u kojima se više radi, ali stvarnost je drugačija. Globalno je pravilo da se u bogatijim državama godišnje radi manje sati nego u siromašnima. Primjerice, radnici u Bangladešu prosječno rade preko 300 sati godišnje više nego radnici u Hrvatskoj, a radnici u Hrvatskoj rade godišnje 500 sati više nego radnici u Njemačkoj. Prema podacima OECD za 2022., u Hrvatskoj je te godine prosječni radnik imao 1810 radnih sati.

To je gotovo identičan broj sati kao u SAD-u (1811 sati), 400 sati manje od prosječnog radnika u Meksiku, 100 sati više nego u Mađarskoj, 200 sati više nego u Sloveniji itd. Iako postoje izuzeci i varijacije, povezanost između ukupnog broja radnih sati godišnje i bogatstva neke države je negativna. Što je država razvijenija, a stanovništvo bogatije, to se manje radi.

Opisano pravilo vrijedi kada se države uspoređuju međusobno, ali i gledajući jednu te istu državu. Kako se ekonomija razvija i standard podiže, radnici godišnje odrađuju manje sati. U nekim državama je pak utjecaj razvoja na smanjenje rada jače izražen nego u drugima. Nijemci su 60-ih radili preko 2000 sati godišnje, a 2022. manje od 1400 sati.

Isto vrijedi za sve razvijene države Europe, 60-ih su radnici mogli očekivati između 1950 i 2100 sati rada godišnje, a 2022. između 1350 i 1700. Radi se o ogromnoj razlici koja se ne uzima u obzir kada se raspravlja o ekonomskom rastu, standardu i bogatstvu. U zadnjih nekoliko desetljeća je standard u razvijenim državama rastao, dok je padao prosječni broj radnih sati godišnje, što znači da se uspjelo održavati veći standard s manje rada.

Hrvatska nazaduje u odnosu na slične države EU, radnici su potplaćeni

Kretanje uobičajenih tjednih sati rada i troška po satu rada u Hrvatskoj zadnjih nekoliko godina pokazuje napredak, ali kada se usporedi s državama EU sličnog standarda, taj napredak je puno slabiji. To je u skladu s makroekonomskim pokazateljima, kao što je BDP. Kao što rast BDP-a pokazuje da Hrvatska relativno nazaduje u odnosu na slične države, to pokazuju i troškovi sata rada.

2008. se možda i moglo tvrditi da su radnici u Hrvatskoj preskupi s obzirom na produktivnost nacionalne ekonomije, ali danas to definitivno više nije istina. Istina je da veća produktivnost radnika u Njemačkoj znači da će i plaće biti veće, ali ipak postoji nesrazmjer između razlika u produktivnosti i razlika u trošku poslodavca po satu rada.

Prema podacima Međunarodne organizacije rada (ILO), u Njemačkoj je svaki sat rada povećavao BDP za 58.21 dolar (konst. 2017. dolari PPP), a u Hrvatskoj za 37.94 dolara.

Razlika u trošku po satu rada je ipak daleko veća od razlike u produktivnosti, što sugerira da su radnici u Hrvatskoj potplaćeni u odnosu na razinu produktivnosti koju ostvaruju. To se vidi i na razlici u bruto plaćama kao i razlici u trošku rada po satu.

Hrvatska nema velike poreze na rad, ali ima ogromne poreze na potrošnju

U trošak poslodavca se broje neto plaća, doprinosi i porezi (kao što je porez na dohodak). Ali udio poreza i doprinosa na plaće u Hrvatskoj nije puno veći od ostatka EU. Treba imati na umu da većina radnika u Hrvatskoj ne plaća porez na dohodak zbog relativno visokih odbitaka, a porezni sustav se primarno temelji na visokom oporezivanju potrošnje (najvećem u EU), što je indirektni porez na rad pa je u izračunu troška sata rada na ovaj način "nevidljiv".

Promatranje isključivo poreza na rad može zavarati jer su porezi na potrošnju ustvari neizravni porezi na rad. Jedina je razlika u tome što država ne uzima "svoj dio" odmah prilikom isplate bruto plaće, kao kod doprinosa i poreza na dohodak, nego čeka da se neto plaća potroši i tada oporezuje. U Hrvatskoj 20 posto svake cijene, uz određene iznimke kao što su hrana, ustvari je porez.

Iako porezi na plaću u Hrvatskoj nisu veliki, porezi na potrošnju kao što su PDV i trošarine među najvećima su u EU. Zapravo Hrvatska sa Švedskom dijeli prvo mjesto po pitanju oporezivanja potrošnje. Skupo je plaćeno oduživanje krize iz 2008. sve do 2015., s krivim ekonomskim politikama i lijeve i desne političke opcije.

Hrvatska za razliku od drugih država pauzu broji pod plaćeno radno vrijeme. To možda mijenja stvari

Treba naglasiti da se radi o odgovorima samih radnika koji su prikupljeni Anketom radne snage (LFS), koja je ujednačena za sve države EU i sastavljena prema preporukama Međunarodne organizacije rada (ILO). Uobičajeni radni sati su definirani kao broj sati tjedno koji se obično odrade na glavnom poslu. Oni su modalna vrijednost (najčešća) stvarno odrađenih sati po tjednu tijekom dugog razdoblja, isključujući tjedne u kojima dolazi do izostanka s posla (npr. praznici, dopusti, štrajkovi).

Specifičnost Hrvatske u odnosu na ostale države EU je u tome što se pauza broji u radno vrijeme i plaćena je, što nije slučaj u ostalim državama EU. Europska direktiva o radnom vremenu zahtjeva da radnik ima pravo na pauzu ako radi duže od šest sati neprekidno, ali ta pauza ne treba biti plaćena. Ne znamo jesu li odgovori radnika iz Hrvatske korigirani za tu iznimku, jer se radi o 2.5 radnih sati tjedno koji po zakonima Hrvatske ulaze u plaćeno radno vrijeme, a u drugim državama ne. 

Eurostat u metodološkim napomenama tvrdi da se radi o mjerenju "stvarno odrađenih sati po tjednu", pa je moguće i da su podaci za Hrvatsku korigirani zbog navedene zakonske iznimke da se u njoj vrijeme provedeno na pauzi broji pod plaćeno radno vrijeme. 

Nazadovanje Hrvatske je isključivo posljedica odluka njenih političara i građana

Dok je većina država izlazila iz recesije za dvije do tri godine, Hrvatska je provela u njoj čak šest. Relativna pozicija hrvatske ekonomije i njenih radnika se za to vrijeme drastično pogoršala, za što postoje brojni indikatori, neki od kojih su trošak po satu rada i uobičajeni broj tjednih sati rada. To je isključivo rezultat odluka koje je donosila Hrvatska sama, a ne stvari koje su nametnute na neki način iz inozemstva.

Zapravo Hrvatska u usporedbi s Mađarskom, Poljskom, Češkom, Slovačkom, Rumunjskom, Estonijom i sličnim državama ima jako mali broj i udio stranih kompanija. Domaće kompanije desetljećima potiču otpor prema ulasku strane konkurencije u Hrvatsku, i to dosta uspješno.

Paradoksalno, u tome su im jedni od najvećih saveznika bili upravo radnici, koji bi imali najviše koristi od dolaska stranih poslodavaca. Veća konkurencija među poslodavcima bi dovela do rasta plaća i troška po satu rada.

Relativno nazadovanje radnika u Hrvatskoj je stoga podjednako krivica političara koji su provodili krive ekonomske politike, ali i radnika koji su te političare održavali na vlasti. U konačnici, premijera koji je vodio Hrvatsku u vrijeme dok su birane najštetnije ekonomske politike su radnici/birači nagradili predsjedničkom pozicijom.