SVE DO 1959. godine čovječanstvo je poznavalo samo jednu stranu Mjeseca. Zbog njegove sinkrone rotacije, prema Zemlji je gotovo uvijek okrenuta ista hemisfera, pa je druga strana stoljećima ostajala potpuno skrivena od pogleda. To se promijenilo 7. listopada 1959., kada je sovjetska svemirska sonda Luna 3 snimila prve fotografije daleke strane Mjeseca.

Bio je to jedan od velikih ranih uspjeha svemirske utrke. Fotografije su prema današnjim standardima bile vrlo loše, mutne i pune smetnji, ali prvi put u povijesti ljudi su mogli vidjeti kako izgleda dio Mjeseca koji se sa Zemlje ne može izravno promatrati.

Sovjeti su nizali uspjehe

Luna 3 lansirana je 4. listopada 1959., samo nekoliko tjedana nakon što je Luna 2 postala prvi ljudski objekt koji je stigao do površine nekog drugog nebeskog tijela. Sovjetski Savez tada je imao jasnu prednost u prvim godinama svemirske utrke sa Sjedinjenim Državama.

Sonda Luna 3 bila je teška oko 279 kilograma i nije ušla u orbitu oko Mjeseca. Proletjela je pokraj njega te se kretala putanjom koja joj je omogućila da se nađe iza Mjeseca i fotografira njegovu dotad nepoznatu stranu.

Snimanje je počelo 7. listopada oko 3:30 prema univerzalnom vremenu. Sonda se tada nalazila više od 60 tisuća kilometara od Mjeseca. Tijekom približno 40 minuta snimila je 29 fotografija, koje su obuhvatile oko 70 posto daleke strane.

Film se razvijao u svemiru

Način na koji su fotografije nastale danas zvuči gotovo nevjerojatno. Digitalne kamere nisu postojale, pa je Luna 3 koristila 35-milimetarski fotografski film.

Nakon fotografiranja film je automatski razvijen, fiksiran i osušen unutar same letjelice. Fotografije su potom optički skenirane, pretvorene u električni signal i poslane prema Zemlji. Od 29 snimljenih fotografija, 17 ih je bilo dovoljno kvalitetno za upotrebu.

Rezultat nije izgledao spektakularno. Snimke su bile zrnate, nejasne i vrlo niske rezolucije. Ipak, bile su dovoljne da znanstvenici shvate nešto važno, dvije strane Mjeseca izgledaju iznenađujuće različito.

Druga strana izgledala je potpuno drukčije

Na nama poznatoj strani Mjeseca lako su vidljiva velika tamna područja koja nazivamo mjesečevim morima. Riječ je o golemim ravnicama nastalim davnim izljevima lave.

Na dalekoj strani Luna 3 otkrila je mnogo manje takvih područja. Umjesto velikih tamnih ravnica, površinom dominiraju krateri. Među strukturama koje su se mogle prepoznati na prvim fotografijama bili su Mare Moscoviense, odnosno Moskovsko more, te veliki krater Ciolkovski.

Otkriće je otvorilo nova pitanja o nastanku i geološkoj povijesti Mjeseca, a kasnije misije pokazale su koliko je razlika između njegovih hemisfera doista velika.

Nije riječ o "tamnoj strani" Mjeseca

Daleka strana Mjeseca često se popularno naziva "tamnom stranom", ali taj naziv nije astronomski točan. Ona nije stalno u mraku. Sunčeva svjetlost obasjava je baš kao i stranu okrenutu prema Zemlji.

Razlog zbog kojeg je ne vidimo jest sinkrona rotacija: Mjesecu treba približno jednako vremena da se jednom okrene oko svoje osi koliko mu treba da obiđe Zemlju. Zato je prema nama gotovo uvijek okrenuta ista strana.

Luna 3 je 1959. prvi put omogućila čovječanstvu da zaviri iza tog prirodnog zastora. Tek gotovo devet godina kasnije, tijekom misije Apollo 8 u prosincu 1968., ljudi su vlastitim očima vidjeli daleku stranu Mjeseca dok su obilazili naš prirodni satelit.