OKO 800 tisuća ljudi ubijeno je u ruandskom genocidu 1994. godine. Međunarodni sud je kažnjavanjem dijela krivaca pomogao u stvaranju nekog osjećaja pravde i suzbio negiranje genocida. Ali je li to dovoljno?

"Nikad više" - obvezala se međunarodna zajednica nakon Holokausta

Genocid se od tada, međutim, više puta ponovio. Ruanda ovaj tjedan obilježava 25. godišnjicu neviđenog pokolja Hutua nad Tutsima.  

Otkako je šest milijuna Židova ubijeno u Drugom svjetskom ratu, masovna ubojstva zbivala su se u Kambodži, u Srebrenici i na drugim mjestima, često uz zakašnjelu reakciju Ujedinjenih naroda i drugih međunarodnih aktera. 

Neki stručnjaci tvrde da se genocidi zbivaju i dalje, upozoravajući na slučajeve Jezida u Iraku i Rohindža u Mjanmaru. 

"Da, obećanje 'nikad više' nije ispunjeno", ističe David Simon, profesor s Yalea. 

Iako postoji sustavni neuspjeh u sprječavanju genocida, napreduje progon krivaca. Sudovi Ujedinjenih naroda za Kambodžu, BiH i Ruandu pokušavaju žrtvama pružiti neku vrstu pravde. 

Usprkos tome što ih se kritiziralo zbog velikih proračuna i sporosti, pa je tako Slobodan Milošević umro prije kraja suđenja, kao i neki dužnosnici Crvenih Kmera, Simon je uvjeren da je uloga tih sudova ključna. 

"Oni pomažu u ustanovljenju preciznih podataka u svim navedenim slučajevima, što je važan lijek protiv negiranja zločina", naglasio je. 

Lov na zločince

Međunarodni kazneni sud za Ruandu je od osnutka 1992. godine osudio 62 ljudi za sudjelovanje u genocidu, među njima političare, vojne zapovjednike i vjerske i medijske ličnosti. 

Sjedište suda je u Tanzaniji, žalbeno vijeće je u Haagu, a urede ima i u ruandskom glavnom gradu Kigaliju. 

Posljednja presuda izrečena je 2012., ali žalbe se dalje procesiraju žalbe Međunarodnim rezidualnim mehanizmom za kaznene sudove (IRMCT).

Kevin Hughes, šef osoblja u uredu tužitelja IRMCT-ja, smatra kako je sud bio ključan u borbi protiv negiranja genocida. 

"Izvan razumne sumnje smo dokazali nedvojbene činjenice o genocidu, uključujući i to da je to bio rezultat propagande i nečovječne mržnje te da su ga provodili istaknuti politički i vojni čelnici", kazao je Hughes. 

Lov na zločince i danas traje

Lov za počiniteljima zločina protiv čovječnosti u toj afričkoj državi traje i 25 godina poslije. 

"Mnogi zločinci pobjegli su iz Ruande odmah nakon genocida... Neki uspijevaju i dalje izbjeći pravdi", rekao je Hughes. 

Najvažniji zadatak IRMCT-ja pronalazak je, uhićenje i dovođenje pred sud preostalih osam optuženih bjegunaca. 

Sud se u lovu na počinitelje genocida oslanja na nacionalne vlade, objašnjava Hughes i navodi primjer Njemačke koja je nedavno Ruandi izručila osumnjičenika.

Procesi protiv osumnjičenika vode se i na sudovima u Francuskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. 

Izrael je nakon Holokausta desetljećima lovio nacističke bjegunce, a neke pronalazi i danas.

Kad je 1995. završio rat u bivšoj Jugoslaviji, mnogi počinitelji zločina u Srebrenici uspjeli su se godinama skrivati usprkos masovnim potragama. 

Jedan od njih je i bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić čija je kazna za srebrenički genocid prošli mjesec povećana na doživotni zatvor. 

"Uhićenje i procesuiranje bjegunaca je nevjerojatno važno žrtvama. Kako bi nastavili sa svojim životima, moraju vidjeti da su krivci za njihove patnje za to odgovarali", naglasio je Hughes. 

Stabilnost, pomirba i represija

Honorine Uwababyeyi imala je osam godina kad je započeo genocid u Ruandi koji je trajao nešto više od tri mjeseca. Jedina je preživjela iz svoje obitelji. 

"Rane ne mogu zacijeliti kada znate da su oni koji su masakrirali vaše voljene i dalje slobodni", rekla je. 

Ruanda dobiva pohvale zbog napretka od 1994. godine koji se očituje u stabilnosti, pomirbi i ekonomskom razvoju. Mnogi zasluge za to pripisuju snažnom vodstvu predsjednika Paula Kagamea, bivšeg zapovjednika snaga koje su zaustavile genocide. Kritičari ga optužuju za represiju.

"Kagameova policijska država, s ograničenom političkom oporbom, ne odgovara definiciji demokratske, no odraz je stava da je nakon genocida sigurnost mnogo važnija od slobode", smatra Simon. 

Takvi uvjeti ne smiju biti trajni, dodaje, jer "u nekom trenutku nedostatak slobode može postati izvor nesigurnosti".