Privatizacija državnih tvrtki najbolja je stvar koja se može dogoditi hrvatskom gospodarstvu
Foto: FAH, Index
OGLAS kojim je Državni ured za upravljanje državnom imovinom objavio natječaj u kojem se traže savjetnici za “početnu i neovisnu ocjenu portfelja trgovačkih društava u vlasništvu RH prije donošenja odluka o privatizaciji”, uz priloženi popis od 54 firme, mogao bi ostati upamćen kao najvažniji događaj u povijesti hrvatske ekonomije, i prvi pravi iskorak iz socijalističkog naslijeđa kojeg ni nakon više od četvrt stoljeća od pada Željezne zavjese ne uspijevamo ostaviti iza sebe.
Kada ova Vlada za vrijeme cijelog svog mandata ne bi ništa drugo napravila nego provela ovaj natječaj do kraja, to bi već bilo dovoljno da je bez ikakve sumnje proglasimo najboljom vladom u hrvatskoj povijesti, a Tihomira Oreškovića stavimo uz bok velikoj barunici Margaret Thatcher.
Otpor dijela javnosti
Nažalost, trebat će još puno rada na odnosima s javnošću prije nego što ovakva odluka bude ispravno shvaćena od strane javnosti. Godine socijalističkih vlada - od 1991. pa na ovamo - dovele su do stvaranja ekonomski ekstremno lijevog establišmenta u svim porama društva.
Srednjestrujaški mediji već godinama gotovo jednoglasno plaše narod baukom “neoliberalnog kapitalizma”, na katedrama (državnih) ekonomskih fakulteta čvrsto su zasjeli otvoreni marksisti, a sindikatlije se u javnosti još uvijek doživljava kao najviše moralne autoritete koji zastupaju sve radnike i interese svih građana (u stvarnosti je riječ o interesnoj organizaciji koja zastupa interese svojih štićenika nauštrb svih ostalih i nacionalne ekonomije kao takve).
Državna i javna poduzeća
Prije nego što progovorimo o privatizaciji državnih tvrtki, važno je naglasiti razliku između javnih i državnih poduzeća. Javna poduzeća su neprofitna društva koja se financiraju novcem poreznih obveznika i obnašaju službe nužne za funkcioniranje države. Svrha postojanja tih poduzeća nije ostvarenje profita, već vršenje javnog servisa.
S druge strane, državna poduzeća su profitna poduzeća čiji je većinski ili potpuni vlasnik država. Svrha tih poduzeća nije javni servis, već plasiranje proizvoda i usluga na tržište te ostvarivanje profita kojim se puni državni proračun. Proizvodi i usluge koje stvaraju državna poduzeća stoga nisu besplatni za krajnjeg korisnika, a u slučaju poslovanja s gubitkom isti se nadoknađuje iz državnog proračuna. U tom slučaju krajnji korisnik njihove proizvode ili usluge plaća dvostruko: jednom kada ih kupuje, i drugi put kada plaća porez. Takva poduzeća su npr. opskrbljivači električnom energijom, proizvođači odjeće i obuće, prijevoznici, pružatelji poštanskih usluga, izdavači tiskovina, mediji, i sl.
Zašto je privatizacija državnih poduzeća dobra
Uz par vrlo rijetkih iznimaka koje povrđuju pravilo, državna poduzeća posluju puno lošije od privatnih i zapravo su puno veći teret za nacionalnu ekonomiju nego što ista od njih ima koristi. Dva su osnovna razloga zašto je tome tako.
Prvo, članovi uprave državnih poduzeća u pravilu se postavljaju politički. Ova činjenica otvara enorman prostor za političku korupciju, pri čemu se fotelje članova uprave koriste kao moneta u trgovini političkim uslugama. Zato ne treba čuditi što se svako toliko ispostavi da u upravnim tijelima tih poduzeća stoje potpuno nekompetentni menadžeri s uredno ispunjenim članskim iskaznicama vladajućih političkih stranaka.
Drugo, državna poduzeća djeluju kao nelojalna konkurencija, što njihove proizvode i usluge čini skupljima i manje kvalitetnima nego što bi bile na kompetitivnom tržištu. Državna poduzeća nalaze se pod protektoratom države, vrlo često uživaju status monopola (de iure ili de facto), glomazna su i neučinkovita, gotovo uvijek s višestruko više zaposlenih nego što je realno potrebno, bez straha od stečaja u slučaju lošeg poslovanja. Sve to rezultira time da krajnji korisnik - onaj zbog kojeg bi ekonomija trebala postojati - plaća više, a dobiva manje.
Nedodirljiva “strateška poduzeća”
Između javnih i državnih poduzeća postoji i jedna siva zona, a to su tzv. “strateška poduzeća” ili “poduzeća od strateške važnosti”. Riječ je o državnim poduzećima koja ne vrše javni servis, ali je ipak procijenjeno da je riječ o tvrtkama od ključne nacionalne važnosti i zato moraju ostati u vlasništvu države.
Važno je istaknuti da objektivni kriteriji po kojima se određuje koja državna poduzeća su strateška, a koja nisu - ne postoje. O tome se odlučuje proizvoljnim proglasom nekog birokratskog povjerenstva koje se postavlja politički.
I tako opet dolazimo do političke korupcije na višoj razini, gdje moneta za političke usluge postaje značkica “poduzeća od strateške važnosti”. Ovo vidimo i po činjenici da u Hrvatskoj postoji ne 5, ne 10, ne 20… već čak 56 “strateški važnih poduzeća”!! Među njima nailazimo na proizvođače elektroničke opreme, pružatelje informatičkih usluga, prijevoznike, tvrtke koje se bave igrama na sreću i slična poduzeća iz čijeg se opsega djelatnosti nikako ne vidi razlog njihove nacionalne važnosti.
Kako se čini, vlada Tihomira Oreškovića nije nasjela na etiketu nedodirljivosti ovih svetih krava, pa na se popisu od 54 poduzeća čija se privatizacija planira nalaze i tzv. “strateška poduzeća”, što uistinu valja pozdraviti.
Još smo daleko od epiloga
Na kraju treba reći da ova je vijest, koliko god ulijevala nadu u to da se stvari u Hrvatskoj ipak mogu pomaknuti prema naprijed, tek početak mukotrpnog procesa koji će zasigurno biti popločan neviđenim pritiscima od strane manjine kojima status quo odgovara, bilo zbog političkih ili ekonomskih interesa. Ostaje nam samo priželjkivati da će Oreškovićeva vlada ostati dovoljno čvrsta i imati dovoljno političke podrške da ovaj plan uistinu i provede.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati