DANAS je točno 31 godina od velikog i značajnog protesta splitskih radnika, predvođenih sindikatom Brodosplita, ispred komande vojnopomorske oblasti u Splitu, a govornicima hrvatskog jezika mlađim od 30 godina barem pola ove rečenice potpuno je nerazumljivo. Najkasnije za deset godina, cijela će im biti kriptična, a njezin smisao dalji nego što je nama danas jezik Ivana Kukuljevića Sakcinskog.

Sa slike naše historije nestajali su jedan po jedan, kao s onih jezivih Staljinovih fotografija s retuširanim drugovima, akteri iz prve rečenice. Prvo vojska, sa svojom komandom, potom i komanda kao pojam, zatim smo se oslobodili radnika - ta je riječ u Hrvata rjeđa nego hiljada, ideološki nabijene djelatnike odavno su zamijenili zaposlenici, što pokazuje stupanj nacionalne idiotije, jer i dalje imamo Zakon o radu, a ne Zakon o djelovanju ili Zakon o zaposleništvu. Sada, na koncu, umire Brodosplit.

I nikoga nije briga.

Pad je počeo još osamdesetih

Dugi pad počeo je davno: sredinom osamdesetih, brodograditelji su se prepirali oko kriterija podjele novčanih pozajmica za stanove, jer firma je imala više novca nego stanova za radnike; prema kraju osamdesetih išli su opterećeni ekonomskom politikom nepovoljnom za izvoznike. Razlike u tečaju i tromo socijalističko bankarstvo nisu mogli pratiti dinamiku ugovaranja brodova na svjetskom tržištu.

I štrajkovi su počeli u socijalizmu. U proljeće 1989., recimo, kad je, svjedoče stare novine, neimenovani radnik s navoza demonstrativno pokidao plaću jer je bila nedovoljna da kupi deset kilograma mesa. S njegovim se nezadovoljstvom solidariziralo pet tisuća radnika iz prve smjene. I krenulo u štrajk.

Pet tisuća.

Iz jedne smjene.

Već iduće godine, radničko nezadovoljstvo socijalističkim vlastima prerast će u simpatiju prema novima.

Škverani, barem oni najglasniji, vjerovali su u novo doba. Prihvaćali su njegove dogme i imperative. Početkom listopada 1990. godine održali su skup na kojem su poslali poruke podrške vrhovništvu i, istodobno, pozvali kolege, radnike srpske nacionalnosti da se izjasne osjećaju li se ugroženima.

Moda inzistiranja da se ljudi s određenim imenima i prezimenima izjasne o određenim zbivanjima nastavit će se do potonuća cijele zemlje u rat - potom će se lojalnost utjerivati manje suptilnim metodama. Nju, nažalost, današnjim generacijama ne treba objašnjavati, imamo je i sada na globalnom planu.

Nekad se pričalo da se cijeli Split trese kad se škver zakašlje

U škverskoj projekciji svijetle budućnosti koju su, prema očekivanjima, trebali donijeti lopovi na vlasti, sve je bilo bolje i jednonacionalnije nego dotad. Brodove bi se i dalje ugovaralo, to ne može propasti, samo što će sada "naša" država, s "našim" bankama i "našim" tečajem imati razumijevanja za "naše" izvoznike.

Bit će stanova i plaća, viših, dakako, umjesto Bosanaca i Makedonaca zapošljavat će se djeca hrvatskih radnika i hrvatska djeca hrvatske djece, a neradne dane za Prvi maj i Dan Republike zamijenit će višednevna plandovanja za Uskrs i Božić s uskrsnicama i božićnicama. Socijalističku utopiju armirat će nacionalna sloga.

Iz socijalizma se izlazilo s nerealnim slikama o nekim firmama. Po Splitu se, na primjer, govorilo da se cijeli grad trese kad Brodosplit zakašlje, pa evo, Brodosplit krklja, u agoniji je duže od mjesec dana, a vijest o njegovim mukama i u lokalnim medijima jedva preskače one o splitskim izborima na kojima nitko ne pita kandidate što misle o Brodosplitu.

Split je nekad imao pameti da sklopi cijeli brod

Nitko ne misli o Brodosplitu i sva je prilika da će mu lešina tjednima trunuti prije nego što netko od nas stigne napisati da je u supavalskoj uvali pronađeno poluraspadnuto tijelo velike industrijske firme. Pretpostavljat će se da je riječ o splitskom brodogradilištu.

Da, djeco, Split je nekad imao pameti da sklopi cijeli brod: imao je svoje brodogradilište, a ono je imalo svoje brodograditelje koji su crtali brodove, svoje menadžere koji su ih ugovarali, svoje pravnike koji su kontrolirali ugovoreno, svoje električare, keramičare, varioce, brusače, zaštitare...

Brodogradilište je imalo i svoju menzu, vrtić za radničku djecu, ambulantu, klub liječenih alkoholičara, klub ljubitelja knjige - osnovan 1978. - radničko kulturno umjetničko društvo s nekoliko sekcija, svoje novine, ambulantu, svoje pogone i tvornice... Bilo je grad kojim se ponosio susjedni Split, jednako kao što se ponosio svojim košarkaškim klubom, kazalištem ili novinama.

Šef sindikata kaže da im ostaje molitva

Trideset i jednu godinu nakon što su puni nacionalnog ponosa splitski radnici, predvođeni škveranima, stigli pred komandu vojnopomorske oblasti da ovjere pripadnost novom vremenu - interesantno, u tom srazu golorukog naroda i naoružane vojske, ubijen je jedan vojnik, drugi ranjen, dok među golorukima nije bilo žrtava - nestaju ostaci radničkoga Splita.

U međuvremenu, brodograditelji su stoički odšutjeli propast čitave splitske privrede i sad su ostali više-manje sami. Sasvim je nebitno hoće li jedan čovjek koji kaže da je vlasnik brodogradilišta uvjeriti državnu banku da mu da kredit i tako odgoditi neminovno.

Banka, navodno, ima volju, čeka se, navodno, vladina odluka, no tehničko pitanje kada će revolucija, nakon što je sažvakala, još jednom progutati svoju djecu ne remeti cjelinu koju je Haustor opisao sredinom osamdesetih, dok su škverani vjerovali u sebe:

Bolje je da odemo, prilike su nove

Ulozi u povijesti došao je kraj

U pola četiri ujutro sa perona pet

Radnička klasa odlazi u raj.

I ne treba plakati za njom. Valja poštovati volju njezinih istaknutih predstavnika. Aktualni šef sindikata, baš onog koji je prije 31 godinu organizirao događanje naroda pred Banovinom, nekidan na televiziji kaže da protesti nemaju smisla kad nema novaca i da se treba moliti.

Pa molite se.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala