NA DANAŠNJI dan prije dvije godine, dakle 29. studenog 2017., bilo je zakazano izricanje drugostupanjske presude hercegovačkoj šestorci, vojnim i civilnim liderima tzv. Herceg-Bosne, marionetske tvorevine pod pokroviteljstvom Franje Tuđmana preko koje se Hrvatska pridružila Srbiji u komadanju BiH. Među šestoricom optuženih bio je i general Slobodan Praljak, koji je neko vrijeme bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a inače osebujna pojava, uvjerena u vlastitu veličinu i povijesnu važnost.

Kada je haški sudac pročitao da se Praljkova krivnja potvrđuje, general je dramatično izjavio da on nije ratni zločinac i da s prezirom odbacuje presudu te je popio otrov u televizijskom prijenosu uživo. Praljak je tim morbidnim činom definitivno ušao u povijest, ali ipak nije uspio da se zaboravi kako je odgovoran za niz strašnih zločina u BiH, zbog čega je i bio osuđen u Haagu.

Misa zadušnica za ratnog zločinca i samoubojicu

Hrvatska nacionalistička desnica ga je odmah proglasila za nacionalnog heroja, premijer Andrej Plenković i predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović su žestoko kritizirali presudu, održana je i komemoracija za Praljka u Lisinskom, no dvije godine nakon svega toga dotični je u Hrvatskoj skoro pa zaboravljen.

Jedini što je organizirano u povodu dvogodišnjice smrti ovog osuđenog ratnog zločinca je misa zadušnica u Crkvi Bezgrješnog Začeća blažene Djevice Marije, Franjevačkog samostana u Dubravi, koja se nalazi - ironijom sudbine - na Aveniji Gojka Šuška. Napomenimo da je misa najavljena za "hrvatskog generala junaka Domovinskog rata", bez direktnog navođenja Praljkovog imena i prezimena, što prilično jasno simbolizira kakav mu je danas status u hrvatskoj javnosti. Praljak je manje-više zaboravljen, a njegovo samoubojstvo ipak nije polučilo nikakav trajniji učinak, kao što se on nadao, nego je ostalo na nivou bizarnosti i kurioziteta.

Kakva država, takav joj Sokrat

Na desničarskim portalima su se također prisjetili Praljka pa se tako u jednom prigodničarskom tekstu konstatira da je Praljak bio "čovjek koji nije pristao da ga proglase ratnim zločincem, već je izabrao Sokratovu smrt". U tom laudatorskom naslovu nehotice se krije istina i o Praljku i o politici koju je zastupao i u čiju se službu stavio, politici Tuđmanove Hrvatske koja i jest takva država da joj je wannabe-Sokrat jedan osuđeni ratni zločinac. 

Naime, legendarni atenski filozof je optužen da svojom filozofijom kvari mladež i osuđen na smrt ispijanjem vrča otrova, dok je Praljak osuđen zbog toga što je bio na vrhu vojnog sustava koji je otvarao logore za Bošnjake, provodio etničko čišćenje, pljačke i silovanje, mučenja i ubojstva. 

General bez vojnog znanja i iskustva

Iako itekako upetljan u sve to, kao i u udruženi zločinački pothvat s Tuđmanom, Šuškom i ostalima, što je također navedeno u presudi, Praljak je o sebi imao posve nerealnu sliku velikog ratnika i plemenitog borca za hrvatsku stvar te mu je bilo posve logično da je odmah i dobio čin generala, iako nije imao nikakvog vojnog iskustva. Čovjeku koji je imao takvu sliku o sebi stvarnost je bila najveći neprijatelj pa ne čudi što nije pristao da ga proglase ratnim zločincem. Iako je to definitivno bio.

Od brojnih najava koje su uslijedile nakon Praljkove smrti - spominjali su se simpoziji, međunarodne tužbe, propagande kampanje da se svijet upozna "s istinom o Hrvatskoj" itd. - jedino što je realizirano je monodrama Ja, Slobodan Praljak koju je napisao Slobodan Prosperov Novak, a izveo Božidar Alić. Teško je dosjetiti se dvojca koji bi više odgovarao tome da se time pozabavi, s obzirom na to da je Praljak bio general onoliko koliko je Alić priseban, a Prosperov Novak principijelan. 

I to je sve. O Praljku se dvije godine nakon njegove smrti nema što više reći. Bio je ratni zločinac i umro je kao ratni zločinac.