LEON Weintraub se još uvijek sjeća dana kada su nacisti umarširali u njegov poljski rodni grad Lodz 9. rujna 1939.: "Došle su, naizgled beskrajne kolone visokih, zdravih mladih vojnika u zelenim uniformama Wehrmachta. Od zvuka njihovih čavlima potkovanih čizama po kaldrmi me još uvijek prolaze srsi", kaže on za DW. "Zračili su tolikom snagom. Zdrobili bi sve na svom putu", kaže on.

Imao je 13 godina i nije imao pojma kakve će užase doživjeti. Živio je u najsiromašnijem dijelu grada sa svoje četiri sestre i majkom, koja je vodila malu praonicu rublja. Otac mu je umro kada je imao godinu i pol. Mala obitelj ostala je zajedno.

Galerija

Leon je bio bistar dječak. "Čitanje knjiga i gledanje filmova bilo je za mene kao prozor u drugi svijet", kaže. Zahvaljujući stipendiji, mogao je pohađati gimnaziju.

Zatvoren u getu

Ipak školovanje nije mogao nastaviti. U veljači 1940. on i njegova obitelj prisilno su preseljeni u geto Litzmannstadt - ime kojim su Nijemci preimenovali Łódź. Ovdje je nagurano oko 160.000 Židova; svako tko je pokušao pobjeći, strijeljan je, a ljudi su bili primorani na prisilni rad.

Leon je radio u elektro-radionici u metalnom odjelu. Židovsko vijeće (Judenrat) mu je dalo do znanja da oni koji su korisni nacistima imaju veće šanse za preživljavanje. (Židovska vijeća bila su obvezne organizacije koje su osnovali nacionalsocijalisti na okupiranim područjima kako bi upravljali židovskom zajednicom i djelovali kao posrednici između nje i njemačkih okupatora – op. ur.)

Ipak, u getu mnogi umiru od bolesti i gladi. "Dakle, riječ 'glad' ima vrlo posebno mjesto u mom rječniku, u mom mozgu, u mom biću", kaže Weintraub. Danas ljudi pričaju o gladi navečer ako su preskočili ručak, ali to nije glad, to je pojačan apetit. Pet godina, sedam mjeseci i tri tjedna, uz samo jednu iznimku, doslovno sam patio od gladi. Nisam mogao zaspati zbog bolnog pritiska u želucu i budio sam se s njim. Moja jedina misao bila je kako nešto pojesti da napunim želudac."

Deportacija u Auschwitz-Birkenau

U ljeto 1944. geto je zatvoren. Regionalni predsjednik, Friedrich Übelhöhe, već je 1939. poslao pismo nacističkom vodstvu u kojem je napisao: "Osnivanje geta je, podrazumijeva se, samo prelazna mjera. Zadržavam pravo odlučiti kada i kojim sredstvima će geto i grad Lodz biti očišćeni od Židova. Krajnji cilj, u svakom slučaju, mora biti da potpuno iskorijenimo ovu gnojnu ranu." 

Međutim, stanovnicima geta cinično je obećano da će moći nastaviti raditi negdje drugdje za "dobrobit Trećeg Reicha". Leon Weintraub, kao i mnogi drugi, deportiran je u logor za istrebljenje Auschwitz-Birkenau. Nacisti su, kaže on, tvrdili da je to bio samo još jedan geto.

"Onda je stigao teretni vlak, više namijenjen stoci nego ljudima", prepričava on. "Bili smo nagurani unutra, tako tijesno da se samo moglo stajati. Vrata su bila zaključana, nije bilo hrane, ništa za piće. Pala je noć, pa opet dan, pa opet noć." Smrad iz kante koja se koristila za nuždu nadjačao je sve", sjeća se Weintraub.

U nekom trenutku, vrata su se naglo otvorila, neko je viknuo: "Van, van!" Weintraub prepričava kako još uvijek nije shvaćao kamo su nacisti odveli ljude. Doviknuo je majci: "Vidimo se unutra." Ali brzo je shvatio da nije završio u još jednom getu.

Krajičkom oka vidio je bodljikavu žicu pod strujom. Na takozvanoj "selekciji" na zloglasnoj "rampi", tada 18-godišnjak posljednji je put vidio svoju majku. Pripadnici SS-a su odlučivali tko će živjeti: "Palac gore desno: nesposoban za rad, palac gore lijevo: smrt s odgodom", kaže Weintraub. Njegova majka ubijena je u plinskoj komori istog dana.

Za 18-godišnjeg Leona pokazali su palacem gore. "A onda je započeo postupak dehumanizacije", prisjeća se. Ljudi su bili skinuti do gola, tuširani, obrijani i dezinficirani. "Bili smo lišeni svake ljudske volje. Kontrolirali su nas i nismo imali drugog izbora nego izvršavati naredbe", kaže on.

Bijeg iz plinske komore

Kad Leon Weintraub pomisli na Auschwitz, miris mesa koje gori je ono što mu najviše pada na pamet. "Ali nisam imao pojma da su ti visoki dimnjaci, taj gusti, crni dim, da su to bila spaljena ljudska bića", kaže on.

Osjećao se usamljeno, jedva prepoznaje lica iz svoje prošlosti. "Ali okružio sam se 'čahurom', vjerojatno iz instinkta za preživljavanje, kako bih ne dozvolio da me sva ta negativnost preplavi. Inače ne bih preživio." 

Logor za istrebljenje preživio je pukim slučajem. Mladi zatvorenici Bloka 10, gdje je bio smješten, već su bili od uprave logora raspoređeni za slanje u plinsku komoru.

Kada u blizini nije bilo stražara, Weintraub se pomiješao sa skupinom golih zatvorenika koji su poslani na rad u logor Gross-Rosen. Upravo su im tetovirali zatvoreničke brojeve. "Kad su nas odveli u skladišta s odjećom, srećom nisam bio provjeren, inače bih bio mrtav", kaže on. Posljednja slika Auschwitza koju je ponio sa sobom bilo je tijelo žene koja visi s električne ograde. Počinila je samoubojstvo.

Mučeništvo i bijeg

Sljedeće stanice mladog Leona bili su koncentracijski logori Gross-Rosen, Flossenbürg i Natzweiler-Struthof. Slike sadističkih zvjerstava nacista urezane su mu u sjećanje: proizvoljna, brutalna premlaćivanja zatvorenika, poniženja i vješanja zatvorenika.

"Svaki put kad stignem u Flossenbürg, noge mi drhte", kaže za DW. "Sledim se na nekoliko sekundi jer sebe ponovno vidim na zimi, na tom hladnom vjetru. Cijela masa ljudi koja se kreće preko trga. To je apokaliptična scena."

Neposredno prije kraja rata, Leon Weintraub i drugi zatvorenici ukrcani su u vlak koji je trebao biti potopljen u Bodenskom jezeru. To se nije dogodilo: lokomotivu je oborio francuski bombarder, vlak se zaustavio, a Leon je pobjegao. Na kraju se suočio s francuskim vojnikom i znao je: njegova je muka završila.

Tada je 19-godišnjak imao samo 35 kilograma i bolovao je od tifusa. Bio je živ, ali je oplakivao svoju izgubljenu obitelj - sve dok slučajno nije saznao da su mu tri sestre preživjele koncentracijski logor Bergen-Belsen. "I tada sam postao čovjek. Bio je to početak mog putovanja natrag u život", kaže. 

Živjeti dalje i sjećati se

Leon Weintraub odlučio je postati ginekolog i opstetričar: "Prije svega, zato što sam bio tako blisko suočen s bolešću i smrću. Želio sam pomoći u stvaranju novog života."

Godine 1946. britanska vojna vlada osigurala mu je mjesto za studij u Göttingenu - upravo, u Njemačkoj, zemlji počinitelja. Kao liječnik, znao je: "Nacionalsocijalistička rasna ideologija nema nikakvu znanstvenu osnovu. Tkivo izgleda isto kod svih - bez obzira na boju kože."

Godine 1950. vratio se u domovinu. Godine 1969. emigrirao je u Švedsku jer se antisemitizam sve više širio u Poljskoj. I počeo se boriti protiv zaborava. Za njega je to obveza prema ubijenim članovima obitelji i milijunima nevinih žrtava. Dopustiti da sjećanje na njih izblijedi, upozorio je Weintraub, jednako je kao da im se drugi put oduzme život.

Zato se već dao ovjekovječiti kao hologram. "Jedva da je prošao i životni vijek jednog čovjeka, a već mnogi mladi ljudi ne znaju ni što je Holokaust", kaže. "I strašno je što danas postoje ljudi koji ponovno pozivaju na progone i što se ljudi boje izaći na ulicu noseći kipu", dodaje.

Ali Leon Weintraub je optimist: "Uvjeren sam da će na kraju prevladati zdrav razum i da će čovječanstvo shvatiti da je vrijeme da se prekinu međusobna optuživanja i svađe te da se zajedno izgradi mirna budućnost."

Intervju je vodio Matthias Hummelsiep.