IZRAEL je ovog mjeseca poduzeo korake za pomoć doseljenicima u kupnji zemljišta na okupiranoj Zapadnoj obali i proširio svoje ovlasti u dijelovima teritorija gdje Palestinci imaju određenu samoupravu, što su mjere koje potkopavaju rješenje s dvije države, piše Reuters.

Mjere su najnoviji udarac ideji o uspostavi palestinske države koja bi mirno koegzistirala s Izraelom na teritoriju koji je Izrael zauzeo u ratu 1967. godine. Ta vizija, koju već dugo podržavaju svjetske sile, činila je temelj mirovnog procesa pod pokroviteljstvom SAD-a, pokrenutog Sporazumima iz Osla 1993. godine.

No prepreke su s vremenom samo rasle. One uključuju ubrzanu izgradnju židovskih naselja na okupiranoj zemlji i beskompromisne stavove o ključnim pitanjima, uključujući granice, sudbinu palestinskih izbjeglica, kojih je službeno 5,9 milijuna, i status Jeruzalema.

Nove izraelske mjere i status Zapadne obale

Nove mjere, kako navodi Reuters, omogućit će izraelskim vlastima da neupisano ili tzv. napušteno zemljište proglase državnim.

Većina palestinske zemlje nije formalno upisana jer je riječ o dugotrajnom i kompliciranom procesu koji je Izrael zaustavio 1967. godine. Upis zemljišta utvrđuje trajno vlasništvo.

Međunarodno pravo nalaže da okupacijska sila ne smije konfiscirati ni naseljavati zemlju na okupiranim područjima.

Palestinski predsjednik Mahmud Abas ocijenio je da su te mjere "de facto aneksija" i pozvao SAD da se ona spriječi. Izraelski plan osudilo je u zajedničkoj izjavi 85 članica UN-a, uključujući Kinu i Rusiju, te nekoliko međunarodnih organizacija, uključujući EU, Arapsku ligu i Organizaciju islamske konferencije, pozivajući Izrael da te mjere odmah ukine. SAD nije među potpisnicima.

Analitičari napominju da odluku izraelske vlade treba promatrati i u svjetlu predstojećih parlamentarnih izbora u listopadu.

Zapadna obala je prema Sporazumima iz Osla podijeljena na područja A, B i C. Palestinska uprava ima punu administrativnu i sigurnosnu kontrolu u području A koje čini 18 posto teritorija. Ondje se nalaze glavni palestinski gradovi.

U području B, koje čini oko 22 posto, palestinska uprava vodi civilne poslove, dok je sigurnost u rukama Izraela. Većina Palestinaca na Zapadnoj obali živi u područjima A i B.

Izrael ima potpunu kontrolu nad preostalih 60 posto teritorija koje čini područje C, uključujući granicu s Jordanom. Ondje se nalaze sva židovska naselja i ono okružuje palestinske "otoke".

Upis zemljišta odnosi se na područje C gdje živi 180.000 do 300.000 Palestinaca od 3,3 milijuna koliko ih je ukupno na Zapadnoj obali.

Odluka bi mogla dovesti do izvlaštenja Palestinaca s polovice Zapadne obale jer neće moći dokazati vlasništvo. Palestinci bi također mogli biti izloženi većem pritisku da prodaju zemljište. Slična situacija dogodila se u Istočnom Jeruzalemu gdje je od 2018. do 2024. godine samo jedan posto zemljišta upisanog na Palestince.

Dosad tajne zemljišne knjige bit će javno dostupne i ukida se jordanski zakon koji zabranjuje nemuslimanima izravnu kupnju zemljišta na palestinskim područjima. Jordan je upravljao Zapadnom obalom od 1948. do 1967. godine.

Izraelske vlasti, prema novim mjerama, mogu nadzirati i zaustavljati palestinske građevinske projekte u područjima A i B ako procijene da oni ugrožavaju sigurnost ili se nalaze preblizu arheološkim nalazištima i izraelskim cestama. Prije se to radilo isključivo u području C.

Izrael može također provoditi nadzor nad odlagalištima otpada, crpilištima vode i kamenolomima u područjima A i B ako loše upravljanje tim resursima šteti zajedničkom okolišu. To uključuje i upade civilnih inspektora uz pratnju vojske u srce palestinskih gradova u području A.

Omogućit će također izraelskim vlastima da upravljaju nekim vjerskim lokacijama, čak i kada se nalaze u područjima pod kontrolom palestinskih vlasti.

Povijest sukoba i ideja o dvjema državama

Pod britanskom upravom u Palestini izbio je sukob između lokalnih Arapa i Židova koji su se tamo doseljavali bježeći od progona u Europi i ističući svoje biblijsko pravo na tu zemlju.

UN je 1947. godine prihvatio plan o podjeli Palestine na arapsku i židovsku državu, uz međunarodnu upravu nad Jeruzalemom. Židovski vođe prihvatili su plan koji im je dodijelio 56 posto zemlje. Palestincima je dodijeljena većina Zapadne obale i Pojas Gaze. Arapska liga je plan odbila, tvrdeći da nije pravedno dati većinu zemlje manjini.

Država Izrael proglašena je 14. svibnja 1948., a već dan poslije napalo ju je pet arapskih država. Rat je završio tako što je Izrael kontrolirao 77 posto teritorija. Oko 700.000 Palestinaca pobjeglo je ili je bilo protjerano iz svojih domova, završivši u Jordanu, Libanonu i Siriji, kao i u Pojasu Gaze, na Zapadnoj obali i u Istočnom Jeruzalemu.

U Šestodnevnom ratu 1967. Izrael je od Jordana preuzeo Zapadnu obalu, uključujući Istočni Jeruzalem, od Egipta Pojas Gaze i Sinaj, a od Sirije Golansku visoravan. Istočni Jeruzalem de facto je anektiran iste te godine. Izrael se sa Sinaja povukao 1982. godine nakon mirovnog sporazuma s Egiptom, a iz Pojasa Gaze 2005. godine, iako je zadržao kontrolu nad granicama.

Iako 157 od 193 države članice UN-a već priznaju Palestinu kao državu, ona sama nije punopravna članica UN-a, nego promatrač. Godine 2024. i 2025. niz europskih i svjetskih država službeno je priznao Palestinu.

Propali mirovni pokušaji i eskalacija sukoba

Sporazumi iz Osla (Oslo I 1993. i Oslo II 1995.), koje su potpisali izraelski premijer Yitzhak Rabin i vođa PLO-a Jaser Arafat, postavili su temelje za prijelaznu palestinsku samoupravu s ograničenim ovlastima. Sporazumi su doveli do toga da PLO prizna pravo Izraela na postojanje i odrekne se nasilja. Palestinci su se nadali da će to biti korak prema neovisnosti, s Istočnim Jeruzalemom kao glavnim gradom.

Mirovni je proces pretrpio brojne zastoje s obje strane.

Godine 1995. Rabina je ubio ultranacionalistički Židov s ciljem da spriječi bilo kakav dogovor po načelu "zemlja za mir".

Američki predsjednik Bill Clinton okupio je 2000. godine Arafata i izraelskog premijera Ehuda Baraka u Camp Davidu kako bi postigli konačni dogovor. Plan je predložio palestinsku državu na otprilike 94 do 96 posto Zapadne obale i cijelom Pojasu Gaze, uz razmjenu teritorija i podijeljeni suverenitet nad Jeruzalemom. Pokušaj nije uspio, zapevši u prvom redu oko Jeruzalema.

Izrael je proglasio cijeli Jeruzalem svojim glavnim gradom 1980. godine, a Trump ga je priznao 2017. godine. Trump je 2019. godine također službeno priznao izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni.

Sukob je eskalirao drugom palestinskom intifadom (ustankom) od 2000. do 2005. godine. Američke administracije pokušavale su oživjeti mirovne pregovore, ali bezuspješno, a posljednji pokušaj propao je 2014. godine.

Prije toga je islamistički i teroristički pokret Hamas 2007. preuzeo Pojas Gaze od Palestinske uprave u kratkom građanskom ratu. Hamasova povelja iz 1988. godine zagovara uništenje Izraela, iako je posljednjih godina organizacija poručivala da bi prihvatila palestinsku državu unutar linije razgraničenja iz 1967. godine. Izrael tvrdi da je to samo varka.

Trenutačne prepreke i suprotstavljeni zahtjevi

Izgradnja židovskih naselja na Zapadnoj obali ubrzana je nakon izraelskog povlačenja iz Pojasa Gaze 2005., a osobito nakon početka rata u Gazi 2023. godine. Na Zapadnoj obali živi više od 700.000 doseljenika. Godine 1993. bilo ih je oko 250.000, prema podacima izraelske organizacije Peace Now.

Tijekom druge intifade prije dva desetljeća, Izrael je na Zapadnoj obali izgradio sigurnosnu ogradu s ciljem sprječavanja ulaska palestinskih bombaša samoubojica u izraelske gradove. Zid je izolirao oko devet posto zemlje na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem.

Ured UN-a za ljudska prava upozorio je u siječnju ove godine na "sustavnu diskriminaciju" Palestinaca na Zapadnoj obali, uključujući Istočni Jeruzalem, i da se situacija "drastično pogoršala" u posljednje tri godine.

Hamas i Izrael vodili su više ratova tijekom protekla dva desetljeća, što je kulminiralo napadima na južni Izrael 7. listopada 2023., koji su izazvali novi strašan rat u Pojasu Gaze, koji je sravnjen sa zemljom.

Međunarodni sud pravde (ICJ) donio je u srpnju 2024. savjetodavno mišljenje da izraelska politika na okupiranim područjima predstavlja ilegalnu aneksiju i pozvao da se ona okonča što je brže moguće.

Ključni razlog za to jest to što se okupacija, koja bi po međunarodnom pravu trebala biti privremena, pretvorila u trajno stanje kojim se krši neotuđivo pravo palestinskog naroda na samoodređenje.

Izrael se ne smatra okupatorom i tvrdi da nitko nad tim područjem nije imao legitiman suverenitet.

Palestinci traže povratak na liniju razgraničenja iz 1967. godine, dok Izrael želi zadržati naselja na Zapadnoj obali i obalu rijeke Jordan, uz određenu razmjenu teritorija. Traži da buduća palestinska država bude demilitarizirana.

Palestinci traže da se prizna pravo na povratak izbjeglica u njihove izvorne domove na području Izraela kao njihovo neotuđivo ljudsko pravo, dok Izrael dopušta samo povratak u buduću palestinsku državu ili nudi financijsku odštetu. Službeno registriranih izbjeglica pri UNRWA-i je 5,9 milijuna, što se odnosi na ljude koji su pobjegli 1948. i njihove potomke.

Šire procjene govore i o znatno većem broju ako se uključe ljudi koji su pobjegli kasnije zbog drugih ratova ili drugih razloga i nemaju trajno riješen status.

Uloga Donalda Trumpa i promjene u dinamici

Trumpov plan "Od mira do prosperiteta" iz 2020. godine, koji je predviđao rješenje s dvije države, ali uz značajne ustupke Izraelu, uključujući proširenje izraelskog suvereniteta na naselja i dolinu Jordana, Palestinci su odbili unatoč tome što su im se obećavale velike investicije.

Abrahamovi sporazumi (2020.) koje je Izrael sklopio s UAE-om, Bahreinom, Marokom i Sudanom, izmijenili su samu dinamiku rješenja s dvije države, pokazavši da Izrael može sklopiti mir s arapskim svijetom bez stvaranja palestinske države.

Trumpov mirovni plan za Pojas Gaze, koji predviđa prekid vatre u listopadu 2025. godine, temelji se na pretpostavci da gospodarski prosperitet može nadomjestiti neriješena politička pitanja.

Kroz Odbor za mir, plan nastoji transformirati Pojas Gaze u regionalno gospodarsko čvorište pod međunarodnim nadzorom, a istodobno marginalizira političke zahtjeve za jedinstvenom palestinskom državom na oba teritorija. Palestinsku državnost vidi tek na kraju vrlo dugog, uvjetovanog procesa.