PROIZVODNJA pistacija u svijetu utrostručila se u zadnjih 20 godina, a 2024. godine dosegnula je više od 1,4 milijuna tona. Njihova popularnost osobito je porasla u posljednje dvije godine, čime su stekle status luksuzne namirnice, piše The Conversation. Međutim, rastuća potražnja otvara pitanja o utjecaju uzgoja na okoliš i održivosti proizvodnje u kontekstu sve izraženijih klimatskih promjena.

Pistacije potječu s područja današnje Turske i Irana. Iako se uobičajeno smatraju orašastim plodom, zapravo su sjemenke stabla koje najbolje uspijeva u klimi s vrućim ljetima i relativno hladnim zimama, što je preduvjet za pravovremeno cvjetanje u proljeće. Zahtijevaju i suhe uvjete jer visoka vlažnost zraka smanjuje prinose i povećava osjetljivost stabala na gljivične bolesti.

Pistacije su u SAD-u krajem 19. i početkom 20. stoljeća popularizirali doseljenici s Bliskog istoka, a već do 1930-ih u Kaliforniji su zasađeni prvi komercijalni voćnjaci. Topla i suha kalifornijska klima pokazala se idealnom za uzgoj, pa su SAD s vremenom preuzele vodeću ulogu od Irana i Turske i postale najveći svjetski proizvođač.

Za kg pistacija potrebno više od 7600 litara vode

Procjenjuje se da ugljični otisak pistacija iznosi oko 2,5 kg ekvivalenta CO₂ (kg CO₂e). Ta brojka obuhvaća sve stakleničke plinove koji nastaju tijekom uzgoja, prerade i transporta, uključujući metan i dušikov oksid, čiji se utjecaj preračunava u ekvivalentnu vrijednost zagrijavanja koju ima ugljični dioksid.

Po tome su pistacije usporedive s avokadom i nalaze se među biljnim proizvodima s većim ugljičnim otiskom. Razlog je intenzivan uzgoj i složena prerada nakon berbe koja uključuje sušenje, prženje, a ponekad i ljuštenje te soljenje. Ipak, njihov otisak ostaje manji od životinjskih proizvoda poput jaja (4,6 kg CO₂e po kg) ili piletine (9,8 kg CO₂e po kg), a neusporedivo je manji od govedine (85 kg CO₂e po kg).

Veći je problem, međutim, potrošnja vode, osobito zato što se pistacije većinom uzgajaju u sušnim područjima. Studija iz 2020. godine pokazuje da je za kilogram pistacija potrebno više od 7600 litara vode iz sustava za navodnjavanje.

Prekomjerno crpljenje vode utječe na tlo

To je više od gotovo bilo koje druge namirnice. Više vode zahtijevaju jedino govedina i janjetina, no njihov se uzgoj uglavnom oslanja na kišnicu, koja ne iscrpljuje podzemne zalihe kao što to čini navodnjavanje. Intenzivna proizvodnja pistacija, kao i velik dio poljoprivrede u Kaliforniji, ubrzava iscrpljivanje podzemnih voda.

U dolini San Joaquin, gdje se proizvodi većina kalifornijskih pistacija, prekomjerno crpljenje vode uzrokuje slijeganje tla. Posljedica su znatna oštećenja na infrastrukturi i trajno smanjenje kapaciteta podzemnih vodonosnika.

Situaciju dodatno pogoršavaju klimatske promjene u Kaliforniji, gdje su suše sve češće i jače. Država bilježi i sve izraženije oscilacije između vlažnih i sušnih razdoblja, s kratkim i naglim pljuskovima. Obilne oborine često preopterete vodnu infrastrukturu, zbog čega je nemoguće učinkovito obnoviti zalihe vode izgubljene tijekom suša.

Situacija posebno pogađa Iran i Kaliforniju

Slični problemi pogađaju i Iran. Kombinacija klimatskih promjena i lošeg upravljanja vodama iscrpljuje podzemne zalihe i ugrožava poljoprivredu u cijeloj zemlji. U Rafsanjanu, povijesno jednoj od najvećih regija za uzgoj, prekomjerno crpljenje gotovo je ispraznilo podzemne bazene.

Bunari se kopaju stotinama metara duboko kako bi se došlo do preostale vode, koja je često loše kvalitete i slana. Kao i dolina San Joaquin, i Rafsanjan doživljava slijeganje tla zbog prekomjernog crpljenja vode.

Procjene su dodatno zabrinjavajuće: do 2050. godine proizvodnja pistacija zahtijevat će još više vode ako se nastavi rast temperatura i razina CO₂. To dovodi u pitanje budućnost globalne proizvodnje. Zbog rasta zimskih temperatura u Iranu i Kaliforniji stabla teže cvjetaju, prinosi se smanjuju, a gubici zbog štetnika rastu.

Kakva su predviđanja?

Koja je onda budućnost pistacija? Jedno od rješenja je prelazak na manje intenzivne metode uzgoja, što bi smanjilo potrošnju energije i emisije stakleničkih plinova. Druga je mogućnost odabir sorti koje su otpornije na sušu. Proizvodnja bi se mogla preseliti u klimatski pogodnije zone jer Kalifornija i Iran postaju sve topliji i sušniji.

No, sadašnji bi proizvođači u tom slučaju izgubili izvor prihoda. Osim toga, klima u novim regijama možda neće ostati stabilna dovoljno dugo da se proizvodnja održi, pogotovo zato što voćnjacima treba nekoliko godina da postanu produktivni. Najizravniji način za očuvanje proizvodnje jest drastično smanjenje emisija stakleničkih plinova kako bi se ograničili budući utjecaji na okoliš.

Pomoći može i prelazak na raznolikije, manje intenzivne i vodno učinkovitije poljoprivredne prakse. Ipak, s obzirom na njihov trenutačni ekološki otisak i neizvjesnu budućnost, možda je najbolje ovu luksuznu namirnicu smatrati tek povremenom poslasticom, a ne redovitim dijelom prehrane, zaključuju autori članka.