Foto: FAH, Index

DUGO nakon što povijesna prašina prekrije stoljeća, nakon što prođu sve bitke i nakon što jedna civilizacija zamijeni drugu – arheolozima i povjesničarima se podižu iz pepela poput mitskog Feniksa radovi umjetnika prošlih civilizacija.

Ispod četkica arheologa pojavljuju se ukrašene vaze, kipovi, biste, reljefi… U pijesku davno zaboravljenih gradova nalaze se izgubljene glinene ploče i papirusi, nečije pjesme, romani, znanstveni izračuni.

Poneki narodi ostave vidljive uspomene svojih postignuća, kao što su tu Rimljani – znamo danas puno o njima, učimo njihov jezik, a radovima njihovih umjetnika se divimo pri šetnji Splitom, Pulom i drugim hrvatskim gradovima kojima još odzvanja latinsko ime: Aspalathos, Tragurium, Rhagusium… Neka postignuća nisu materijalna, no ostala su sveprisutna – svaki sat na našoj ruci, svaki mobitel, pa i raspored Međunarodne svemirske stanice podsjeća na stare narode koji su imali brojevne baze s 12 i 60, umjesto naše dekadske. Njihova baština je tu, čak i sada kada smo krenuli u svemir!

Svaki narod koji drži do sebe cijenio je i poticao ono što danas zovemo autorska djela, kako suhoparna zakonska definicija kaže: „Autorskim djelom smatra se tvorevina s područja književnosti, znanosti, umjetnosti i drugih područja stvaralaštva, bez obzira na vrstu, način i oblik izražavanja, ako ovim Zakonom nije drukčije određeno.“

Nekada su vladari štitili autore, slikare, kipare izumitelje, znajući da će im svojim umjetničkim radom povećati ugled kneževine, kraljevine ili carevine, a plodovima svog uma omogućiti velebne i sjajne građevine, ali i dobre ratne strojeve.

Sjetimo se samo Leonarda da Vincija – čovjek je bio svestrani genij, ostavio zapise od umjetnosti preko medicine do inženjerstva i u njegovom dobu već je bio cijenjen i priznat.

Umjetnici su cvijet naroda

Malo je sjajnih ljudi, ljudi koji mogu i znaju napisati knjigu, koji mogu napisati dobar scenarij za televizijsku seriju ili musical. Malo je ljudi koji znaju izići na daske i zabaviti ili rasplakati cijelo gledalište ili otpjevati ariju koja se pamti. Malo je ljudi koji znaju pojmove poput proljeća, sreće, pa i ove ledene zime pretvoriti u baletnu ili plesnu koreografiju. Malo je ljudi koji u ovo doba sveprisutnih kamera i filtara znaju napraviti fotografiju kraj koje ćemo stati i reći: „Wow!“

Malo je sinova i kćeri svakog naroda koji su u stanju stvoriti književna, znanstvena, umjetnička i druga djela ljudskog stvaralaštva. Oni su na neki način srce, duša svakog naroda. Nije bez veze da je mnogim okupatorima prvo na umu, kada zauzmu neku zemlju, promijeniti kazališne programe, zabraniti na radiju određene ploče ili zabraniti (u gorem slučaju i spaliti) knjige pojedinih autora. Kada narodu uništite njegove slike, ploče, knjige, kazališta, jezik – ne treba dugo da taj narod nestane u povijesnoj prašini.

Ima jedna scena, ne znam je li istinita, u čuvenom sovjetskom filmu Bitka za Moskvu. U užasnim, teškim, neljudskim uvjetima zime 1941. prema bojišnici, jer je na sve strane nedostajalo ljudi – poslani su i vojni glazbenici. Lokalni zapovjednici im nisu dopustili da odu na bojišnicu. U užasno teško i krvavo doba kada je ljudski život vrijedio jako malo – povučena je crta, čak i tamo. Umjetnici neće ginuti. Oni su cvijet naroda.

Mala smo zemlja i moramo štiti svoje

Svaki narod slavi i štiti svoje umjetnike: pisce, glumce, slikare, svoje znanstvenike i sve druge koji ulaze u grupu koju pravna norma naziva „autori“. Posebno se to treba odnositi na male narode poput nas – u Hrvatskoj teško da možete živjeti kao profesionalni pisac, kao slobodni autor, kao slikar, da ne kažemo pokušati živjeti kao pjesnik jer valjda bi sama takva ideja bila karikatura.

Ima, istina, onih koji su na državnom stažu, primjerice u državnim kazalištima, na koeficijentu i plaći svakog desetog. Ima i novinara na za hrvatske prilike lijepoj plaći državne televizije. Ima i glazbenika, čak i dosta njih, kojima država plaća mirovinsko i zdravstveno.

No, ima i tisuće i tisuće drugih koji imaju malo ili ništa. Takozvani „drugi dohodak“ u 2015. godini prijavilo je oko 360.000 građana, a od te je brojke 13.000 umjetnika i 56.000 autora. Sada se ovoj kategoriji umjetnika i autora država sjetila – povećati porez!

Kako je već Index pisao, novinari, prevoditelji, glumci, dizajneri, fotografi, programeri i mnogi drugi koji za život zarađuju preko autorskih ili umjetničkih ugovora od početka godine moraju plaćati doprinose za mirovinsko osiguranje po stopi od 10 posto i doprinosa za zdravstveno osiguranje po stopi od 7,5 posto. To do sada nije bio slučaj, taj porez nije bila obveza. Opširnije...

Ova vlast koja se kune u nekakve „nacionalne vrijednosti“ udarila je novim porezom upravo o one koji stvaraju nacionalne vrijednosti – autore. Za 100 ili 200 godina, nitko neće znati kako su se zvali ministri ove Vlade, nitko osim povjesničara neće znati za HDZ ili SDP, ali će se gledati slike koje je netko naslikao u 2017., vjerojatno i fotografije ili kakav film iz ovog doba. A možda netko i naredne godine napiše kakvu književnu uspješnicu koja će biti u lektiri gimnazijalaca narednog stoljeća.

Umjesto da se takvi potaknu, ova aktualna vlast – udri takve novim nametom! Sve poreze i doprinose  naručitelji (a tih je sve manje!) prebaciti će naravno na stepenicu dalje, onog malog autora. Znate li koliko imaju? Umjetnici su u prosjeku zarađivali bruto iznos od tri tisuće kuna mjesečno, dok je zarada autora bila oko 1100 kuna mjesečno. Dobro dok vam je to drugi prihod, honorar uz drugi posao – ali mnogima je to prvi, jedini prihod. Za razliku od skromne radničke plaće koja ipak dođe većini svaki mjesec, autor često ne zna kada će dobiti svoj novac, kada će prodati sliku, esej ili kada će mu prihvatiti za objavu zbirku pjesama.

Budalaština pohlepne vlasti

Cijeli taj novouvedeni porez, tj. doprinosi na mirovinsko i socijalno je budalaština – to su doprinosi na „drugi dohodak“, dakle predviđeno je da autor već ima „prvi dohodak“ na kojega ionako plaća doprinose. Ako popodne piše knjige, slika ili programira umjesto da ode u birtiju – zašto bi ga se kažnjavalo dodatnim doprinosima, ako te doprinose ionako plaća? A za one kojima je „drugi dohodak“, dakle ti honorari u biti „prvi dohodak“ – te sitne uplate neće pomoći. Neće sakupiti mirovinu od toga, njima je važna svaka kuna za minimalno preživljavanje.

Dodatno doprinosima orobiti honorarce – obična je budalaština pohlepne vlasti, i ljudi u Saboru koji pod pojmom Hrvatska ne vidi njene pisce, slikare, koreografe, glumce. A umjetnici i drugi autori su upravo srce ove zemlje. Srce na koje je sada nabijen porez – jer pohlepne kukavice u Hrvatskome saboru, zastupnici koji ovu zemlju ne vide i ne razumiju nego kao plijen trebaju još više novca kako bi imali za plaćanje glasača pred lokalne izbore.

Od budala su gore samo pohlepne budale. A pohlepnih budala, evo vidi se i po ovome porezu, pun Sabor. Ti bi i jednom Michelangelou Buonarottiu izgrebli fresku sa zida u ime naplate poreza.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala