PANDEMIJA covida-19 uzrokovala je ozbiljnu gospodarsku recesiju, najozbiljniju nakon velike depresije 1930-ih.

No razorne posljedice klimatskih promjena kojima svjedočimo posljednjih mjeseci – toplinski valovi, suše, tornada, poplave i požari, ali i novo 6. izvješće Međudržavnog panela za klimatske promjene (IPCC), podsjetili su da je pred nama još ozbiljniji izazov koji bi mogao uzrokovati još mnogo teže ekonomske, ali i društvene i zdravstvene posljedice i to kroz mnogo duže razdoblje.

Pet scenarija

U ovom tekstu pokušat ćemo usporediti moguće posljedice pandemije i klimatskih promjena. Bit će to samo skica jer je posljedice klimatskih promjena teško preciznije odrediti, mnogo teže nego posljedice pandemije. Među ostalim, problem je u tome što postoji čak pet scenarija s projekcijama rasta CO₂ i prosječne temperature od najblažeg do najcrnjeg. Najcrnji scenarij predviđa što bi se moglo dogoditi ako ne bude ozbiljnog smanjenja emisija CO₂, a najoptimističniji ako ono bude značajno i brzo. Tako primjerice modeli koje predstavlja novi izvještaj IPCC-ja pokazuju da bi do 2100. godine prosječne temperature mogle narasti negdje između 2 i 5°C (u ranijim izvještajima raspon je bio još veći – između 1 i 6°C, no srednjak je ostao isti – između 3 i 4°C). To je širok raspon, a ako se uzme u obzir da energija u atmosferi koja se može manifestirati u obliku ekstremnih vremenskih uvjeta raste s temperaturom na 4 potenciju (j = σ x T⁴), jasno je kako prozor neizvjesnosti posljedica također raste. Osim toga, rast temperatura neće biti posvuda u svijetu jednako brz i velik. Europa, osobito Mediteran, zagrijava se brže od većine ostatka svijeta i jedno je od klimatskih žarišta.

Slične neizvjesnosti vrijede i za nestabilnost leda na Grenlandu i na Antarktici, a s time i za porast razina mora. U najcrnjem scenariju otapanje leda na Grenlandu i na Antarktici rezultirat će podizanjem razina mora za oko 2 metara do 2100., što će uzrokovati iseljavanje oko 187 milijuna ljudi. Dugoročno, otapanje leda na Antarktici i na Grenlandu moglo bi uzrokovati podizanje razina mora za oko 60 metara.

No, unatoč ovim neizvjesnostima, pokušajmo predstaviti barem neke brojke kojima barataju relevantni izvori poput Svjetske banke, Svjetske zdravstvene organizacije, EU i znanstvenih časopisa, kako bismo dobili barem neki grubi dojam o kakvim je štetama riječ.

Posljedice pandemije covida-19

Prije svega važno je napomenuti da kriza izazvana pandemijom nije zadesila svijet u gospodarskom uzletu, već u stagnaciji. Nakon globalnog gospodarskog usporavanja tijekom 2019. koje je dovelo do stagnacije tržišta dionica i aktivnosti potrošača, lockdowni i druge epidemiološke mjere uvedene zbog covida-19 dovele su globalno gospodarstvo u krizu. U sedam mjeseci sva vodeća svjetska gospodarstva suočila su se s recesijom.

Recesiju je popratio brz rast nezaposlenosti u mnogim zemljama. Primjerice, do listopada 2020. godine samo u SAD-u registrirano je više od 10 milijuna novih slučajeva nezaposlenosti.

Prognoze stručnjaka pokazuju da je globalni gubitak BDP-a u pandemiji do danas iznosio oko 4.5 posto. Da bi se ovaj broj stavio u perspektivu, globalni BDP procijenjen je na oko 87.55 bilijuna američkih dolara u 2019. godini, što znači da je pad gospodarske aktivnosti od 4.5 posto rezultirao s gotovo 3.94 bilijuna američkih dolara izgubljene vrijednosti proizvedenih dobara i usluga.

Naravno, posljedice pandemije nisu samo ekonomske već i zdravstvene, psihološke i društvene. Prema WHO-u samo u 2020. najmanje tri milijuna smrti može se pripisati covidu-19 (što je značajno više od službene brojke od 1.2 milijuna). Do sredine kolovoza 2021., službeni broj umrlih od covida-19 narastao je na oko 4.34 milijuna.

Oporavak nakon pandemije uglavnom je brz  

No, kako smo na Indexu pisali još na početku pandemije, ekonomski oporavak od pandemije za većinu razvijenih zemalja ne bi trebao biti previše dug jer je uzročnik – virus – dobro poznat i savladiv. Nakon dolaska cjepiva on će dijelom ovisiti o brzini procjepljivanja, dijelom o vrstama gospodarstava, a dijelom o dosadašnjoj uspješnosti zemalja u borbi s covidom-19. Modeli OECD-a pokazuju da će se gospodarstva do pretpandemijskih razina oporavljati prilično različitim brzinama. Dok je Kina te razine dostigla već u drugom kvartalu 2020., Argentina bi na oporavak mogla čekati do drugog kvartala 2026.

Pritom je zanimljivo vidjeti da OECD za brojne zemlje koje su imale relativno stroge i uspješne epidemiološke mjere poput Kine, Finske, Danske, Njemačke i Južne Koreje, predviđa oporavak brži nego za Švedsku koja se često doživljava kao model demokratske zemlje koja je dobro balansirala mjere i gospodarstvo (grafikon gore).

Gospodarstvo je u pandemiji u „induciranoj komi“

Zamjenica guvernera HNB-a dr. sc. Sandra Švaljek kaže da je u ovom kontekstu važno još jednom istaknuti da je virus bio povod, ali ne i uzrok krize.

„Nagli pad gospodarstva nastupio je zbog reakcije vlada na širenje virusa, odnosno poduzimanja mjera ograničavanja društvenih kontakata i zabrane obavljanja određenih gospodarskih djelatnosti kako bi se ograničilo širenje virusa i spriječio kolaps zdravstvenog sustava. Drugim riječima, kod sadašnje, pandemijske krize, gospodarstvo je u neku ruku u induciranoj komi. Ono je zbog mjera ograničavanja kretanja, obavljanja djelatnosti i socijalnih kontakata djelomično 'isključeno', s mogućnošću ponovnog 'uključivanja' kada opasnost od širenja virusa padne na prihvatljive razine. To znači da je u najvećoj mjeri potencijalni output očuvan i gospodarstvo se relativno brzo može vratiti na razinu aktivnosti od prije pandemije“, kaže Švaljek..

„Kod klimatskih promjena utjecaj na output neće nastati zbog privremenog namjernog 'isključivanja' gospodarstva, nego zbog trajnog smanjenja potencijala za obavljanje gospodarske aktivnosti koje nije pod kontrolom nositelja ekonomske politike“, upozorava naša ekonomistica.

Prognoze za Hrvatsku u pandemiji nisu tako loše kako su se činile

Ekonomisti četiri glavne hrvatske banke objavili su da prognoze za Hrvatsku također nisu onako dramatično loše kao što se mislilo tijekom rane faze pandemije.

„Hrvatsko gospodarstvo je u prošloj godini zabilježilo pad po stopi od 8 posto. Iako je riječ o najvećem godišnjem padu od 1993., kontrakcija je i u Hrvatskoj bila manja od očekivane“, objavili su ekonomisti.

Osim toga, oporavak je već sada vrlo snažan. Prema prognozama Hrvatske narodne banke, hrvatsko gospodarstvo ove bi godine moglo porasti za oko 6.8 posto, uz pretpostavku da će turistička sezona biti na razini od oko 70 posto one iz 2019. godine, što se za sada ostvaruje.

Broj žrtava korone trebao bi početi padati

Broj žrtava korone također bi se trebao drastično smanjiti s cijepljenjem, na što ukazuju iskustva visoko procijepljenih zemalja poput Izraela i Velike Britanije, no brzina tog pada ovisit će o dostupnosti cjepiva i odazivu populacije na kampanje cijepljenja.

Nažalost, zbog širenja vrlo zaraznog delta soja i zbog relativno niske procijepljenosti globalno, broj smrti od covida-19 u svijetu još uvijek nije značajno pao. Zapravo je trenutno ponovno u porastu i kreće se oko 10.000 dnevno.

Gospodarska cijena klimatskih promjena

Klimatske promjene uzrokovat će značajno veće materijalne, društvene, gospodarske i zdravstvene štete širom svijeta i to već kroz nekoliko desetljeća.

Procjene troškova klimatskih promjena značajno se razlikuju od istraživanja do istraživanja, a kreću se u rasponu od oko 2% svjetskog BDP-a godišnje u najoptimističnijem scenariju do 23% u najpesimističnijem (tablica dolje). Ovdje se ne radi o jednokratnom gospodarskom padu za 23%, nego o 23 posto nižoj razini BDP-a u 2100. godini, u odnosu na razinu kakva bi bila bez klimatskih promjena.

Švaljek ističe da se ove brojke odnose samo na štete uzrokovane fizičkim rizicima, a ne i na gubitak blagostanja uslijed materijalizacije tranzicijskih rizika, odnosno rizika povezanih s promjenama tehnologije, ponašanja i preferencija potrošača, ili primjene mjera ekonomske politike, kao što je primjerice uvođenja poreza na ugljik i sl..

Dodaje da će klimatske promjene na gospodarstvo, prije svega na BDP, utjecati preko više kanala.

„Među ostalim, to će se događati zbog smanjenja prinosa u poljoprivredi, zbog migracija, pada produktivnosti uslijed otežanih uvjeta rada, gubitka proizvodnih kapaciteta zbog šteta nastalih na kapitalnim i infrastrukturnim objektima, ali i smanjenja potražnje za određenim dobrima i uslugama, npr. mesom, odjećom, putovanjem avionom, uzrokovanim rastućom svijesti o nužnosti ublažavanja klimatskih promjena", tumači Švaljek.

"S druge strane, klimatske promjene nemaju samo negativne gospodarske posljedice – one mogu pridonijeti nastanku radnih mjesta bilo zbog nastanka čitavog spektra novih djelatnosti u tzv. zelenom gospodarstvu kao i zahvaljujući zelenoj transformaciji postojećih djelatnosti. Za nas se to čini vjerojatno kao utopija, no ne treba podcjenjivati sposobnost gospodarstva da se transformira i prilagodi novim okolnostima. Ako se to dogodi, neto gospodarski efekt klimatskih promjena mogao bi biti čak i pozitivan", najavljuje Švaljek.

 Veliki troškovi šteta uzrokovanih klimatskim promjenama

Kada se govori o teretu koji će klimatske promjene predstavljati za gospodarstvo, važno je imati na umu da se one neće odraziti samo u obliku pada BDP-a, već i kao troškovi koje će uzrokovati izravne posljedice zatopljenja, primjerice poplave, suše, požari, uragani i sl.

Prema analizi objavljenoj u časopisu Europske komisije Horizon takvi troškovi klimatskih promjena za Europu bi do 2100. mogli dosegnuti oko 4% BDP-a.

Europsko tijelo ClimateCost procijenilo je da bi, ako se ne poduzmu nove mjere politike za ublažavanje klimatskih promjena, u Europi do 2050-ih godina u prosjeku 345.000 ljudi godišnje moglo biti pogođeno morskim i riječnim poplavama. Taj bi se broj do 2080-ih mogao povećati na više od pola milijuna ljudi, a ekonomski troškovi samo od ovih posljedica mogli bi prijeći 100 milijardi eura godišnje.

Klimatske promjene također bi mogle dovesti do opasnih točki bez povratka, kao što je kolaps ledenog pokrova zapadne Antarktike ili brzog gubitka leda na Grenlandu, što bi dovelo do ekstremnog porasta razine mora. To bi do kraja stoljeća moglo za šest puta povećati gospodarski utjecaj na obalna područja.

Švaljek upozorava da pad BDP-a i navedene troškove klimatskih promjena izražene u BDP-u ne bi trebalo miješati.

„Trošak od 4 posto BDP-a za Europu ne znači ujedno i pad BDP-a. Naprotiv, usprkos takvom trošku do pada BDP-a teoretski ne mora doći, zbog načina na koji se izračunava BDP. Usporedite to sa situacijom kada smo u Hrvatskoj imali potrese – iako se štete procjenjuju na preko 100 milijardi kuna, mi u istoj godini nemamo pad BDP-a u tom iznosu. Dapače, investicije povezane s obnovom, što je paradoksalno, mogu istodobno utjecati na porast BDP-a. Ako su ovi troškovi povezani sa štetama na kapitalnim i infrastrukturnim objektima, onda to, međutim, može utjecati na BDP kroz pad potencijalnog outputa, budući da se smanjuje sposobnosti tih objekata da generiraju proizvodnju dobara i usluga. Drugim riječima, zbog načina izračuna, BDP nije najbolja mjera gubitka blagostanja uzorkovanog klimatskim promjenama“, tumači zamjenica guvernera HNB-a.

Cijena klimatskih promjena u životima

Klimatske promjene uzrokovat će veće posljedice od covida-19 i u izgubljenim životima i u narušenom zdravlju.

Nova istraživanja pokazuju da bi do 2100. sa sadašnjim emisijama CO₂ čak tri četvrtine ljudi u svijetu svake godine mogle biti izložene smrtonosnim vrućinama u toplinskim valovima. Njima će najviše biti izloženi ljudi u intertropskoj zoni, odnosno u područjima u blizini ekvatora.

Učinci će se različito očitovati s većim ekonomskim teretom prilagodbe za bogate, a većim brojem smrtnih slučajeva za siromašne. S obzirom na velike društveno-ekonomske razlike među zemljama, toplinski valovi mogli bi pogoršati već postojeće globalne razlike u zdravlju. Samo u posljednjem desetljeću došlo je do više od 2300-postotnog povećanja gubitka ljudskih života uslijed toplinskih valova zbog zagrijavanja od oko 1°C. Ista studija pokazuje da postoji čak 27 načina na koje toplinski valovi mogu ubiti ljude oštećujući mozak, srce, bubrege, jetru, crijeva, pluća i gušteraču. Primjerice, mogu uzrokovati ishemiju, citotoksičnost ili upalni odgovor u navedenim organima.

Prema izračunima stručnjaka, ako se klimatske promjene nastave dosadašnjim tempom, one bi do kraja stoljeća mogle biti uzrokom oko 5.5 milijuna smrti godišnje. Samo tijekom toplinskih valova u Europi 2003. zabilježen je višak smrtnosti od oko 70.000.

To pak znači da bi klimatske promjene samo kroz toplinske valove do kraja stoljeća mogle godišnje odnositi nekoliko puta više života nego covid-19. No ne treba zaboraviti da su tu i poplave, uragani, požari, suše i druge posljedice klimatskih promjena. Konačno, ne treba zaboraviti ni činjenicu da već sada zrak zagađen izgaranjem fosilnih goriva odnosi oko 7 milijuna života u svijetu godišnje.

Velike migracije uzrokovane klimom

Klimatske promjene također će uzrokovati velike migracije iz područja u kojima će se njihove posljedice jako osjećati u područja s blažom klimom. Neke otočne zemlje mogle bi do kraja stoljeća čak potpuno nestati. Primjerice, među ugroženim nacijama naći će se Maldivi čija je najviša prirodna nadmorska visina samo 5 metara, a prosječna oko 1.5 metara. Do 2100. većina od oko 1200 otoka tog arhipelaga mogla bi se naći pod vodom, kao i veliki dijelovi onih najviših.

Već danas oko 1 posto stanovništva živi u područjima u kojima je klima jedva podnošljiva. Do 2070. ta površina bi se mogla povećati na 19 posto, a na njoj trenutno živi više od milijarde ljudi. Oni će morati nekamo otići. Klimatske migracije već danas se bilježe u nekim zemljama, primjerice u Bangladešu u kojem je porast razina mora i pad razina rijeka uzrokovao zaslanjenje velikih poljoprivrednih područja u deltama.

Prema Svjetskoj banci, u jugoistočnoj Aziji, gdje su sve nepredvidljivije monsunske kiše i suše otežale poljoprivredni uzgoj, više od osam milijuna ljudi preselilo se prema Bliskom istoku, Europi i Sjevernoj Americi. U afričkom Sahelu milijuni seoskih stanovnika slili su se prema obalama i gradovima zbog suše i slabih poljoprivrednih prinosa.

Problem dugotrajnosti klimatskih promjena

U ovoj usporedbi posebno je važno imati na umu da će posljedice klimatskih promjena biti mnogo dugotrajnije od posljedica covida-19. Također, štete će biti tim veće što se bude više kasnilo sa smanjenjem emisija CO₂ kao i s mjerama za ublažavanje posljedica zatopljenja.

Nitko ne zna koliko će točno vremena trebati da se klimatski uvjeti na Zemlji vrate do stanja prije početka klimatskih promjena. Neki procesi mogli bi trajati stotinama godina, a neki tisućama.

Kako piše časopis Nature, koncentracija stakleničkih plinova i globalne temperature neće se beskonačno povećavati – današnji rast razina CO₂ i temperatura morat će dostići vrhunac, a zatim će uslijediti postupan oporavak.

Prva faza ovog procesa dogodit će se kada se sagorijevanje ugljena, nafte i prirodnog plina smanji, a zatim zaustavi, bilo zato što ćemo prijeći na alternativne izvore energije, ili zato što će nam ponestati jeftinih fosilnih goriva. Koncentracija CO₂ u atmosferi stoga će također s vremenom doseći vrhunac, a zatim početi padati. To će, pak, uzrokovati niz povezanih ekoloških odgovora u kojima će se drugi trenutno rastući trendovi jedan za drugim preokretati.

Topljenje leda, širenje oceana...

Primjerice, kako se CO₂ otapa u oceanima, on u kombinaciji s vodom tvori ugljičnu kiselinu koja mijenja kemijski sastav morske vode i čini da se vapnenac, kreda i druge tvari bogate karbonatima otapaju. Zakiseljavanje oceana doseći će vrhunac nedugo nakon što će koncentracije CO₂ u atmosferi dosegnuti vrhunac. One će ugroziti morske vrste koje imaju karbonatne ljuske ili kosture topljive u kiselinama, uključujući koralje, školjke i rakove.

S padom koncentracija CO₂ počet će padati i prosječne globalne temperature zraka i voda. To će se događati s određenom odgodom zbog sporosti odaziva atmosfere i oceana. Međutim, globalna srednja razina mora i dalje će rasti nakon što prođe toplinski vrhunac, jer, iako će temperature oceana i atmosfere padati, one će i dalje biti više nego što su danas. Stoga će se ledeni pokrov na kopnu nastaviti topiti, a oceani će se nastaviti širiti. Razina mora će se vratiti na današnje razine tek kada konačno postane dovoljno hladno da se velike ledene ploče na kopnu na Antarktici i u arktičkom krugu ponovo nagomilaju u današnjim razinama.

Kamo odlazi CO₂ stvoren ljudskim emisijama?

Kako bi se detaljnije odredilo vrijeme ovih procesa, treba uzeti u obzir kamo odlazi CO₂ stvoren ljudskim emisijama. Dio će apsorbirati tlo i živi organizmi, no većina će se otopiti u oceanima. U mnogim računalnim simulacijama maksimalno zakiseljavanje oceana traje 2000 ili više godina, ovisno o količini CO₂ koju ćemo ispustiti u bliskoj budućnosti. Morske vrste koje žive u polarnim područjima i dubokim morskim bazenima i brazdama bit će najbrže i najozbiljnije pogođene jer je topljivost plinova najveća u hladnim vodama. No, nakon što su mora apsorbirala maksimalne količine CO₂, u atmosferi će još uvijek ostati oko petina naših emisija.

Sljedeća faza čišćenja odvijat će se sporije. Kako se atmosferski CO₂ bude otapao u kapima kiše, ugljična kiselina koju će proizvoditi reagirat će s kalcitom i drugim karbonatnim mineralima u stijenama i sedimentima. Tijekom tisuća godina ti geokemijski procesi prenijet će mnoge atome ugljika koji su se prije toga nalazili u zraku u podzemne vode te ih konačno isporučiti u oceane u obliku otopljenih bikarbonatnih i karbonatnih iona. U međuvremenu, naslage bogate karbonatima na morskom dnu doživjet će slične reakcije s prekomjerno zakiseljenom morskom vodom. Sporo dotjecanje tvari s kopna koje puferiraju kiseline u morskim ekosustavima djelovat će poput tableta protiv kiselina. Ono će morima omogućiti da izvlače više CO₂ iz atmosfere iznad njih. Općenito se očekuje da će ti procesi dominirati dugoročnim oporavkom oko 5000 godina.

No, čak ni ova druga, dulja faza neće ukloniti posljednje tragove ljudskog zagađenja ugljikom. Tek desecima tisuća godina kasnije, ili možda čak stotinama tisuća, ako sagorimo većinu svojih ogromnih zaliha fosilnih goriva, posljednji ostaci našeg CO₂ konačno će biti izbrisani u još sporijim reakcijama s otpornim silikatnim mineralima kakvih ima u granitu i bazaltu.

Veliki pad emisija u pandemiji nije ni približno dovoljno velik

U ovom kontekstu zanimljivo je primijetiti da je pandemija uzrokovala veliki pad u emisijama CO₂. No taj pad pokazao je kako to smanjenje nije ni iz daleka dovoljno za ublažavanje klimatskih promjena, što znači da se cilj ne može ostvariti samo smanjenjem potreba za energijom zbog smanjenja industrijske proizvodnje i transporta, već prije svega razvojem čistih izvora energije. 

Prema globalnom izvještaju Međunarodne energetske agencije (IEA) za 2020. pandemija covida-19 i rezultirajuća gospodarska kriza utjecali su na gotovo sve aspekte načina proizvodnje, opskrbe i potrošnje energije u cijelom svijetu. Pandemija je smanjila potrošnju fosilnih goriva veći dio godine, dok su obnovljivi izvori energije i električna vozila, dva glavna gradivna bloka prijelaza na čistu energiju, bili uvelike imuni na krizu.

Budući da je potražnja za primarnom energijom u 2020. pala za gotovo 4%, prema posljednjim statističkim podacima globalne emisije CO₂ povezane s energijom pale su za oko 5,8%, što je najveći postotni godišnji pad od Drugog svjetskog rata (postojale su tri epizode pada godišnjih emisija CO₂ – za vrijeme naftne krize sredinom sedamdesetih, početkom devedesetih što je koincidiralo s raspadom Sovjetskog Saveza, i za vrijeme globalne financijske krize 2008.). Apsolutno gledano, smanjenje emisija od gotovo 2000 milijuna tona CO₂ bez presedana je u povijesti čovječanstva. To je otprilike ekvivalent uklanjanju svih emisija Europske unije iz globalnih emisija. Potražnja za naftom u 2020. pala je najviše - za 8.6%, a ugljena za 4%. Pad aktivnosti u cestovnom prometu uzrokovao je oko 50% pada globalne potražnje za naftom, a pad u zrakoplovnom sektoru za oko 35%. Istovremeno, goriva i tehnologije s niskim udjelom ugljika, posebice solarna energija i vjetar, dostigli su najveći godišnji udio u globalnoj energetici, povećavši ga za više od jedanpostotni bod na preko 20%.

Cijena pada emisija zbog pandemije je puno previsoka

Osim toga, kako upozorava Bill Gates u svojem blogu iz 2020., smanjenja emisija tijekom pandemije ostvarena su po najvećoj mogućoj cijeni.

Da bismo vidjeli zašto, pogledajmo koliko košta izbjegavanje emisije jedne tone stakleničkih plinova. Ova brojka-cijena po toni izbjegnute emisije CO₂ alat je koji ekonomisti koriste za usporedbu troškova različitih strategija smanjenja emisija CO₂. Na primjer, ako imate tehnologiju koja košta 1 milijun USD, a pomoću nje možete spriječiti emisije 10.000 tona plina, plaćate 100 USD po toni izbjegnute emisije CO₂. U stvarnosti, 100 dolara po toni i dalje bi bilo prilično skupo. No mnogi ekonomisti misle da ova cijena odražava stvarnu cijenu koju staklenički plinovi predstavljaju za društvo, a također je to lako pamtljiv okrugli broj koji predstavlja dobro mjerilo za rasprave.

Sada tretirajmo zatvaranje uzrokovano covidom-19 kao da je strategija smanjenja ugljika. Je li zatvaranje glavnih dijelova gospodarstva izbjeglo emisije blizu 100 USD po toni?

Ne. U Sjedinjenim Državama, prema podacima grupe Rhodium, cijena smanjenja emisija iznosi između 3200 i 5400 USD po toni. U Europskoj uniji to je otprilike isti iznos. Drugim riječima, zatvaranje smanjuje emisije po cijeni između 32 i 54 puta većoj od 100 USD po toni koju ekonomisti smatraju razumnom.

„Zdravstveni stručnjaci godinama su govorili da je pandemija gotovo neizbježna. Svijet se nije dovoljno pripremio, a sada pokušavamo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Ovo je priča upozorenja za klimatske promjene i upućuje nas na bolji pristup. Ako počnemo sada, iskoristimo moć znanosti i inovacija te osiguramo da rješenja budu prihvatljiva i za najsiromašnije, možemo izbjeći istu grešku s klimatskim promjenama“, poručio je u svom blogu Gates koji smatra da je najvažnije prepustiti znanosti i inovacijama da budu predvodnici na putu prema smanjenju klimatskih promjena.