PRIČE koje ću vam prenijeti pročitao sam u kasno popodne 29. studenog. Budući da se bavim međunarodnim odnosima i vanjskom politikom, tražio sam na netu najnoviji razvoj događanja na Bliskom istoku. Analize o tome gdje će tko napasti, što je učinila jedna, a što druga strana, kakve su posljedice rata po regiju, a kakve po odnose Kine i Amerike. Je li u napad Hamasa umiješan Putin ili nije i ostalu hrpu gluposti. Onda sam naišao na ovih par vijesti.

Ušao sam u tramvaj broj 11 i poništio kartu. U Frankopanskoj je unutra provalila gomila djece. Tinejdžeri iz neke od zagrebačkih srednjih škola. Smijali su se kako to samo djeca umiju. Raspravljali što je bolje pojesti, gledali neki smiješni TikTok video. Opet su se smijali. I smijali. I smijali. A meni je u glavi bubnjalo od onoga što sam pročitao koju minutu ranije. U trenutku sam pomislio kako je lijepo što sam okružen tom djecom, zdravom i veselom, s jedinom brigom kako sljedeći dan eskivirati sat povijesti. Neka druga djeca na svijetu nisu bila njihove sreće.

Pojas Gaze prije sedam godina

Tijekom 2016. godine tada petogodišnji Farid Salout i njegov brat Qoosay, koji je imao sedam godina, dobili su priliku za kvalitetniji život. Oba dječaka su rođena s teškim kraniofacijalnim poremećajem zbog kojeg su im oči bile nenormalno udaljene. Za bebe rođene s takvim stanjem idealno bi bilo započeti kiruršku intervenciju u prvoj godini. Ali u Pojasu Gaze nije bilo ni jednog kirurga koji bi mogao izvesti rizične i visoko specijalizirane zahvate prijeko potrebne dječacima. 

Djeca su imala relativno normalan život prvih nekoliko godina. Voljeli su gledati automobilske trke i hrvanje popularno u tom dijelu svijeta. Ipak, za njihov daljnji pravilni razvoj bila je neophodna operacija jer bi bez nje mozgovi dječaka rasli nekontrolirano, bez potrebnog prostora u lubanjama. Posljedice bi bile letalni ishod ili teška moždana oštećenja. 

Tu je uskočila u pomoć nevladina organizacija pod nazivom The Palestine Children's Relief Fund (PCRF). Ova organizacija, koju je 1992. godine osnovao Amerikanac Steve Sosebee, uspjela je stvoriti uvjete za slanje velikog broja palestinske djece u inozemstvo, na medicinsku skrb. 

Pomaknute su planine zbog liječenja u Americi

PCRF je pomaknuo planine kako bi uspio organizirati transport i liječenje dječaka u Americi. Nakon što su u američkom veleposlanstvu dobili posebnu dozvolu za ulazak u Izrael radi intervjua za vizu, braći Salout i njihovoj odrasloj suputnici, njihovoj baki, odobreno je putovanje. Zatim je bilo pitanje kako ih pripremiti za put. Baka dječaka, zbog "nedoumica oko zračnog putovanja", nikada nije ušla u avion, ali ih je za njihov prvi let u Sjedinjene Države propisno dotjerala i odjenula u trodijelna odijela. 

Braću Salout su u zračnoj luci dočekali američki rođaci i predstavnici PCRF-a. Oni su angažirali tim kraniofacijalnih stručnjaka iz Willis-Knighton Health Systema u Shreveportu, u Louisiani, koji je izvršio dvije 16-satne operacije na dječacima bez ikakvih troškova. Dr. Ghali Ghali, poznati oralni i maksilofacijalni kirurg, i tim stručnjaka uklonili su prednji dio Qoosayeve lubanje kako bi smanjili pritisak na mozak. Spojili su Faridove očne duplje i rekonstruirali mu nos. Tijekom njihovog dugog oporavka u bolnici posebno je Farid postao miljenik Ghalinog medicinskog osoblja. 

Opisivali su ga kao mališana koji se glupirao, šalio i volio škakljati. Identično kao ovi moji suputnici u tramvajskoj liniji broj 11. Povratak dječaka u Gazu obilježili su slavlje i vjera u dobro. Vjera da ljudi, ma tko bili i gdje živjeli, žele pomoći. "Vjerojatno su i ti Izraelci dobri ljudi kad su odobrili vize našim sinovima da im Amerikanci spase živote", mumljali su Palestinci između sebe tih dana u Gazi.  

Istinita bajka nema sretan kraj

Ova istinita bajka nema sretan kraj. Desilo se da je 7. listopada Hamas napao Izrael, a onda je Izrael napao Hamas. U neselektivnom, silovitom bombardiranju Pojasa Gaze, točnije bombardiranju četverokatnice u gradu Khan Younisu, u južnom dijelu Gaze, ubijeni su naši junaci Farid i Qoosay. Pored njih, poginuli su njihov mlađi brat, njihov otac i šest drugih rođaka.   

Očevici kažu da je obitelj bila u kući samo desetak minuta, kako bi uzeli osobne stvari pa se vratili u mjesnu školu, gdje su se sklonili od zračnog napada. Trebala su tri dana da se pronađu tijela Qoosaya, njegovog brata Qasima i njihovog oca. Ali Faridovo tijelo nikada nije pronađeno. Sjećate se, to je onaj šaljivdžija što je volio škakljanje. Njegovo je tijelo ostalo zauvijek ispod ruševina. 

Kada je doktor Ghali, koji je operirao dječake tog dana, stigao na posao, zatekao je cijelo svoje medicinsko osoblje u suzama. Ubojstvo njihovih miljenika Farida i Qoosaya ostavilo ih je bez riječi. Plakao je i on. Barem su to napisali u tisku. Puno je vjere, truda i snage uložio kako bi "deranima" iz tamo neke Gaze život učinio ugodnijim i sretnijim. I sad ih više nema. 

Priča o Eitanu Yahalomi

Dva dana prije mog ulaska u tramvaj na liniji broj 11, dakle 27. studenog, Hamas i Izrael su u dogovorenom prekidu vatre počeli s razmjenom otetih civila i palestinskih zatvorenika iz zatvora u Izraelu. Posebnu pozornost javnosti privukla je slika dvanaestogodišnjeg dječaka u zagrljaju majke u ponedjeljak navečer, samo nekoliko sati nakon što je pušten na slobodu u sklopu spomenutog sporazuma. Riječ je o Eitanu Yahalomi i njegovoj majci Batshevi, francusko-izraelskom državljaninu, otetom iz kibuca Nir Oz sa svojim ocem Ohadom Yahalomijem, koji je i dalje zarobljen.

Prema riječima Eitanove tete, prilikom njegovog dolaska u Gazu udarali su ga ne samo vojnici Hamasa već i civili. Udarali su dvanaestogodišnje dijete. Dječak, koji je 52 dana držan kao talac u Gazi, u zatočeništvu je prisiljavan da gleda videosnimke najsvirepijih zločina islamskih fundamentalista od 7. listopada. Školarca su natjerali da gleda filmove užasa, one zbog kojih bi i odraslim ljudima bilo teško zadržati prisebnost. Eitan je vrištao i plakao. Hamasovim dželatima to se nije svidjelo. Prijetili su mu oružjem kako bi ga ušutkali.   

Inače, cijela Eitanova obitelj, uključujući njegovu majku i dvije sestre, u dobi od 10 i 20 mjeseci, oteta je na dan koji mnogi u Izraelu sada nazivaju crna subota. Otac mu je ranjen u razmjeni vatre i odveden u Gazu, dok su majka Batsheva i sestre uspjele pobjeći.

Priča o bebi Kfiru Bibasu

U dosadašnjim razmjenama otetih izraelskih civila uglavnom su oslobođeni žene i djeca, ali te razmjene nisu uključile Kfira Bibasa, 10-mjesečnu izraelsku bebu koja je najmlađi talac. Zamislite užasa, za taoca su uzeli i bebu. U utorak su njegovi rođaci pozvali da se bebu pusti na slobodu, zajedno s četverogodišnjim bratom Arielom. Oteti su iz Nir Oza zajedno s majkom Shiri i ocem Yardenom. Snimka obiteljske otmice pokazala je prestravljenu Shiri kako grčevito grli svoja dva sina dok su ih hamasovci skupljali. Yarden se pojavio u zasebnom videu s očitom ozljedom glave.

Međutim, malo prije planirane nove razmjene u srijedu, 29. studenog, vojno krilo Hamasa izjavilo je kako je Kfir Bibas ubijen u ranijem izraelskom bombardiranju Pojasa Gaze, zajedno s bratom i majkom. Yarden nije spomenut. Na ovu objavu reagirale su Izraelske obrambene snage (IDF), priopćivši kako pokušavaju provjeriti tvrdnje Hamasa. Također su upozorile da se Hamas mora smatrati odgovornim za sve otete taoce, a posebice devetero djece. "Hamas mora odmah osloboditi naše taoce", rekli su dužnosnici IDF-a.

Posljednja tramvajska stanica

Moja je vožnja završila. Moja je priča završila. Djeca su odavno izašla iz tramvaja. Izašli su i ostali putnici. Nisam primijetio da sam ostao sam, na posljednjoj tramvajskoj stanici. Kako bih nakon svega što sam pročitao? Rat će se nastaviti, ne samo ovaj u Gazi nego i drugi ratovi na planetu, a njihova će djeca patiti i nestajati. Mora li se živjeti baš na taj način? Izgleda da mora.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala