POČESTO pišem o onome što znaju svi koji su ozbiljnije studirali teologiju, svega toga odavno ima po udžbenicima i knjigama koje možete bez problema nabaviti. Nađite u katoličkim knjižarama neki uvod u Novi zavjet, uzmite i pročitajte sami, meni ne morate ništa vjerovati. To što vam na vjeronauku nisu o tome predavali stvarno nije do mene.

Krenimo s odavno utvrđenom činjenicom da za većinu Novoga zavjeta uopće ne znamo tko ga je pisao.

Izmišljeni Pavlov suputnik

Zapravo, od autora poznajemo jedino Pavla. Tradicionalno se njemu pripisivalo četrnaest poslanica (tzv. Corpus Paulinum), ali danas znamo da ih je napisao svega sedam: Rimljanima, dvije Korinćanima, Galaćanima, Filipljanima, Prvu Solunjanima i Filemonu.

A što se tiče ostalih sedam poslanica pripisanih Pavlu, kao i za još trinaest drugih spisa (Evanđelja, Djela, poslanice, Otkrivenje), ni nakon više stoljeća akademskih analiza nismo odgonetnuli tko stoji iza njih. Imamo tradiciju nastalu stoljeće kasnije da su Evanđelja napisali Marko, Matej, Luka i Ivan, ali sami spisi nama tu ništa ne kažu, nitko se ne predstavlja kao autor, ne govori nam ništa o sebi. Tko to piše Teofilu (Luka 1,3) sve što je pomno ispitao o Isusovom životu, i kasnije o djelovanju apostola (Djela 1,1)? Ne znamo, tradicija kaže Luka, pisac se ne predstavlja, jedino što nam pokušava prodati priču da je putovao zajedno s Pavlom. I koliko je to netočno vidite čim malo pomnije usporedite navodne Pavlove govore u Djelima s njegovim izvornim poslanicama. Spis je prepun i priča o Pavlovim čudima, dok kad Pavao govori o sebi u Drugoj Korinćanima 12 spominje samo svoje vizije, a nikada niti jedno čudo.

I vi se onda sasvim prirodno pitate koliko toga ćete uopće vjerovati piscu Djela.

Lažni Pavao

Spisi apostola Pavla bili su očito toliko popularni unutar ranokršćanske zajednice da su se pojavili i drugi tekstovi lažno potpisani kao Pavlovi. Danas autore tih poslanica nazivamo pseudo-Pavlom, premda se ne radi o jednom čovjeku.

Kako uopće netko može tvrditi da ovaj ili onaj spis nisu Pavlovi?

Duga tema, pokušajmo je ukratko objasniti.

Prvo idu detaljne analize jezika i stila. Ako ste čitali Krležina djela, znate kako je on bez obzira na različitost književnih vrsta uvijek prepoznatljiv po svom stilu ("krležijanske rečenice"). Izvorni Pavao bio je skloniji prilično sažetom izlaganju, nekada za njegove rečenice imate dojam da im nešto nedostaje. I to je znalo zbuniti i rane prepisivače, pa su znali neku od njegovih rečenica i dopuniti riječju koja bi tu nekako najbolje pristajala.

Nasuprot njemu, pisac Poslanice Efežanima piše dramatično drugačijim stilom od Pavla, što se najbolje vidi u kilometarskoj i zamršenoj rečenici na početku spisa (1,3-12), koju prijevodi pokušavaju nekako logično podijeliti na više rečenica (i ne ide im).

"Pavao" iz drugih vremena

Ono što dalje upada u oči i onima koji ne čitaju izvorni tekst jest drugačiji povijesni kontekst. Crkva kojoj je Pavao pisao bila je prilično slobodno organizirana, bez neke središnje uprave i s visokim sudjelovanjem žena, koje je on i poimence hvalio. Pavao je i eksplicitan da po pitanju statusa pred Isusom "nema više muškog i ženskog" (Galaćanima 3,28). Za razliku od njega, pisac Poslanice Kološanima (3,11), govoreći o istoj temi, sasvim svjesno izostavlja jednaki status žena.

Drugačija je i Crkva iz Poslanice Titu, hijerarhijski je organizirana: "Pavao" šalje Tita na Kretu, on tamo postavlja prezbitere po gradovima (u kojima nazirete ono što kasnije rade biskupi). Na stranu što pravi Pavao nikada nije niti jednoj crkvi određivao tko će imati kakvu ulogu i što se otvoreno protivio nekoj hijerarhiji koja bi odredila, primjerice, je li on apostol (Galaćanima 1,1).

Ono što najviše upada u oči jest da je Pavao smatrao kako će Isus doći već za njegova života (Prva Solunjanima 4,15). Kod "Pavla", naprotiv, nema više tog skorog očekivanja kraja vremena, Sud je tamo negdje daleko, a pisac Druge Solunjanima čak se otvoreno protivi propagiranju skorog Isusovog dolaska (2,2), smatrajući da se prvo mora pojaviti neki Bezakonik (Antikrist), o kojemu kod Pavla nema ni slovca.

"Pavao" protiv Pavla

Zapravo je ovo jedan od slučajeva u kojima autori koji se lažno predstavljaju kao Pavao šire ideje potpuno suprotne njegovima. Najočitiji primjer je kad autor Prve Timoteju (2,15) ženama kaže da će se spasiti rađanjem djece. Temeljna misao izvornog Pavla jest da ne postoji bilo kakvo djelo kojim bi se čovjek mogao opravdati pred Isusom. Onaj tko to promaši, očito Pavla nije ni čitao. Po pitanju žena i rađanja Pavao je preporučivao vjernicima (Prva Korinćanima 7,29) da je u kontekstu "kratkog vremena" (neposredno prije Isusovog dolaska) najbolje ni ne ženiti se.

No, te spise autor Prve Timoteju očito nije ni čitao, premda očito nije bio neuk čovjek. Taj fenomen nepoznavanja nekog autora bio je dosta normalan za epohu kad ste na raspolaganju imali tek šačicu prijepisa. Za Pavla je očito čuo i onda odlučio nešto i sam napisati, predstavljajući se kao Pavao glavom i bradom. Još je dalje otišao već spomenuti autor Druge Solunjanima, on čak ostavlja i potpis kao znak da je to stvarno pisao Pavao (3,17).

Nemoral u korijenu

Morao sam se zadržati na primjeru pseudo-Pavla (ili, Pavala) da bih objasnio i zašto više ni katolički teolozi ne misle da su, primjerice, Petrove, Judine, Ivanove i Jakovljeve poslanice stvarno pisali Petar, Juda (Isusov brat), Ivan i Jakov. Sve ove spomenute poslanice možete slobodno nazvati krivotvorinama, baš kao što biste i ovaj članak bez ikakvog krzmanja nazvali krivotvorinom da sam se potpisao kao Nikola Tesla.

Ne možemo isto reći i za Evanđelja, tamo autori ne glume apostole. Jedino je autor (očito kasnije dodanog) zadnjeg poglavlja Evanđelja po Ivanu sebe pokušao predstaviti kao ljubljenog učenika koji je na Posljednjoj večeri bio na Isusovim prsima. Imamo i Ivana koji piše Otkrivenje (1,1 i 10), no, možda se on stvarno tako i zvao, on ne tvrdi za sebe da je apostol Ivan. Djela apostolska zaseban su slučaj, čisto zbog već spomenutog piščevog izmišljanja da je poznavao Pavla.

Svejedno, više od pola novozavjetnih spisa klasičan su primjer krivotvorina.

O tome je sasvim otvoreno pisao novozavjetni stručnjak Bart Ehrman, koji je od vjernika postao ateist (što je sasvim prirodan put za nekog tko dobro poznaje Bibliju). Na njegovu oštru kvalifikaciju odgovorilo se da je takav način pisanja (gdje se ja potpišem kao Tesla) bio uobičajen i normalan u antičkom svijetu, stoga i sasvim prihvatljiv.

Tom logikom idu kršćanski apologeti. Ili se jednostavno drže tradicije, kao što mi je i onaj katolički AI Justin nedavno odgovorio.

Vama kojima obrana kršćanstva nije u opisu posla ostavljam da sasvim slobodno sami prosudite o čemu se radi kad se nepoznati netko na kraju svog spisa potpiše kao apostol Pavao.

Pozdravlja vas srdačno vaš Nikola Tesla.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

***

Novu knjigu Indexovog kolumnista Željka Porobije pod naslovom "Žene, majke, kraljice: Kritički pogled na biblijsku etiku" možete nabaviti ovdje. 

"Ova knjiga nije klasično ateističko zanovijetanje o biblijskim tekstovima koji promoviraju podčinjenost žena. Ona je, naprotiv, pokušaj da dođemo do onoga što Biblija stvarno govori i da shvatimo temeljnu etičku ideju iza svih tih tekstova. Tek onda možemo reći nešto smisleno o tome koliko knjigu pisanu prije par tisućljeća treba uzeti u obzir u suvremenim raspravama o položaju žena u društvu."