DANA 10. listopada 1967. godine stupio je na snagu Pakt o svemiru, poznatiji kao Ugovor o načelima koji uređuju aktivnosti država u istraživanju i korištenju svemirskog prostora, uključujući Mjesec i druga nebeska tijela.

Ovaj dokument, potpisan u siječnju iste godine u New Yorku, Londonu i Moskvi, označio je prekretnicu u globalnoj suradnji tijekom Hladnog rata. Usred utrke za svemir između Sjedinjenih Američkih Država i Sovjetskog Saveza, Pakt je uspostavio pravni okvir koji je spriječio militarizaciju svemira i postavio temelje za mirno istraživanje.

Više od pola stoljeća kasnije, ovaj ugovor ostaje kamen temeljac međunarodnog svemirskog prava, iako se suočava s novim izazovima u doba privatnih svemirskih kompanija i geopolitičkih tenzija.

Hladnoratovska utrka i potreba za pravilima

Pedesete i šezdesete godine 20. stoljeća bile su obilježene intenzivnim rivalstvom između SAD-a i SSSR-a, gdje je svemir postao novo bojište. Lansiranje Sputnika 1957. godine označilo je početak svemirske ere, dok su letovi Jurija Gagarina 1961. i američko slijetanje na Mjesec 1969. pokazali tehnološku moć supersila.

No, uz napredak dolazila je i opasnost: mogućnost postavljanja nuklearnog oružja u orbitu ili preuzimanja kontrole nad Mjesecom izazivala je strahove o novom obliku rata.

Ujedinjeni narodi, svjesni rizika, započeli su pregovore o pravnom okviru za svemir već 1959. godine kroz Odbor za mirnu upotrebu svemirskog prostora (COPUOS). Inspiracija za Pakt došla je iz ranijih napora, poput Rezolucije UN-a 1884 iz 1963., koja je pozivala na zabranu nuklearnog oružja u svemiru, te Deklaracije o pravnim načelima iz 1963. godine.

Pakt o svemiru, formalno usvojen od strane Opće skupštine UN-a u prosincu 1966., bio je kulminacija tih napora, uspostavljajući pravila koja bi spriječila eskalaciju hladnoratovskih sukoba u svemir.

Ključne odredbe: Svemir kao zajedničko nasljeđe

Pakt o svemiru sadrži 17 članaka koji definiraju kako države smiju koristiti svemirski prostor. Njegova srž temelji se na ideji da svemir pripada cijelom čovječanstvu, a ne pojedinim nacijama. Ključne odredbe uključuju zabranu postavljanja nuklearnog oružja ili drugog oružja za masovno uništenje u orbitu, na Mjesec ili druga nebeska tijela.

Države ne smiju prisvajati svemir ili nebeska tijela, uključujući Mjesec, što znači da nijedna nacija ne može proglasiti suverenitet nad njima. Umjesto toga, svemir se smatra zajedničkim nasljeđem, a istraživanje mora biti u korist svih zemalja, bez obzira na njihovu gospodarsku ili znanstvenu razvijenost.

Ugovor također naglašava mirnu upotrebu svemira, obvezujući države na suradnju i međusobnu pomoć. Na primjer, astronauti se smatraju "glasnicima čovječanstva", a države su dužne pružiti pomoć u slučaju nesreće ili prisilnog slijetanja. Također, države su odgovorne za svoje svemirske aktivnosti, uključujući one koje provode privatne tvrtke, i moraju izbjegavati zagađivanje svemira, poput ostavljanja otpada u orbiti.

Potpisivanje i stupanje na snagu

Pakt je formalno potpisan 27. siječnja 1967. godine u tri grada – New Yorku, Londonu i Moskvi – čime je simbolizirana globalna važnost dogovora. SAD, SSSR i Ujedinjeno Kraljevstvo bili su prvi potpisnici, a do 10. listopada 1967., kada je ugovor stupio na snagu nakon ratifikacije od strane pet zemalja (uključujući tri velike sile), već je imao široku podršku. Do danas, više od 110 zemalja ratificiralo je Pakt, dok su ga deseci drugih potpisali bez formalne ratifikacije.

Proces pregovora nije bio bez tenzija. SSSR je inzistirao na zabrani privatnih svemirskih aktivnosti, dok su SAD zagovarale slobodu istraživanja, uključujući komercijalne projekte. Konačni tekst bio je kompromis, omogućujući privatne aktivnosti pod uvjetom da ih nadziru države. Ova fleksibilnost kasnije je omogućila uspon privatnih svemirskih kompanija poput SpaceXa, ali je i stvorila pravne sive zone.

Utjecaj i izazovi: Od Hladnog rata do modernog doba

Pakt o svemiru imao je trenutačan utjecaj. Sprečivši militarizaciju svemira, omogućio je fokus na znanstvena istraživanja, poput Apollo misija i sovjetskih svemirskih stanica. Također je inspirirao daljnje ugovore, poput Ugovora o Mjesecu iz 1979., koji je dodatno regulirao korištenje nebeskih tijela, iako ga veće svemirske sile nikada nisu ratificirale.

Pakt je također olakšao međunarodnu suradnju, poput one na Međunarodnoj svemirskoj stanici (ISS), gdje su se bivši rivali udružili.

Međutim, Pakt se suočava s novim izazovima. Porast privatnih svemirskih kompanija, poput SpaceXa i Blue Origina, postavlja pitanja o odgovornosti država za njihove aktivnosti. Kina, Indija i druge zemlje razvijaju vlastite svemirske programe, što povećava rizik od sukoba u orbiti.

Razvoj antisatelitskih oružja i svemirskog otpada pokazuje da Pakt, iako revolucionaran, nije predvidio sve moderne probleme. Na primjer, 2007. godine Kina je testirala antisatelitsko oružje, stvorivši tisuće komada otpada, što je izazvalo kritike zbog kršenja duha Pakta.

Svemir kao zajednički san

Pakt o svemiru, iako star više od pola stoljeća, ostaje jedan od najvažnijih dokumenata u povijesti svemirskog istraživanja. U trenutku kada je svijet bio na rubu nuklearnog sukoba, uspio je uspostaviti viziju svemira kao prostora za suradnju, a ne sukob.

Njegove odredbe i dalje oblikuju misije poput onih na Mars ili planove za baze na Mjesecu. Ipak, kako svemir postaje sve dostupniji - ne samo državama, već i korporacijama i pojedincima - Pakt se suočava s potrebom za prilagodbom.

Danas, kada gledamo zvijezde i sanjamo o kolonijama na drugim planetima, Pakt o svemiru podsjeća nas da je svemir zajednički prostor. Njegova snaga leži u ideji da čovječanstvo, unatoč podjelama, može zajedno dosegnuti nebo. U doba novih svemirskih utrka, od komercijalnih letova do geopolitičkih tenzija, lekcija iz 1967. godine ostaje jasna: svemir nije ničija zemlja, već svačija prilika.