HRVATSKA posljednjih godina bilježi snažan rast broja radnika s Filipina, a filipinske radnice u Hrvatskoj uglavnom su zadovoljne životom, iako nešto manje od svojih muških sunarodnjaka. Većina ih razmišlja o dugoročnom ostanku.

No, istodobno se nose sa stresom koji proizlazi iz jezičnih barijera, diskriminacije i udaljenosti od obitelji, pa se njihova svakodnevica kreće između sigurnosti koju su ovdje pronašle i pritisaka koje nose kao migrantice, pokazalo je novo istraživanje koje dolazi u simboličnom trenutku sve snažnije suradnje Hrvatske i Filipina u području radne mobilnosti.

Problem manjinskog stresa

"Biram teži život sada kako bi moja djeca mogla imati lakše sutra", komentirala je jedna od sudionica studije. "Nisam došla jer sam htjela doći. Došla sam jer je to moja obitelj trebala od mene", izjavila je druga.

Autori istraživanja ističu da se manjinski stres odnosi na kroničnu i povećanu razinu stresa koju doživljavaju članovi stigmatiziranih manjinskih grupa. Uzrokuju ga vanjski, objektivni faktori poput diskriminacije, ali i subjektivni, unutarnji faktori poput samoizolacije.

Manjinski stres se pridodaje svakodnevnom stresu, što dovodi do značajno povišene ukupne razine stresa koja može dovesti do tegoba u fizičkom i psihičkom zdravlju te snižene kvalitete života.

Metodologija istraživanja

Cilj studije bio je bolje razumjeti iskustva radnica s Filipina u Hrvatskoj. Autori su istražili njihove sociodemografske karakteristike i kvalitetu života s posebnim naglaskom na manjinski stres koji značajno oblikuje njihovo iskustvo.

U istraživanju je sudjelovalo 157 sudionica. Njih 145 ispunilo je online upitnik, a 12 je sudjelovalo u intervjuima.

Uglavnom katolkinje

Sudionice istraživanja bile su uglavnom rimokatoličke vjeroispovijesti (81%), neudane (53%) i bez djece (55%). Gotovo pola njih (48%) imalo je višu stručnu spremu, a 85% ih je bilo zaposleno, najviše u ugostiteljstvu (56%).

Velik udio žena među radnicima s Filipina

U Hrvatskoj je trenutačno oko 13.600 radnika s Filipina, po čemu su druga najbrojnija skupina izvan Europe. 36% su žene, što je znatno više od drugih skupina (Nepal 22%, ostali manje od 5%). Time su spolno najuravnoteženija skupina radnika imigranata u Hrvatskoj.

Filipinke se od drugih radnica migrantica u Hrvatskoj razlikuju i u nekim drugim aspektima: u prosjeku su starije (prosječna dob im je 35 naspram 31 godine), obrazovanije (nijedna nema samo osnovnu školu), nešto rjeđe su udane, puno češće rade u ugostiteljstvu i rjeđe govore hrvatski jezik.

No, najveća razlika je u njihovim planovima za budućnost – Filipinke daleko češće namjeravaju ostati dugoročno ili trajno u Hrvatskoj, što govori o njihovoj općoj pozitivnoj percepciji života ovdje unatoč svim izazovima.

Kakav je život filipinskih radnica u Hrvatskoj?

"Nekad nije riječ, nego ton. Ili tišina. I znaš da nisi dobrodošla", komentirala je jedna Filipinka manjinski stres koji doživljava. "Najteže mi je kad osjetim da me netko ne vidi kao osobu, nego samo kao strankinju", istaknula je druga.

Istraživanje je mjerilo subjektivnu kvalitetu života na skali od 0 do 10.

Prosječna ocjena kvalitete života kod radnika s Filipina je 6.6. No, postoje spolne razlike. Filipinke su svoju ukupnu kvalitetu života u prosjeku ocijenile sa 6.4, što je nešto niže od njihovih muških kolega (6.8). Unatoč tom razmjerno malom zaostatku za muškarcima, važno je napomenuti da je kvaliteta života filipinskih žena i dalje viša od prosjeka ostalih radnika imigranata u Hrvatskoj, koji, prema dostupnim podacima, iznosi tek 4.6.

S druge strane, ta ocjena je niža od prosjeka opće populacije u azijskim zemljama (7.0). Drugim riječima, Filipinke u Hrvatskoj zadovoljnije su životom nego mnogi drugi radnici imigranti, ali nisu dosegnule razinu zadovoljstva tipičnu za populaciju iz koje dolaze.

Što krije utvrđena brojka zadovoljstva?

Detaljnija analiza otkriva da su filipinske radnice najzadovoljnije svojim zdravljem i osjećajem sigurnosti, dok su najmanje zadovoljne socijalnim odnosima i materijalnim uvjetima života.

Dr. sc. Iva Tadić iz Instituta za istraživanje migracija, koja je radila na studiji, kaže da to ne čudi s obzirom na kontekst.

"Naime, većina njih udaljena je tisućama kilometara od obitelji i najmilijih, pa usamljenost i čežnja za bliskim osobama narušavaju zadovoljstvo socijalnim odnosima", kaže Tadić.

"Osim toga, ograničeni su im i materijalni uvjeti. Premda zarađuju više nego kod kuće, često žive skromno kako bi što više novca slale obiteljima. Ipak, pozitivno je što ogromna većina, čak 93%, kaže da im se kvaliteta života poboljšala otkako su došle u Hrvatsku. One koje su mlađe, planiraju ovdje ostati dulje, imaju manje stresa i pozitivnija iskustva s migracijom, u pravilu su zadovoljnije životom. To sugerira da vrijeme i uspješna prilagodba mogu podići razinu zadovoljstva", tumači Tadić.

Uzroci snižene kvalitete života

Autori studije kažu da su potencijalni uzroci snižene kvalitete života mnogobrojni te da su se usredotočili na moguće unutarnje i vanjske uzroke manjinskog stresa.

80% filipinskih radnica osjeća se kao dio manjine u Hrvatskoj.

Tadić ističe da manjinski stres doživljavaju uglavnom zbog vanjskih faktora, npr. diskriminacije na radnom mjestu - manjih plaća ili negativnih komentara, a puno rjeđe zbog unutarnjih faktora - srama ili skrivanja manjinskog statusa.

"57% njih doživjelo je diskriminaciju i to uglavnom zbog jezika i naglaska (50%), nacionalnosti (28%) i rase (21%). Do manjinskog stresa dovode i nedostatak socijalne podrške te nezadovoljstvo materijalnim uvjetima. Jezična barijera ostaje glavni uzrok osjećaja nepripadanja – 93% sudionica ne govori hrvatski jezik te se zbog toga teže snalaze u društvenim i radnim situacijama", kaže Tadić.

Autori ističu da svi navedeni faktori zajedno dovode do povišene razine stresa: 40% Filipinki izjavilo je da je često pod stresom, a kroničan stres može imati negativne posljedice na zdravlje.

Čak 48% sudionica istraživanja doživljava svakodnevne tjelesne bolove, 5% ima teškoće s fizičkim, a 7% sa psihičkim zdravljem.

Tadić ističe: "Ovi pokazatelji upućuju na fenomen manjinskog stresa – dodatnog opterećenja koje pogađa pripadnike manjina i poziv je institucijama da osmisle program integrirane podrške – psihološke, jezične i kulturne, koja prepoznaje da stres nije samo individualni problem, već društvena posljedica položaja u kojem se te žene nalaze".

Zašto žele ostati u Hrvatskoj?

Unatoč problemima, znatan dio filipinskih imigrantkinja razmišlja o dugoročnom ostanku u Hrvatskoj. "Hrvatska je mala zemlja, ali su srca ovdje velika", jedan je od njihovih odgovora na pitanje. 

"Život nije lak, ali ovdje barem imam šansu da bude bolji", rekla je druga sudionica studije. Istraživanje je pokazalo da čak 36% Filipinki planira ostati u Hrvatskoj šest do deset godina, a još veći udio, oko 42%, do mirovine ili zauvijek.

Slične ambicije vide se i kod njihovih muških sunarodnjaka. Optimizam u pogledu budućnosti u Hrvatskoj ne temelji se samo na zaradi, nego i na ljudskom okruženju koje su ovdje pronašli. Više od polovice ispitanica (57%) navelo je da imaju četvero ili više bliskih hrvatskih prijatelja, što olakšava integraciju.

U Hrvatskoj se osjećaju sigurno

Filipinci ističu da im je život u Hrvatskoj ugodan zbog osjećaja sigurnosti. "Zahvalna sam što se mogu noću pješice vratiti kući bez straha. To za mene znači slobodu", rekla je jedna Filipinka.

Osim sigurnosti, često spominju i srdačnost hrvatskih ljudi, ugodnu klimu te bliskost života u katoličkoj zemlji, što im olakšava prilagodbu.

Tadić ističe da je iza svake brojke u statistici jedna životna priča. "Samo sustavna i humana politika, koja prepoznaje psihološke potrebe radnika imigranata, može dovesti do društva koje je istinski solidarno i gospodarski održivo", poručuje.