OVOG tjedna smo doznali da postoji nešto što se zove Ratna škola na Vojnom sveučilištu.

A možda je to trebalo znati, možda ne treba takvo što čovjeka iznenaditi, ali evo, doznali smo da ju je upisao i HDZ-ov saborski zastupnik Ante Bačić, što je izazvalo reakciju predsjednika Zorana Milanovića, koji je rekao da saborski zastupnik nema što raditi u Ratnoj školi.

Baćo priznaje da je njegov upis Ratne škole političkog karaktera

Kaže Bačić kako je on voditelj izaslanstva sabora u parlamentarnoj skupštini NATO-a i da neće u generale ni brigadire, već da je ovo isključivo politička dimenzija. Kao da je to nešto dobro, a ne još sramotnije i po politiku i po rat i po školovanje. 

Uglavnom, ispada da ta Ratna škola u Hrvatskoj očito može biti i svratište za frustrirane ljude, dočim u nju kani sabornik zvani Baćo, što znači da se s njim i takvima pojačava naša, recimo vojničkim jezikom, ratna gotovost.

Ali čemu taj rat skoro 30 godina nakon završetka rata? Evo, ponovno smo u listopadu kad su brojne ratne obljetnice. U Hrvatskoj rat toliko snažno oblikuje svakodnevicu i uvukao se u sve društvene pore da određuje ritam života.

Neki će reći da je rat izbavio Hrvatsku iz srpskih ralja, što bi trebala biti činjenica nekog dobra, međutim treba reći da su u to vrijeme nastajale nove države mirnim putem i da se nije moralo ići u građanski rat kako bi se do suverenosti došlo.

Na ratu mnogi egzistiraju

To nije, kako se kaže, tema za povijesne udžbenike, dapače tema je to svakodnevice o kojoj se treba raspravljati upravo kako bi se "posvađali" sa stvarnošću, jer je i vrijeme da se jednom napokon demistificira uloga tadašnje hrvatske visoke politike.

Jer, da to nije temelj realiteta koji se živi, ne bi i danas na ratu mnogi egzistirali. I predsjednik sabora Gordan Jandroković jučer je rekao da je Hrvatska suverena zahvaljujući "viziji i odvažnosti prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i nesebičnom davanju svakog hrvatskog branitelja".

Podsjetimo i na (jer to treba ponavljati gdje god se može, trebalo bi to ugravirati, uklesati, iscrtati ili zalijepiti na sva viđenija pročelja u Hrvatskoj, recimo na dubrovački Knežev dvor umjesto one banalnosti što je svaka šuša citira) presudu Međunarodnog kaznenog suda da je Tuđman bio poticatelj udruženog zločinačkog pothvata.

Godišnje je preko 200 ratnih obilježavanja, HDZ-ovci organiziraju dječje recitacije u najboljim manirama dalekoistočnih despocija, uče se ratni satovi povijesti, crtaju se manje-više nespretni murali kvartovskih mangupa, rehabilitiraju se ratni zločinci, dovode se ustaški popovi na komemoracije, sve skupa tu je naglašeno patetično i odurno nacionalno.

Ispada da su ljudi ginuli da bi im razni županijski dužnosnici, ljudi nivoa rečenog Baće, znate takve HDZ-ovce, ima ih u svakoj općini, svakom gradu i svakoj županiji, polagali vijence. I pritom mislili da su svi oni koji u tome ne sudjeluju manji Hrvati, nedovoljni patrioti.

Ratne škole podsjećaju na vjeronauk u školama

Može li se tom ratu konačno reći hvala pa da ga zavazda upokojimo s oreolom da je bio krasan valjda onoliko koliko je svaki mrtvi čovjek dobar? Jer ovako spominjemo istu mantru, jednaku matricu koja jedino vodi u ćorsokak, nikako u progres i napredak.

A te ratne škole, one na neki način podsjećaju na vjeronauk u školama. Ako ni po čemu, onda po svojim pojavnostima. Uz to i po nazivima koji zaudaraju na zaostalost u razvoju. Tamo škola pa ratna, a ovamo vjerska naobrazba pa nauk.

Kakav nauk može biti u vjeri? Jedno i drugo se u nazivima, nažalost i u praksi, razlikuju kao suprotnosti koje ne idu ruku po ruku. Ili idu samo kao paranoja, odraz zablude koju živimo na manje-više svim razinama u ovoj državi.

Toliko se rabi taj rat da on zaista, ne samo metaforički, postaje svetim ratom. Koje li tragedije za svetost.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala