DAN USTANKA naroda Hrvatske koji se održava u organizaciji Srpskog narodnog vijeća i Saveza antifašističkih boraca, jedna je od najosporavanijih komemoracija u hrvatskoj javnosti.

Komemoracija je do 1990. godine bila središnje mjesto obilježavanja ustanka protiv fašizma, u političkoj tranziciji je zanemarena, a danas je u hrvatskoj javnosti prate negativni komentari.

Primjer je jedan lički portal koji je u petak komemoraciju nazivao četničko-partizanskim dernekom, u čije ime je pogubljeno oko 430 civila s područja Donjeg Lapca i Srba. Portal ističe da unatoč ''pouzdanim povijesnim podacima i dokazanoj zločinačkoj koncepciji provedenoj tih zadnjih dana srpnja 1941. godine, hrvatska vlast do danas nije zabranila njegovo slavljenje''.

Zločini su sramota, ali Dan ustanka ostaje

Pobunjenici su počinili brojne zločine nad hrvatskim i muslimanskim civilnim stanovništvom u tom dijelu Hrvatske i BiH te su u kolovozu i rujnu spalili Boričevac i Kulen Vakuf zbog osvete i odmazde, ističe se u nedavno objavljenim istraživanjima.

Ta znanstvena istraživanja produbljuju uvide u te događaje, ali ne mijenjaju bitno osnovne činjenice oko Dana ustanka. Dan 27. srpnja i dalje ostaje Dan ustanka. U Brezovici je osnovan prvi partizanski odred, ali ustanak se doista dogodio 27. srpnja potaknut ustaškim zločinima od 1. srpnja nadalje u Lici i na širim prostorima, te otvaranjem gospićkog sustava logora Gospić, Jadovno i Pag u koje su deportirane tisuće ljudi, objašnjava povjesničar s Filozofskog fakulteta u Zagrebu Ivo Goldstein.

Istina je da je došlo do represalije ustanika, koji tada još nisu bili partizani, a ni četnici u pravom smislu riječi jer se njihova diferencijacija kasnije dogodila. Međutim, te represalije su poznate u historiografiji, o njima su pisali partizanski komandanti kao Gojko Polovina. Znalo se da je došlo do osvetničkih akcija u kojima su stradali civili, u Boričevcu, Brotnji, a najviše početkom rujna u Kulen Vakufu, dodaje Goldstein napominjući da se o tome "ili saznavalo iščitavanjem između redaka ili gotovo nikako".

Nova atmosfera nakon 1990. otvorila je mogućnosti da se i o tim zločinima govori na pravi način, ali se, nažalost, u nekim situacijama klatno pomaknulo na posve drugi stranu. Danas možemo rezimirati - ključne ocjene oko toga datuma nisu se promijenile, ističe Goldstein.

Povjesničar Mario Jereb u jednom tekstu ističe da je neuspjeh partizanskih zapovjednika da kontroliraju pobunjenike bio sveden na minimum u kasnijoj historiografiji, pogotovo zato što su pojedinci koji su bili na četničkoj strani 1941. prešli u partizane do kraja rata, što je rezultiralo izgradnjom herojskog ustanka i utišavanjem zločina koji su ga pratili.

Goldstein odgovara da ustanak u Srbu nisu organizirali ni vodili četnici iako su neki njihovi pristaše u ustanku marginalno sudjelovali i počinili zločine. Ustanak je, po njemu, bio simbioza životne ugroženosti srpskog stanovništva kojem je prijetio ustaški genocid i energične revolucionarnosti organiziranih komunista i njihovih sljedbenika.

U krajnjoj liniji, možemo to usporediti s Olujom 1995. godine. U Oluji je bilo zločina, dogodile su se osvetničke akcije u kojima je stradalo oko 600 civila. To nitko pametan ne može negirati i to je sramota koja se nije smjela dogoditi. No to ne mijenja bitno osnovnu ocjenu Oluje: Hrvatska je bila napadnuta i imala se pravo osloboditi, zaključuje Goldstein. 

Proslava i protuproslava

U podnožju Spomenika ustanku u subotu će se održati narodni zbor na kojem će govoriti saborski zastupnik SDSS-a Milorad Pupovac, predsjednik Saveza antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske Franjo Habulin te donačelnica općine Gračac i predsjednica Vijeća SNM Zadarske županije Rajka Rađenović, a nastupit će zborovi Praksa iz Pule i Naša pjesma iz Beograda.

Središnje spomen-mjesto je park u Srbu kojim dominira spomenik visok 15,5 metara koji je projektirao kipar Vanja Radauš, a podignut je 1951. godine. Osim njega, po obližnjim selima ima spomenika poginulim partizanima i žrtvama fašističkog terora.

Komemoracije u Srbu su prestale u ratu i neposredno nakon toga. Nacionalistički orijentirani Srbi organizirali su takozvanu srpsku skupštinu u Srbu 25. srpnja 1990., gdje su izdali Deklaraciju o suverenitetu i autonomiji srpskog naroda, jedno od djela koje je potaknulo pobunu hrvatskih Srba protiv Zagreba, ističu povjesničari Vjeran Pavlaković i Davor Pauković u zborniku koji analizira kulturu sjećanja u Hrvatskoj.

Srb je bio dio okupiranog teritorija do kolovoza 1995. godine, kada je Hrvatska vojska ušla u selo tijekom operacije Oluja. Tenkom je uništen spomenik Vanje Radauša, koji je djelomično obnovljen 2010. i otkriven 27. srpnja 2011. u sklopu koalicijskog sporazuma između HDZ-a i SDSS-a.

Komemoracija je polako oživjela nakon 2000. godine, ali je prate desničarski prosvjedi koji je pokušavaju prekinuti. Puštaju glasnu glazbu, blokiraju ceste koje vode prema Srbu i postavljaju šator u podnožju spomenika, ističu Pavlaković i Pauković.

U novije vrijeme organizatori posjećuju seosko groblje, na kojem su sahranjeni brojni Dalmatinci i drugi partizani ubijeni tijekom oslobođenja Srba 1944. godine.

S druge strane, u obližnjem selu Boričevac svake godine komemoracije okupe sve veći broj ljudi na protuproslavu koja tumači ustanak u Srbu kao genocidni četnički plan za istrebljenje Hrvata u Lici, ističu Pavlaković i Pauković.

Društvo za istinu o NOB-u

Dan ustanka bio je republički praznik u svakoj jugoslavenskoj republici, jedini republički praznik u Srbiji (7. srpnja), Crnoj Gori (13. srpnja) i Hrvatskoj. U Sloveniji su pored Dana ustanka (22. srpnja), obilježavali Osnivanje Oslobodilačke fronte, u Bosni i Hercegovini su obilježavali Dan ustanka (27. srpnja) i Prvo zasjedanje ZAVNOBiH-a (25. studenoga), a u Makedoniji Dan ustanka (11. listopada) i Prvo zasjedanje ASNOM-a (2. kolovoza).

Dan ustanka čuva sjećanje na najsvjetlije trenutke povijesti naroda Jugoslavije, a Jugoslavija je bila najveće historijsko dostignuće naših naroda, smatra general potpukovnik Svetozar Oro.

General Oro je bio jedan od desetorice utemeljitelja Društva za istinu o NOB-u i Jugoslaviji koje je osnovano u Beogradu na dan napada JNA na Dubrovnik 1991., kad je SUBNOR podržao politiku Slobodana Miloševića.

Društvo ističe da nakon raspada Jugoslavije među bivšim jugoslavenskim državama nema suradnje iako postoje nagomilani problemi koji su od zajedničkog interesa za njihove građane.

Među građanima postoje brojne rodbinske, povijesne i poslovne veze, a lideri zemalja se nisu sastali nijednom, kao da se radi o državama čije građane ništa ne veže, objašnjavaju.

"Želja nam je da se osloncem na unutarnje snage republika i civilizacijska dostignuća NOR-a i SFRJ Titove epohe, kao i potonja iskustva, što brže dogovaramo i organiziramo za prevladavanje uralgičnih posljedica minulih ratova", ističe se u pismu predsjednicima bivših republika koje je uputilo Društvo za istinu o NOB-u koje se jedino skrbi o zajedničkoj baštini NOB-a svih bivših republika.

Dan ustanka doživio je različite sudbine u bivšim jugoslavenskim republikama, a prema Društvu za istinu o NOB-u, najviše do njega drže u Crnoj Gori.