Foto: Index, Hina

DVA događaja proteklih su dana hrvatskoj javnosti ponudila savršene primjere razloga zbog kojih je naša Republika u katastrofalnom stanju, ponajviše kada je riječ o njenoj vanjskopolitičkoj poziciji. Prvi je posjet predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović Australiji i tamošnjim iseljenicima hrvatskog porijekla, a drugi je izvještaj State Departmenta o vjerskim slobodama i reakcija bivšeg ministra kulture Zlatka Hasanbegovića na sedam stranica teksta u kojima SAD proziva Hrvatsku za niz problematičnih događaja iz prošle godine.

Turneja predsjednice po Australiji na HTV-u i u nekim marginalnim desnim medijima predstavljena je kao velika stvar, no sudeći po onome što nam je prezentirano, to je jedan posve irelevantan vanjskopolitički put. KGK se jest susrela s australskim premijerom Malcolmom Turnbullom - za razliku od puta u Washington kad nije stigla dalje od poziranja pred ogradom Bijele kuće -  i u ruku mu tutnula nekakav fascikl s navodno spremnih 150 projekata u koje se može investirati (koji su to projekti ne znamo), ali to ni približno nije dovoljno za opravdati višednevnu turneju down under.

Ostatak predsjedničina višednevnog puta sastoji se od folklora, sađenja jednog drveta, objedovanja s australskim Hrvatima (kojima se to i naplaćuje!), uspješnim izbjegavanjem lokacija sa slikama i bistama Ante Pavelića (za što se indirektno ispričala!), svečanim otkrivanjem spomen-ploče u svoju čast (?!) i držanjem govora u kojima se nudi isprazna nacionalistička lirika. Ispada da je ključni razlog predsjedničina skupog puta na drugi kraj planeta bio da nekoliko dana figurira kao psihoterapeutkinja i animatorica jednog dijela dijaspore, da im se oči napune suzama, a srce hrvatstvom kad vide da imaju “precjednicoooooo”.

Kolindina folklorno-estradna turneja po Australiji

Grabar-Kitarović u svemu tome vidljivo uživa, te je čak dijaspori - koja uzgaja fantazmu neke arkadijske Hrvatske kakva nikad nije postojala niti će postojati - poručila da ih je Franjo volio. Australski mediji su predsjedničin posjet većinom ignorirali, nije dala nikakav veliki intervju. Toliko o vezama i utjecaju hrvatske dijaspore u zemlji klokana. No, nije predsjednica išla u Australiju baviti se ozbiljnom vanjskom politikom, već estradom i folklorom, pjevati “Moju domovinu” te držati govore u kojima će prežvakavati svoje uobičajene fraze koje otkrivaju ogromnu tragediju činjenice što je dotična sukreatorica naše vanjske politike.

“Vi ste diljem svijeta zagovarali Hrvatsku te disali zajedno s Hrvatskom posebno tijekom Domovinskog rata. Pomagali ste financijski i moralno, a mnogi od vas su se uključili u rat, neki su položili život na oltar domovine. Zbog toga ja mogu danas biti ovdje kao hrvatska predsjednica. Hrvatska nije mala zemlja, a nema niti malih ljudi. Želim da Hrvatska bude velika. Mi smo veliki srcem i možemo učiniti toliko puno na globalnoj sceni. Imamo znanje, talente, ljude, iskustvo i potencijale. Potrebno nam je zajedništvo bez podjela”, rekla je Grabar-Kitarović u jednom od svojih govora, ponovivši po n-ti put da Hrvatska nije mala zemlja, iako po svakom objektivnom i relevantnom kriteriju jest.

Naime, baš je to tvrdoglavo odbijanje predsjednice o sagledavanju Hrvatske kao male zemlje i njeno patetično neuvjerljivo objašnjenje zašto to ne treba priznati, suština njene političke beskorisnosti, pa i štetočinstva. Ona je puna velikih želja, ali nije uopće spremna percipirati realnost, nego zagovara šarene laže koje lakovjernima i zadojenima nacionalizmom zvuče ljepše, ali Hrvatska od svega toga nema ama baš nikakve koristi.

Hrvatska je mala zemlja i to je u redu

Hrvatska je sa svojom kopnenom površinom od 56 tisuća kilometara kvadratnih 124. zemlja po veličini u svijetu od sveukupno njih dvjestotinjak. Togo je malo veći od RH i nalazi se na 123. mjestu, dok je odmah iza nas BiH. Po broju stanovnika Hrvatska je također mala zemlja. Po svojoj ekonomskoj moći Hrvatska je također mala zemlja. Po većini kriterija Hrvatska je mala zemlja i - to je u redu. Problem je sustavno odbijati realno sagledati svoju poziciju i kapacitete, jer se s konstantnim laganjem sebe i drugih, tj. ignoriranjem zadatosti ne može osmisliti politika koja bi jednu malu zemlju učinila dobrim mjestom za život svojih građana. Masovni egzodus Hrvata i inzistiranje (nažalost ne samo) predsjednice u nacionalističkim fantazijama direktno su povezani. Sve dok Kolinda Grabar-Kitarović bude tvrdila da Hrvatska nije mala zemlja, Hrvatska će biti jadna zemlja iz koje građani bježe.

Teško će se naći vodeći političari, recimo, Danske ili Malte, također malih zemalja, koji stalno pričaju svojim građanima da njihove zemlje nisu male, jer građani Danske i Malte jednostavno ne padaju na takve gluposti, nego od svojih političkih lidera očekuju konkretne i pametne politike koje će im poboljšati živote. Hrvati pak očekuju bajke za laku noć, jer im se to, ponajviše od HDZ-a, prodaje proteklih četvrt stoljeća, te se ponašaju kao derišta kad im netko odbija pričati bajku i odmah počnu vrištati “veleizdaja”.

Začarani krug gluposti i nacionalizma

Tragikomični je rezultat toga da je hrvatska vanjska politika odavno paralizirana strahom od nacionalističke histerije u društvu, koju je prethodno stvorila hrvatska državna politika. Začarani krug gluposti i nacionalizma je zatvoren, pa i Hrvati i RH trče za vlastitim repom i pokušavaju ga ugristi, pritom toliko zaglupljeni da su uvjereni kako će time nekako trijumfirati nad svojim arhineprijateljima Srbima. Ili Englezima. Ili kome već. (Usput, odbijanje da se Hrvatsku naziva malom zemljom sugerira i san o Velikoj Hrvatskoj, nekoj novoj verziji NDH.)

Koliko je štetočinstvo hrvatskog nacionalizma za Hrvatsku raskošno, jučer je demonstrirao Zlatko Hasanbegović svojom izjavom na izvještaj State Departmenta u kojem ga se proziva zbog podrške ustašluku. Vrijedi citirati cijelu Hasanbegovićevu izjavu za HTV: “Riječ je o neutemeljenim besmislicama koje su zapravo falsificirano izvješće hrvatske nevladine, prokazivačke i preplaćene pseudoljevičarske scene, a koje je u nedostatku ozbiljne analitike nekritički preuzelo i dalje proslijedilo američko veleposlanstvo u Zagrebu iz vremena bivše predsjedničke administracije. Jednako je nerelevantno kao i pseudoljevičarski agitprop i difamacijska kampanja protiv predsjednika Trumpa u SAD-u i izvan njega.”

Kvazizlatko Pseudohasanbegović

Za početak, nije jasno kakve su to utemeljene besmislice, ako postoje i “neutemeljene besmislice”. Ili je možda Hasanbegović htio zvučati pametno, ali je ispao Kvazizlatko Pseudohasanbegović. No, mnogo štetnije za Hrvatsku je to da se bivši ministar kulture - kojega je na domaću političku scenu, poput aktualne predsjednice, vratio notorni Tomislav Karamarko - drži lekcije američkom ministarstvu vanjskih poslova, optužuje ih za falsificiranje i manjkavu analitiku. Hasanbegović de facto pljuje po Rexu Tillersonu, pozivajući se na Donalda Trumpa kao srodnu dušu, Trumpa čiji je osobni izbor za ministra Tillerson. Osim što je pretenciozna i histerična, Hasanbegovićeva izjava je očito nelogična, no najvažnije  - ona šteti nacionalnim interesima Hrvatske.

U tome bivši ministar ima ekstenzivnog iskustva, budući da je u svojem kratkotrajnom mandatu uspio postati svjetska medijska zvijezda, hodajući primjer klizanja Hrvatske u ekstremizam, što je reputacija koju si jedna mala europske zemlja jednostavno ne smije priuštiti. Utoliko su nepodnošljivo glupi i prigovori na račun izvještaja State Departmenta koji idu u stilu “tko su ti Ameri da nam išta govore, vidite što se kod njih događa”, još jedan izraz nacionalističke fatamorgane o Hrvatskoj koja nije mala zemlja, koju tako vrijedno hrani aktualna predsjednica.

Quod licet Iovi, non licet bovi. Rusija, Kina ili Njemačka si mogu priuštiti da odbruse SAD-u, Hrvatska to ne može. Dapače, ona si ne može priuštiti da odbrusi ni Rusiji ni Kini ni Njemačkoj. Znamo gdje vodi politika nacionalističkog kurčenja - k Miloševićevoj Srbiji devedesetih. No, Hrvati ipak ne žele jesti travu (zato se i iseljavaju), pa to ne bi trebala biti opcija. Hasanbegović je svojom izjavom pokazao srednji prst SAD-u u maniri nogometnog huligana i tako naštetio hrvatskom nacionalnom interesu. Nema ovdje nafte niti dovoljno novaca za kupovinu američkog oružja da bi se takvi pubertetski ispadi zaboravljali.

Udarnički rad hrvatske desnice na srozavanju međunarodne reputacije Hrvatske

Dapače, cijela hrvatska desnica se već četvrt stoljeća udarnički bavi potkopavanjem međunarodne reputacije Hrvatske, a time i borbom protiv interesa RH. Naravno da će svaki ustaški ispad biti zabilježen i da će se o ustaškom divljanju pisati u stranim medijima, naravno da će biti vijest ako se za ministra imenuje čovjeka koji je pisao tekstove za časopis naziva NDH, naravno da će svi europski mediji pisati kad predsjednica neke periferne članice EU-a napada Angelu Merkel usred izbjegličke krize, naravno da će Rusi poludjeti ako se neki premijerčić prešetava po Ukrajini i dijeli im lekcije. Takvih je primjera namjernog pucanja u vlastitu nogu u hrvatskoj vanjskoj politici kroz godine bezbroj (Tuđman je rodonačelnik trenda i do danas neporaženi šampion), no počinitelji uvjeravaju i sebe i javnost da je sve to zapravo u korist Hrvatske. Što smo irelevantniji, što nas se više šamara, što imamo lošiju reputaciju u svijetu, to nas ekipa koja je za to odgovorna sve bahatije uvjerava da jednostavno ne kužimo vanjsku politiku.

Prijepori oko antifašizma u Hrvatskoj - kojih uopće ne bi smjelo biti - možda su i najbolji primjer: čak i oni koji imaju simpatije prema NDH shvaćaju da NDH jednostavno ne prolazi danas u Europi i svijetu, da nitko ne vjeruje u priču o “starom hrvatskom pozdravu” i slično. Svi su oni svjesni, od Joea Šimunića nadalje, da ustašovanje predstavlja problem za Hrvatsku, ali ih nije briga. Nisu u stanju zbog raison d’etat pregristi jezik kad iz njih krene “Za dom spremni”, a navodno strašno vole Hrvatsku. Takvo je domoljublje kao ljubav pijanca koji bi jako patio da ga napusti supruga koju redovito premlaćuje, nakon što njegovu rigotinu opere s poda.

Vučić je u vanjskoj politici sposobniji i uspješniji od Plenkovića i Kolinde

Konačni rezultat toga je koliko uznemirujuća toliko i neprijeporna činjenica da su srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i ministar vanjskih poslova Ivica Dačić, doslovno mali Šešelj i mali Sloba, daleko sposobniji i uspješniji u vanjskoj politici za svoju zemlju od svih tih štrebera sa Zrinjevca koji proteklih godina vode hrvatsku vanjsku politiku, što uključuje i akrobacije Zorana Milanovića s Lex Perkovićem. Zamislite samo koliko je morala biti nesposobna i glupava hrvatska vanjska politika da je RH iz pozicije najnovije članice Europske unije koju se iz Bruxellesa i Berlina pozicionira kao lidera ostatka regije dovede do toga da Hrvatska svima ide na živce i da se radije igra na Vučića. To se nije dogodilo slučajno, na tome je hrvatska vanjska politika godinama predano radila - na veliku sreću i korist Srbije! Toliko je ogromna i beskrajna glupost i štetočinstvo nacionalistički zadojene hrvatske vanjske politike da svojim djelovanjem pomaže Srbiji.

Ako već kreatori naše vanjske politike nisu sposobni biti racionalni i pragmatični, što su temelji svake uspješne vanjske politike malih zemalja, onda bi im možda svijest o tome da od njihovih nacionalističkih gluposti, ispada i inaćenja najviše profitira Srbija možda mogla pomoći da shvate da je potreban drugačiji pristup.

Stari je srpski nacionalistički klišej o Hrvatima bio da su lukavi, prepredeni, prijetvorni Latini. Kao i mnogi drugi nacionalistički klišeji, očito pogrešan. Jer Hrvati, tj. hrvatska vanjska politika danas ne da nije u stanju voditi politiku u korist nacionalnih interesa, nego nije u stanju seljački lukavo odglumiti da poštuje vrijednosti na kojima inzistira civilizirani svijet.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala