PRIJE 300.000 godina, našim planetom je hodalo devet ljudskih vrsta. Sada postoji samo jedna.

U davnim vremenima, europskim hladnim stepama prolazili su neandertalci. Denisovci su nastanjivali Aziju, Homo erectus Indoneziju, a Homo rhodesiensis središnju Afriku.

U isto to vrijeme, bilo je i nekih nižih ljudskih vrsta, s manjim mozgovima, poput Homo naledija u Južnoj Africi, Homo luzonensisa na Filipinima, Homo floresiensisa (koji su bili visoki oko jednog metra) u Indoneziji i tajanstvenih ljudi iz Crvenojelenje špilje u Kini.

Prije 10.000 godina svi su oni nestali, kao da se dogodilo neko masovno izumiranje. No, stručnjaci nisu zabilježili nikakve očigledne ekološke katastrofe; poput vulkanskih erupcija, pada asteroida i slično, koje bi tako nešto uzrokovale, piše evolucijski biolog i paleontolog Nick Longrich sa Sveučilišta Bath, a prenosi Science Alert.

Umjesto toga, vrijeme njihova izumiranja podudara se sa širenjem nove vrste koja je prije 260.000-350.000 godina nastala u Južnoj Africi - Homo sapiensa.

Homo sapiens - jedinstveno opasna vrsta

Kako god pogledali, mi ljudi smo jedinstveno opasna vrsta. Izlovili smo do izumiranja vunene mamute, drevne ljenivce i moe. Zbog poljoprivrede smo uništili mnoge ravnice i šume modificirajući više od polovice kopnene površine. Izmijenili smo čak i klimu našeg planeta.

Ali najopasniji smo za nas, odnosno za druge ljude jer se konstantno natječemo za resurse i zemlju.

Naša povijest je puna ratova. Poput jezika ili upotrebe oruđa, izgleda da naša vrsta ima i urođenu sposobnost za genocid, stoga je vrlo vjerojatno da su rani Homo sapiensi bili jednako ljudi kao i mi, odnosno skloni teritorijalnosti i nasilju.

“Povjesničari su znali rane lovce i sakupljače opisivati kao mirne, plemenite divljake, tvrdeći da naša kultura, a ne naša priroda, potencira nasilje. No, terenske studije, povijesni izvještaji i arheološka istraživanja pokazuju jednu drugačiju priču - ratovanja i nasilje su u primitivnim kulturama bili intenzivni i smrtonosni“, objašnjava Longrich.

Neolitsko oružje poput koplja, sjekira i lukova bilo je pogubno i učinkovito. Nasilje je u ovim društvima bilo vodeći uzrok smrti među muškarcima, a u ratovima je stradavao veliki dio populacije.

Naša vrsta imala je vrlo složeno oruđe i kulturu za to razdoblje, zbog čega je mogla prehraniti veći broj pripadnika plemena i imati posljedično veću populaciju. No, stručnjaci smatraju da to nije jedini razlog. Slike u špiljama, rezbarije i glazbeni instrumenti ukazuju na to da smo imali razvijeno jedno daleko opasnije oružje: sofisticirani kapacitet apstraktne misli i komunikacije.

Međusobna suradnja, planiranje, strategija i manipulacija možda su bile naše krajnje oružje, smatra Longrich.

Dokazi su u DNK

Nedovoljan broj fosila otežava testiranje ovih ideja, ali u Europi, jedinom mjestu s relativno potpunim arheološkim podacima, fosili pokazuju da su u nekoliko tisuća godina od našeg dolaska neandertalci u potpunosti nestali.

Tragovi neandertalske DNK kod nekih Euroazijaca dokazuju da ih nismo samo zamijenili nakon što su izumrli već da smo se prije toga s njima upoznali i družili. Isto pokazuju istočnoazijske, polinezijske i australske skupine ljudi koje imaju DNK denisovaca. Činjenica da smo se međusobno povezali s tim drugim vrstama dokazuje da su one nestale tek nakon što su nas upoznale.

No, zašto bi naši preci izbrisali svoje rođake, uzrokujući masovno izumiranje?

Odgovor leži u porastu stanovništva. Ljudi se razmnožavaju eksponencijalno, kao i sve vrste. Mogli bismo reći da smo povijesno udvostručili svoje brojeve svakih 25 godina. S obzirom na to da smo postali dobri lovci, nismo imali predatore. Bez predatora koji kontroliraju naš broj, došlo je do snažnog porasta populacije i sve veće potrebe za daljnjim resursima, piše Longrich.

Tome nisu pripomogle nestašice hrane izazvane sušama ili oštrim zimama te je nužno moralo doći do borbe oko hrane i teritorija. Naši davni preci vjerojatno nisu planirano izbrisali druge ljudske vrste; samo su osvajali, malo po malo, teritorije koji su njima bili potrebni.

“Danas gledamo u zvijezde i pitamo se jesmo li sami u svemiru i kako bismo reagirali kada bismo se susreli s drugim inteligentnim vrstama koje liče nama, ali se od nas ipak razlikuju. Teška spoznaja je ta da smo to jednom i ostvarili i da zbog toga tih drugih vrsta više nema“, napisao je Nick Longrich.