NEDAVNO je dosta bure među europskim političarima izazvao prijedlog ukidanja jednoglasnosti država pri donošenju odluka na razini EU. Drugim riječima, pojednostavljeno, ukidanje veta – a za one koji se sjećaju ili bolje poznaju pozna jugoslavenska vremena – to nije ništa novo. To je u zadnjim godinama SFR Jugoslavije bila praktički glavna političko-institucionalna tema te indikator krize političkog sistema – svaka je republika (i autonomna pokrajina), pa i najmanja, mogla biti "veto-akter". Zašto ova sličnost između EU i SFR Jugoslavije nije toliko trivijalna?

Prvenstveno zato što je SFR Jugoslavija bila službeno država za sebe i federalnoga uređenja, a EU nije država za sebe, nego zajednica neovisnih država, pa je nemoguće govoriti o njezinu konfederalnom ili federalnom uređenju. Paradoksalno, EU se ponaša "kao da" je tema njezino federalnije ili konfederalnije uređenje, a SFR Jugoslavija se ponašala "kao da" po ustavu nije federacija (možda čak ni konfederacija). Po čemu je SFR Jugoslavija nakon 1974., a posebno nakon 1980. bila federacija (kako joj je ime govorilo), a po čemu EU nije ni konfederacija, nego "zajednica neovisnih država"? 

Rasprave na razini EU o pravu veta i većinskom odlučivanju vode se na terenu koji postupa "kao da" je EU stvarno država, odnosno da ima državni subjektivitet, a ne subjektivitet nadnacionalne asocijacije neovisnih država. Prema tome se formiraju dvije pozicije – jedna koja ide više u smjeru centralizacije, odnosno federalizacije EU, a druga koja više stavlja naglasak na prava (na suverenitet) pojedinih država.

Čardak ni na nebu ni na zemlji

Ta je dihotomija postojala i na samim počecima SAD-a – federalisti i antifederalisti, odnosno oni koji su za veće ovlasti centralne vlade i oni koji su za prava država. EU, ipak, kada vodi ovakvu raspravu, mora osvijestiti da je to rasprava za zajednice koje već imaju na neki način državni subjektivitet. EU ovakva kakva jest sada funkcionira po svemu opisanom kao čardak ni na nebu ni na zemlji.

EU doista nema obilježja državnog subjektiviteta, a ponaša se kao da ima – nema zajedničku vanjsku politiku (pa ni u vrlo "globalnim" pitanjima poput migracija i rata u Ukrajini), nema zajedničku vojsku (ne računajući graničare Frontex koji je tek po nekim osobinama nalik vojsci), nema zajedničku valutu (dijeli se na članice i nečlanice eurozone), granice unutar zajednice se, prema potrebi i procjeni pojedinih država, čas zatvaraju, čas otvaraju, unatoč proklamiranom Schengenskom režimu.

Nadalje, teško se može govoriti i o zajedničkim "europskim vrijednostima" (ta sintagma uglavnom služi kao floskula), odnosno o nekom narativu koji može mnogo toga različitoga držati na okupu – jer, što bi to bilo? Tko definira te vrijednosti? Ako definiraju samo zemlje "centra", tko tu pita "drugu Europu"? A ako nitko ne pita "drugu Europu" (uglavnom nove članice od 2004. nadalje), kako se onda može govoriti o "zajedničkim vrijednostima"? Jesu li "europske vrijednosti" kada EU otvara granice izbjeglicama i migrantima 2015. godine ili kasnije kada ih zatvara?

Slijedi li Njemačka "europske vrijednosti" u to vrijeme ili danas? Slijede li ih Njemačka ili Grčka kad se spore oko proračunskog deficita? Slijede li ih Nizozemska ili Italija kada zauzimaju različite stavove po pitanju monetarne ekspanzije? Itd. itd. Pitanja je mnogo, a odgovora još manje, ali gdje god se okrenemo, nailazimo na toliko neujednačenosti, nedosljednosti, razjedinjenosti i vremenske nekonzistentnosti. Pritom uopće nije zaključak da bi trebalo uvijek biti jednoličnosti, jedinstva i stalnosti u vremenu, ali što onda uopće znači referiranje na "zajedničke europske vrijednosti"?

Budući da nema te čvrste, ali ujedno konkretne i opipljive arhimedovske točke, nemoguće je govoriti konkretno o vrijednostima, a da ne budu floskula. Velike ideje Ode radosti, ideja Schumannove deklaracije, načela mira i gospodarske suradnje mogu biti lijepe, pa i načelno istinite (jer se svatko može na njih pozvati), ali ostaju, pogotovo danas, apstrakcija – ne samo zato što se EU proširila i iznutra i izvana nego i zato što su (geo)političke i druge okolnosti skroz promijenjene.

Goleme razine birokratizacije

Nadalje, razina birokratiziranosti EU dostiže ogromne razmjere – sve više regulativa, pravila i pravila, pa i restrikcija. Na tu birokratiziranost (ili baš zbog nje) kalemi se i negativna kadrovska selekcija, pa visoke pozicije zauzimaju osobe koje su korumpirane ili jednostavno beskrajno nesposobne, "humano robotizirane", ignorantne itd. O njihovu demokratskom deficitu da i ne govorimo.

Ili se bave glupostima poput tobožnje woke "inkluzivnosti" gdje su "sretni blagdani" politički korektni za razliku od zloglasnog "sretnog Božića". Primjerice, može li tko i zbog čega doživjeti predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen kao stvarni politički autoritet? Što je, apropos korupcije, s nabavkom basnoslovnog broja cjepiva protiv covida? Po čemu ta korupcija (i pljačka) biva manjom od svih onih u zemljama koje nerijetko dobivaju packe baš zbog korupcije (među kojima je, opravdano, ali licemjerno, i Hrvatska)?

Misli li tko da je stvarno naša Dubravka Šuica vrhunaravni kadar? Sjeća li se tko stanovite Federice Mogherini, nekoć visoke predstavnice za vanjsku politiku, kako je plakala pred kamerama onda kada je trebala pokazati (ili bar fingirati) liderstvo i snagu? Može li se tim ljudima, kako i zašto uopće išta vjerovati? Da, to su važna pitanja ako uopće želimo EU kao ovakvu ili onakvu, labilniju ili čvršću, zajednicu država.

Jer, ideja EU, odnosno ujedinjene Europe kao subjekta u međunarodnim odnosima, kao jedne od asocijacija država, jest vrlo važna, možda i važnija nego ikad u svijetu u kojemu se formira svjetski poredak drugačiji i od onoga koji je bio blokovski do 1989/90/91., ali i od onoga čija je pobjeda naivno proklamirana urušavanjem jednog od tih blokova. U tom svijetu mnoštvo je aktera koji prijete hegemoniji Zapada, a ni sâm Zapad kao Zapad nije i ne može biti jedinstvena cjelina, niti paradigma za cijeli svijet.

Kad djeluju veliki igrači poput SAD-a, Rusije, Kine i arapskih zemalja, Europa se opravdano može zapitati gdje je tu mjesto za nju i što joj znači bezrezervno svrstavanje uz SAD – njezin ravnopravni ili podređeni položaj? I to sad kad je već pitanje svrstavanja uz, na primjer, Rusiju izvan svake rasprave, bar nakon ruske agresije na Ukrajinu (Njemačka se tu bila našla, iz mnoštva razloga, u prilično nezavidnoj situaciji).

Zapad ne može biti jednako SAD

"Kolektivni Zapad" ne može biti pravedan i unutar sebe ravnopravan entitet ako on podrazumijeva SAD-u podređenu EU ili, još gore, SAD-u podređene pojedine europske zemlje (primjerice, je li brexit uistinu ojačao suverenitet Velike Britanije u odnosu na birokratizirani Bruxelles ili ju je više izručio prema SAD-u?).  

Zapad ne može biti jednako SAD. Takvom obliku hegemonije unutar zapadnog svijeta (koji, općenito i uvjetno govoreći, karakteriziraju liberalno-demokratski poreci, institucionalno ukorijenjena tradicija ljudskih prava, judeokršćanstvo i nasljeđe prosvjetiteljstva u najširem smislu) valja se usprotiviti jer ne samo da ističe predominaciju jedne sile nego i ekonomski, politički, vojno, čak i kulturalno pokorava ostatak tog "zapadnog svijeta" i nameće svoju paradigmu kao jedinu ispravnu ne samo za zapadni svijet nego i za cijeli svijet (temu "izvoza demokracije" ostavimo ipak za neku drugu priliku).

Upravo tu može i mora biti uloga EU kao partnera SAD-u s jedne strane, ali s druge strane i kao "korektiva" tom SAD-u, nužne (lojalne) protuteže unutar "kolektivnog Zapada". Primjerice, u velikom sukobu između SAD-a i Rusije, koji čas poprima "hladnije", čas "toplije" razmjere, nije dobro da EU bude tek američka marioneta (ili ruska – ali to trenutno još nije u pitanju) – mnogo je bolje da bude u tom smislu jak i čvrst entitet za sebe, onaj koji neće biti topovsko meso ničijih izvanjskih interesa. U tome je najveća snaga i važnost ujedinjene Europe, dok se sve ostalo onda samo nadovezuje na to. Zato je opstanak i jačanje EU od velikoga značaja.

Razjedinjena i nedefinirana Europa

Međutim, "kolektivni Zapad" jako je oslabljen mnoštvom faktora koji ga izjedaju izvana i iznutra, a naročito razjedinjena i nedefinirana Europa. Zbog svega gore navedenog najveći je neprijatelj sama sebi, a te slabosti onda koriste Rusija (napadom na Ukrajinu) i nemali dio islamskog svijeta (naročito kad je još uvijek pozicija sultana Erdogana potencijalno ucjenjivačka i kada ne postoji jasan stav prema sukobima u Izraelu).

Koristi i SAD, jačajući svoju dominaciju unutar tog "kolektivnog Zapada". Sažeto – ujedinjena Europa oslabljena je vlastitom nedefiniranošću (čardak ni na nebu ni na zemlji, je li asocijacija neovisnih država ili konfederacija), unutarnjom birokratiziranošću, centraliziranošću i užasnom negativnom kadrovskom selekcijom.

Oslabljena je također konkretnim politikama koje su dovele u pitanje vrijednosti slobode, jednakosti, ravnopravnosti i solidarnosti. To se konkretno odnosi na politike zemalja "centra" i nadnacionalnih tijela EU u odnosu na "periferiju" – uključuje fiskalna i monetarna pitanja, pitanje migracijske politike, legislativna pitanja itd.

Uključuje i odnos prema liberalno-demokratskim institucijama u pandemiji novog koronavirusa gdje su se neselektivno i neopravdano oduzimale ljudske i građanske slobode, a na kraju krajeva uključuje i odnos prema ratu u Ukrajini koji je, uz opravdanu i očekivanju podršku Ukrajini, uključivao i neopravdanu dozu rusofobije i signalizacije vrlina prema vlastitim građanima ("tko se previše grije, pomaže Putinu" i sl.).

Konačno, ne treba izostaviti i sve woke gluposti koje se institucionaliziraju, nerijetko uvezene s američkih i kanadskih sveučilišta, a sežu od ideje beskonačnog pluraliteta spolova/rodova, identitarnog beskrajnog spektra do lažne "inkluzivnosti" u kojoj više nije politički korektno čestitati konkretan vjerski praznik, a ni govoriti baš o tome kada koji zločin počini "onaj drugi". 

Ovakva EU ne može uspjeti

Takva EU ne može uspjeti, malo je tko može voljeti, identificirati se s njom, a kamoli se boriti za nju. Problemi se prelamaju svako malo na nekim pitanjima, a nezadovoljstvo običnih građana sve je veće i u zemljama "centra".

U globaliziranom svijetu jasno je da ne mogu male države (pa čak ni mnoge veće) biti akteri sami za sebe i bez drugoga, a kada imamo jednu asocijaciju koja bi mogla biti, iako dio "kolektivnog Zapada", ipak i samostalni igrač, zašto ne poraditi na tome da ona bude unutar sebe ravnopravna, da ima jake institucije birane demokratski, a zasnovane na razumu, da generira kvalitetne kadrove, a ne "robotizirane humanoide", da uspijeva stvoriti zajedničku politiku koja neće ići nauštrb neke pojedine sastavnice?

U suprotnom, ruke samo trlja SAD (pod bilo kojim predsjednikom), svoje nečasne prilike itekako vide i Rusija, islamski svijet, a vidjet ćemo koliko sve više i alijansa koja se stvara oko kineskog svijeta.