U DRŽAVAMA članicama EU-a raste jaz u uključenosti djece u vrtiće, što u Hrvatskoj, u kojoj se i dalje bilježe velike regionalne i socioekonomske nejednakosti, zahtijeva snažnije djelovanje države i lokalnih vlasti, kaže se u tekstu osvrta Instituta za javne financije.

U periodičnoj publikaciji Instituta za javne financije ističe se da ciljne razine uključenosti djece mlađe od tri godine u rani i predškolski odgoj i obrazovanje (RPOO) nisu postignute ni na razini EU-a ni u Hrvatskoj, neovisno o socioekonomskoj skupini.

Da 2030. godine 45 posto djece mlađe od tri godine trebalo bi biti uključeno u RPOO, te 96 posto starije djecu predškolske dobi, ciljevi su Europske komisije.

Problem izraženiji kod siromašnijih

Ukupna uključenost se povećala, ali razlike među djecom različitog socioekonomskog statusa dodatno su porasle za čak 8,2 postotna boda u razdoblju od 2015. do 2024., odnosno s 12,1 na 20,3 postotna boda, kaže se.

Ni u skupini djece od tri godine do polaska u školu ciljevi još nisu ostvareni u EU-u i Hrvatskoj, no vidljiv je znatno veći napredak i u ukupnoj uključenosti i u smanjenju razlika.

Hrvatska je i dalje daleko od ciljne razine od 45 posto: u 2024. programe RPOO-a pohađalo je 34,6 posto djece koja nisu u riziku od siromaštva, dok je među djecom u rizičnoj skupini uključenost iznosila samo 8,2 posto, ističe se.

Iako je u proteklome razdoblju zabilježen rast uključenosti, razlike između djece različitoga socioekonomskog statusa znatno su se produbile. U odnosu na 2015., u 2024. je u Hrvatskoj jaz u uključenosti djece mlađe od tri godine prema socioekonomskome statusu narastao za 18,9 postotnih bodova (sa 7,5 na 26,4), što je dvostruko više od rasta zabilježenoga u EU-u. Dok je u Hrvatskoj jaz porastao, u susjednim zemljama poput Slovenije i Mađarske on se smanjio.

Pravo na mjesto u vrtiću

Uz socioekonomske razlike, u Hrvatskoj su izražene i značajne regionalne nejednakosti. Rezultati pokazuju veću uključenost djece u primorskim županijama i razvijenijim dijelovima u unutrašnjosti, dok je uključenost manja u slabije razvijenim područjima. Na takve razlike utječu ponajprije dostupnost vrtića i ukupna razvijenost pojedinog područja, kaže se.

Autorica Sara Čulo zaključno predlaže uvođenje zakonskog prava na mjesto u vrtiću, zatim uspostavu nacionalnog fonda za rani i predškolski odgoj i obrazovanje koji bi pomogao smanjiti regionalne razlike, kao i razvoj posebnih mjera usmjerenih na djecu iz ranjivih skupina. Naposljetku, ona smatra da bi određivanjem maksimalne cijene vrtića usluga mogla postati pristupačnija svim obiteljima.

Uključenost djece u RPOO ključna je za njihov kognitivni, socijalni i emocionalni razvoj, ali i za dugoročnu dobrobit društva. No vjerojatnost sudjelovanja u ranim obrazovnim programima i dalje uvelike ovisi o socioekonomskom statusu obitelji, zbog čega su djeca iz nepovoljnijih okruženja rjeđe uključena u RPOO, što dodatno produbljuje društvene nejednakosti. Osiguravanje dostupnih i kvalitetnih programa jedan je od najučinkovitijih načina smanjenja tih nejednakosti, kaže se.