ZADNJIH tjedana mnogo se govori i piše o nasilju koje se događa na ulicama većih gradova. Kao što smo već pisali, dugo vremena haraju maloljetničke bande na istoku Zagreba, što i nije baš tema zanimljiva političarima. Sve se više, ipak, govori o vršnjačkom nasilju među osnovnoškolcima i srednjoškolcima koje nerijetko završi i sa skoro fatalnim posljedicama - to je tema koja ipak postaje sve zanimljivija političarima.

Također, paralelno s time dogodili su se i izgredi u Splitu, Zagrebu i Rijeci kojima su bili targetirani pripadnici srpske nacionalne manjine, odnosno kulturno-umjetnička i sportska događanja u organizaciji institucija i udruga Srba u Hrvatskoj. I, konačno, zadnjih dana došlo je do još uvijek skroz nerazjašnjenog fizičkog obračuna na Trgu bana Jelačića, u koji su izgleda bile upletene navijačke skupine, čemu je neposredno prethodio napad na novinarski tim N1 televizije na istom mjestu.

Galerija

Zašto jedni šute o jednom nasilju, a drugi šute o drugom

Ovo su doista različita nasilja po motivu i izvedbi - klasični ulični napadi, razbojstva, vršnjačko i maloljetničko nasilje, nasilje iz etnonacionalnih i političkih motiva, navijački obračuni, napadi na novinare itd. Kao takve teško ih je svrstati pod "istu kapu" i nisu od jednakog interesa za različite aktere u javnom prostoru. Međutim, imaju nekoliko zajedničkih karakteristika i u ovom će tekstu upravo biti naglasak na tome, kao i na tome zašto jedni šute o jednom nasilju, a drugi šute o drugom.

Glavna zajednička karakteristika jest ta da je to posljedica očite neučinkovitosti sustava i institucija - mnogi napadači bili su više puta ranije prijavljivani, neki su i služili kazne, a neke slučajeve famozni "sustav" ignorira već godinama i prebacuje lopticu - to je u školskom i socijalnom sustavu posebno čest slučaj. Druga je zajednička karakteristika ta da nam to mnogo govori o atmosferi u društvu.

Prisjetimo se, stoga, kako je to bilo prije - prije skoro dva desetljeća. Godina 2008. bila je gadna godina što se tiče nasilja na zagrebačkim ulicama. Svatko tko se imalo sjeća te godine i/ili je bio dovoljno star da ga nekako nije mogla zaobići ta činjenica dobro zna kakva je bila atmosfera na ulicama.

U ožujku je na Ribnjaku ubijen Frane Despić, pripadnik BBB-a, u obračunu s metalcima i pankerima. Nekoliko mjeseci kasnije, u lipnju, kraj Bundeka je na autobusnoj stanici iz čista mira nasmrt pretučen Luka Ritz (umro od posljedica tjedan dana kasnije). O napadačima/ubojicama nismo saznali službeno baš ništa, jedino možda tek nešto kuloarski, ili to da zbog svog maloljetništva nisu snosili pretjerane sankcije. Za neke se pričalo da su kasnije "nastavili po starom"... Možda sad i u vlastitom komforu čitaju ovaj tekst.

Tijekom cijele te godine dogodio se još čitav niz uličnih napada, srećom bez ovako fatalnih posljedica, a neki od gorih su dobili i malo medijske pažnje. Za onu hrpu "manjih" napada i/ili samo "neugodnosti" ne bi bilo vjerojatno ni mjesta u tjednim kronikama – skoro da nema nekoga tko je tada bio u nekim tinejdžerskim godinama ili čak ranim 20ima, a da nije doživio bar jednu neugodnost (ako ne i manji fizički napad). 

Vraća li se 2008.?

Nema jasne veze između toga, ali valja napomenuti da su se te godine dogodila i neka od najvećih ubojstava u povijesti samostalne Hrvatske koja su plijenila pažnju javnosti zbog političkih i drugih korijena i implikacija - prvo, krvavi pohod generala Koradea po zagorskim selima početkom godine, pa onda u listopadu ubojstvo novinara Ive Pukanića i kćeri odvjetnika Hodaka Ivane Hodak...

Ovdje nema dovoljno prostora za ulaženje u pretjerane analize i/ili dubinsko traženje uzroka svega toga - na kraju krajeva, to je bilo i predrecesijsko vrijeme, izmjenjivali su se ministri unutarnjih poslova, obrane, pravosuđa zahvaćeni aferama, bilo je čestih smjena u vrhu policije... Moglo bi se o tome svemu pisati i dovoditi u vezu. Također, od negdje 2009./2010. jednostavno je došlo do jenjavanja nasilja tako širokih razmjera...

Pompozno bi bilo reći da se 2008. godina vraća, ali postoje obrasci koji su slični:

1.) maloljetničko se nasilje ili ignorira, ili je toliko proceduralno teško za rješavanje da se umanjuje i/ili gura pod tepih;

2.) jedni akteri u javnom prostoru vide i komentiraju samo nasilje skupine X, drugi samo nasilje skupine Y – naročito je problematično što je to i debelo ideološki obojeno;

3.) o nekom se nasilju ne govori iz čiste hinjene političke korektnosti, ili se čak jedno nasilje i podržava jer su to "naši dečki";

4.) mediji su, kao i političari, ovisno o orijentaciji, ekstremno selektivni i tendenciozni;

5.) vjeruje se naivno ili lijeno u "meke" načine rješavanja problema - precjenjuje se uloga obrazovanja, govori se o "inkluzivnosti", "radionicama", "povjerenstvima" i uopće "koordinacijama" koje uglavnom služe samo tome da se problem umanji i odgodi njegovo rješavanje. 

"Cici-mici" pristup

Nadalje, sve izjave "nadležnih" i "odgovornih" pokazuju nesnalaženje, laviranje i tzv. "cici-mici" pristup, da parafraziramo premijera iz jednog drugog konteksta.

Sjetimo se da je premijer Plenković prije 5 godina bio puno odlučniji u optužbi i reakciji - onda kad mu je stanoviti navodno desno radikalizirani mladić "zakucao" oružjem pred vratima Banskih dvora. Tad je bilo sve drvlje i kamenje na "krajnju desnicu" - HDZ je tad bio u koaliciji s manjim liberalnim i lijevim strankama. Danas je pak za sve kriva ljevica - kad je HDZ u koaliciji s desnim DP-om.

S druge strane, dok lijeva oporba opravdano upozorava na napade na etnonacionalnoj osnovi, ona šuti o nasilju maloljetničkih bandi na istoku Zagreba (doduše, o tome svi šute) - vjerojatno iz već spomenute političke korektnosti, a možda i činjenice da bi Grad Zagreb na čelu s koalicijom Možemo-SDP mogao nešto i učiniti, ili je neposredno i odgovoran, po pitanju kako funkcioniraju socijalni uvjeti (npr. socijalno stanovanje) na području Novog Jelkovca u Sesvetama. 

Prema tome, čini se da vladajući, bilo na kojoj razini, vide i oštro reagiraju samo na nasilje koje im se uklapa u politički i ideološki narativ. Ista je stvar i kod oporbe. Čak ni kod inače odlučnih ministara poput Božinovića i Anušića nije bilo jasne državničke "klin klinom", već se nerijetko u njihovim izjavama osjetio strah i kolebanje, kao da ne "drže državu".

Tu se može primijetiti nekoliko stvari - prvo, očito je da neke društvene elemente vladajući ne kontroliraju, te, drugo, oni dobro znaju da im i takvi elementi kad-tad mogu zatrebati - za to imaju i povijesne primjere, pa i primjere iz susjednih zemalja, gdje npr. jedan autokrat uobičajeno koristi različite batinaše za prljave poslove. 

No, iznad svega, dugotrajno će ipak najveću ulogu igrati tzv. "tiha većina" - ona koja eventualno sve to prati, ne reagira i/ili, što je najgore, jako osuđuje jedno nasilje, ali prešutno ili otvoreno podržava drugo. Često u takvom rezoniranju imamo "njihove" (tko god oni bili) i "naše".

Taj vrlo toksični obrazac, gdje se o jednom nasilju govori na sva zvona, a o drugom se šuti (koje god to bilo), uz institucionalnu slabost i neučinkovitost, dugoročno je najveći problem u ovom pitanju. A tu grešku prvi rade praktički svi javni akteri, nažalost i tu često po političko-ideološkim linijama. 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala