PRIZNANJEM dviju samoprozvanih republika na teritoriju Ukrajine te najavom "specijalne vojne operacije" počela je ruska agresija na Ukrajinu. Dva mjeseca nakon početka rata mogu se vidjeti određene promjene u ruskoj politici prema Ukrajini.

Objavom "specijalne operacije" na teritoriju Ukrajine, Rusija je najavila "demilitarizaciju i denacifikaciju Ukrajine". Ruski predsjednik Vladimir Putin 24. veljače je izjavio sljedeće:

"Odlučio sam provesti specijalnu vojnu operaciju čiji je cilj zaštita ljudi, koji su izloženi zadnjih osam godina maltretiranju i genocidu koje provodi kijevski režim. Zato ćemo stremiti prema demilitarizaciji i denacifikaciji Ukrajine. A također ćemo privesti pravdi one koji su počinili brojne krvave zločine nad civilima, uključujući i državljane Ruske Federacije."

Što je Putin rekao o okupaciji Ukrajine?

Kasnije je još dodao da plan Ruske Federacije nije okupacija Ukrajine te da su neprijateljske snage (vlast u Kijevu) uzele za taoca susjednu zemlju.

Slične je riječi ponovio i mjesec dana kasnije na sastanku o mjerama socijalno-ekonomskih potpora regijama Ruske Federacije gdje je rekao: "Pojava ruske vojske kod Kijeva i drugih ukrajinskih gradova nije s namjerom okupacije ove zemlje. To nije naš cilj. Želim reći to prvi put - od samog početka operacije u Donbasu, kijevskim vlastima je predloženo preko raznih kanala da ne ulaze u vojne sukobe te da povuku svoju vojsku iz Donbasa."

Spominjao je i kako se djelovanjem isključivo na teritoriju DNR-a i LNR-a ne bi dovelo do mira u Ukrajini: "Kada bi naše trupe djelovale samo na teritoriju narodnih republika i pomogle im osloboditi svoju zemlju, to ne bi vodilo konačnom rješenju, ne bi dovelo do mira i ne bi eliminiralo prijetnju u korijenu." 

Ministarstvo obrane Rusije dalo je priopćenje kako ruske trupe napadaju isključivo vojne objekte po Ukrajini. Od prvog dana ruska vojska je krenula i s napadima s Krima prema unutrašnjosti Ukrajine te zauzela prvi veći grad – Herson, a uskoro i veći dio Hersonske oblasti.

Također je ušla i zauzela dio Zaporiške oblasti do grada Energodar, gdje se nalazi i nuklearna elektrana. Rusiji je bilo izuzetno bitno doći do rijeke Dnjepar radi ponovnog uspostavljanja vodovoda prema Krimu. Ukrajina je 2014. godine, nakon što je Rusija anektirala Krim, prekinula i zabetonirala vodovod prema Krimu te prekinula i ispostavu električne energije.

Budući da je na Krimu suptropska klima i da je pogotovo ljeti velika suša, a najlakše je iz rijeke Dnjepar (i jedino moguće kopnenim putem) dostaviti pitku vodu na Krim, Rusiji je od izuzetne važnosti bilo doći do rijeke Dnjepar. Kontrolom Hersonske oblasti su se tako dobile dvije stvari: kontrola vodovodnog kanala od Dnjepra prema Krimu i veza Krima s Donbasom. 

Što je stvarni cilj Moskve?

Kako Moskva otpočetka rata nije jasno definirala ciljeve prema široj javnosti, osim što je stalno pravdala napad u cilju tzv. denacifikacije i demilitarizacije, mnogo je bilo nagađanja koji je stvarni cilj Moskve. Prema dobrom dijelu relevantnih geopolitičkih i vojnih analiza, izgleda da je prvi cilj bio zaista ulazak u Kijev i smjena vlasti.

Zračni udari po cijelom teritoriju Ukrajine su zaista na neki način "demilitarizirali" Ukrajinu, jer je ukrajinska vojska praktički ostala bez avijacije. Isto tako, ruska crnomorska flota je relativno brzo svladala ukrajinsku te je ruska vojska ostvarila potpunu premoć u zraku i na moru.

Ali kako se nije ostvario cilj (što je još uvijek pretpostavka, jer nitko točno ne zna je li to bio stvarni cilj) ulaska ruske vojske u Kijev i rušenja vlasti, a očito nije bilo dovoljno "demilitarizirati" Ukrajinu samo u zraku i na moru, počela se mijenjati i retorika, kao i situacija na terenu. Također, počelo se i s pregovorima između ukrajinske i ruske strane.

Sljedeća faza je bilo povlačenje ruske vojske sa sjevera Ukrajine, gdje je ruska vojska zauzela velika prostranstva, ali gradove kao što su Sumi i Černihiv nisu uspjeli osvojiti, već su ih držali u okruženju. Na kraju se odustalo i od Kijeva.

To se smatra prvim velikim neuspjehom ruske vojske, iako je glasnogovornik ruskog predsjednika Dmitrij Peskov izjavio da je ovo demonstracija Rusije da se sukob u Ukrajini može završiti pregovorima.

Promjena smjera nakon mjesec dana rata

29. ožujka ruski ministar obrane Sergej Šojgu, nakon odluke o povlačenju ruskih trupa sa sjevera Ukrajine, dao je izjavu kako je ruska vojska izvršila glavne zadaće prve faze specijalne vojne operacije:

"Značajno je snižen borbeni potencijal Oružanih snaga Ukrajine (VSU), što omogućuje usmjeravanje pažnje i napora na postizanje glavnog cilja – oslobađanje Donbasa."

Također, službeni predstavnik ministarstva obrane Ruske Federacije Igor Konašenkov dao je slično priopćenje: "Na kijevskom i černihivskom području planira se pregrupiranje postrojbi. Cilj pregrupiranja jest intenziviranje djelovanja na prioritetnijim područjima, prije svega završetak operacije potpunog oslobađanja Donbasa."

Prema Konašenkovu, u prvoj fazi je bilo planirano prisiliti Ukrajinu da koncentrira svoje snage i sredstva u velikim gradovima, uključujući Kijev.

Ipak, mnogi zapadni analitičari se ne slažu s takvom podjelom planiranih faza, već tvrde da je ruska vojna strategija doživjela kolaps, da su vođeni pogrešnim obavještajnim procjenama, nepotpunim informacijama itd. Kao glavni argumenti te teze su strašni gubici ruske vojske u prvih mjesec dana rata, naročito na sjeveru Ukrajine, problemi s logistikom (kilometarske kolone ruskih vojnih vozila), kao i smjene visokih dužnosnika obavještajne službe FSB-a, uključujući šefa Pete uprave, generala pukovnika Sergeja Besedu i njegovog zamjenika Anatolija Boljuha.

Moldavija i Transnistrija

U zatvorenosti te komunikacije službene Moskve kroz medije se od različitih analitičara i političkih aktera "prognoziralo" koga bi Rusija mogla sljedećeg napasti, odnosno na koju zemlju bi se sukob mogao proširiti. Najčešće su spominjane Poljska i baltičke zemlje te Finska. Najmanje je spominjana Moldavija, koja je tek nedavno došla u fokus.

U Moldaviji postoji Pridnjestrovska Moldavska Republika (PMR), koja kontrolira vrlo uzak prostor između rijeke Dnjestar i ukrajinsko-moldavske granice. Najveći grad te republike jest Tiraspol. U PMR-u živi oko pola milijuna stanovnika. Republika je nastala 1990. godine kao odgovor na velike političke promjene u Moldaviji.

Usvojen je moldavski jezik kao službeni, a ruski se jezik zadržao samo u sekundarne svrhe. Kako se etnički i jezični sastav Transnistrije bitno razlikovao od ostatka Moldavije, nakon pobjede promoldavske stranke Narodnog fronta, 2. rujna 1990. godine proglašena je Pridnjestrovska Moldavska Sovjetska Socijalistička Republika (PMSSR). 

To, naravno, nije prošlo bez sukoba. Rat između Moldavije i Transnistrije trajao je dvije godine, a uspostavljeno je primirje koje traje i danas. Slično kao i Ukrajina, Moldavija (iako puno manja) je prilično kulturološko-identitetski podijeljena, pa tako jedan dio stanovništva piše ćirilicom i govori ruski, dok drugi dio piše latinicom i govori moldavskim jezikom (koji mnogi Moldavci smatraju inačicom rumunjskog jezika).

Osim što u Moldaviji postoji ruska, ukrajinska i bjeloruska manjina koja piše ćirilicom i govori ruski, postoji također izvjestan dio (prema nekim istraživanjima oko 30%) Moldavaca koji piše ćirilicom, priča ruski i ne smatra se Rumunjima. U Transnistriji se većina stanovništva opredjeljuje za proruske političke opcije bez obzira na etnicitet.

U ostatku Moldavije je prozapadna vlada, mogli bismo čak reći prorumunjska. Dio Moldavaca se smatra Rumunjima, odnosno dijelom rumunjske nacije, te traži ujedinjenje s maticom tako što bi ušli u EU i NATO.

Ruska vojska u Transnistriji

U Transnistriji je stacionirana i ruska vojska koja broji oko 1500 vojnika te vojska Transnistrije koja broji između 4500 i 7000 vojnika. Sama Moldavija ima slabu vojsku, oko 6000 vojnika. U kontekstu rata u Ukrajini, zadnjih tjedana se povećao fokus na Moldaviju u smislu proširivanja sukoba. 

Dana 25. travnja su odjekivale eksplozije u Tiraspolu. Vijeće sigurnosti Transnistrije izvijestilo je da su se u regiji dogodila tri incidenta. Eksplozije u Tiraspolu, eksplozije u Maiacu i oštećenje vojnih postrojbi u selu Parcani. 

S obzirom na te eksplozije, u rješavanje te situacije se pokušala umiješati i Ukrajina. Tako je visoki ukrajinski dužnosnik Aleksej Arestovič ponudio Moldaviji pomoć za rješavanje situacije u Transnistriji.

Također je pozvao i Rumunjsku da pomogne: "Možemo intervenirati tek nakon službenog zahtjeva jer je Transnistrija još uvijek službeni teritorij koji pripada Moldaviji. Ako bude potrebno, problem Transnistrije možemo riješiti u tren oka."

Budući da je u Transnistriji stacionirana ruska vojska te da se grad Odesa i Mikolajiv nalaze pod udarom ruske vojske iz smjera Hersonske oblasti, ovakav istup ukrajinskog dužnosnika ne treba čuditi. Ulaskom ukrajinske vojske u Transnistriju bi se tako spriječio i napad "s leđa", odnosno iz smjera zapada na Odesu.

Kome odgovara širenje sukoba na Moldaviju?

Također, ako bi Rusija pokušavala uspostaviti teritorijalnu cjelinu, tzv. Novorusiju, ona bi vjerojatno i uključivala Transnistriju. U tom kontekstu, Ukrajina bi pokušala onemogućiti Rusiju da to ostvari.

Pozivanjem rumunjske vojske, Ukrajina je po tko zna koji put pokazala kako je zainteresirana za širenje sukoba ili barem uvlačenje NATO članica u sukob, ne bi li oslabila Rusiju ili barem djelomično prebacila fokus. Za sada su i Moldavija i Rumunjska odbile takav prijedlog, dok Rusija nije preozbiljno reagirala. Tek je tajnik predsjednika Dmitrij Peskov izjavio: "Prilično provokativno. To je sve što mogu reći."

Zasad se čini kako Rusiji nikako ne odgovara širenje sukoba na Moldaviju. Ako bi Rusija zadovoljila svoje ciljeve u Donbasu i prebacila fokus na Odesu, vjerojatnost sukoba u Transnistriji bi se značajno povećala. 

Nazire li se plan?

Nakon dva mjeseca rata fokus se, dakle, u potpunosti prebacio na istok i jug Ukrajine, a time se i počelo špekulirati, ali i najavljivati određene ciljeve Moskve. Zadnjih tjedana se najavljuje referendum u Hersonskoj oblasti ne bi li se uspostavila još jedna narodna republika na teritoriju Ukrajine.

Osim toga, sve glasnije se špekulira o pripajanju dijelova ukrajinskih teritorija Rusiji, iako je to službena Moskva snažno odbacivala u početku invazije. Tvrdili su kako nije cilj komadanje Ukrajine te da priznaju cjelovitost Ukrajine (bez Krima, dakako).

Također, tvrdili su kako je Ukrajina ta koja nije uvažavala Minske sporazume prema kojima su DNR i LNR sastavni dio Ukrajine, ali u federalnom statusu. Ipak, prema zadnjem istupu, čini se kako Moskva i u tom smislu mijenja smjer.

Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov neki dan je na pitanje može li govoriti o priključenju Hersonske regije ili neke druge ukrajinske regije Rusiji odgovorio sljedeće: "Kad smo najavili početak specijalne vojne operacije, rekli smo da ćemo polaziti od toga da građani Ukrajine sami određuju svoju sudbinu. Prepustiti to njima, a ne nikome drugome. Raspoloženje ljudi ovdje se mora staviti na prvo mjesto i dati mu prioritet."

Priključenje okupiranog teritorija Rusiji

Budući da je ministar Lavrov diplomat, ovo se može shvatiti kao pokušaj najave da se ukrajinski teritorij pod ruskom okupacijom priključi Rusiji. Također, moguće je da će se u dogledno vrijeme organizirati referendumi u okupiranim dijelovima kao i u već uspostavljenim republikama DNR-u i LNR-u o priključenju Rusiji.

To dosad od Rusije nismo mogli čuti i to bi bio priličan zaokret u ruskoj politici prema Ukrajini, naročito kad se uzme u obzir da je prvotni cilj tzv. specijalne operacije bio "denacifikacija i demilitarizacija", a nikako ne pripajanje dijela ukrajinskog teritorija. 

Ipak, osim tumačenja onog što su ministar Lavrov i službena Moskva izjavili, još uvijek nije u javnosti potpuno jasno što je cilj Rusije. Ono što možemo vidjeti s terena i tumačenja ruske politike jest da će Rusija htjeti u regijama koje je zauzela uspostaviti političku kontrolu.

Ostaje za vidjeti hoće li odabrati (kao što su na početku invazije najavljivali) "mekšu" varijantu političke kontrole u vidu federalizacije Ukrajine ili će Rusija krenuti u aneksiju kontroliranih teritorija. Referendumi o odcjepljenju koje je najavio ministar Lavrov su zato indikativni.

Je li cilj referenduma opravdanje za aneksiju ukrajinskih teritorija ili je to pokušaj prikazivanja demokracije u okupiranim teritorijima? Za sada je to nepoznato, no iskustvom s Krima 2014. godine, moguće je da je cilj upravo aneksija dijelova ukrajinskih teritorija.