NESREĆE se događaju posvuda, ali nisu sve jednake. Satima nakon što su objavljene prve vijesti o "incidentu" u kojem je sudjelovao helikopter s iranskim predsjednikom Ebrahimom Raisijem, državni mediji u Iranu još nisu potvrdili je li on mrtav ili živ.

Razni državni mediji objavili su kontradiktorne vijesti - Je li se Raisi javio videovezom nakon nesreće? Ili se nije javio? Je li održan sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost? Ili ipak nije? - ukazujući na kaos i paniku. Izvor u Teheranu blizak predsjedniku rekao je da je potvrđeno da je Raisi mrtav i da vlasti traže način da objave vijest bez izazivanja kaosa, za The Atlantic piše Arash Azizi.

Sumnje će pratiti nesreću

Iran se ne čini kao zemlja u kojoj predsjednici umiru slučajno. Ali to je i zemlja u kojoj se ruše zrakoplovi zbog jadnog stanja infrastrukture u međunarodno izoliranoj Islamskoj Republici. Prethodnih godina najmanje dva ministra i dva istaknuta vojna zapovjednika poginula su u sličnim nesrećama. Raisijev helikopter, koji je također prevozio iranskog ministra vanjskih poslova i dva visoka regionalna dužnosnika, prolazio je kroz zloglasno maglovito i planinsko područje na sjeverozapadu Irana. "Incident" je vrlo lako mogao biti nesreća.

>> Otkriven uzrok pada helikoptera u kojem je bio iranski predsjednik?

Ipak, sumnje će neizbježno pratiti ovu nesreću. Uostalom, zračni incidenti u kojima su poginuli visoki politički dužnosnici u Sjevernoj Rodeziji (1961.), Kini (1971.), Pakistanu (1988.) i Poljskoj (2010.) još su uvijek predmet nagađanja. U ovom slučaju, kao i u ostalima, jedno će pitanje vjerojatno potaknuti nagađanja: tko će imati političke koristi od Raisijeve smrti? Iako nam odgovor na ovo pitanje u konačnici ne govori zašto se helikopter srušio, mogao bi rasvijetliti ono što će uslijediti u Islamskoj Republici.

Raisi je došao na predsjedničku dužnost 2021. godine na izborima koji su se činili najmanje neizvjesnima u Iranu od 1997. Vrhovni vođa, ajatolah Ali Khamenei pobrinuo se da svim drugim ozbiljnim kandidatima bude zabranjeno kandidiranje. Među onima koji su diskvalificirani bili su ne samo reformisti nego i centristički konzervativci, pa čak i Mahmoud Ahmadinejad, bivši tvrdolinijaški predsjednik kojeg je Khamenei vidio kao suparnika.

Nikad nije bio konkurent stvarnom vođi

Činilo se da je Raisi odabran upravo zato što nikada nije mogao biti ozbiljan konkurent Khameneiju. U izbornim raspravama 2017. s tadašnjim predsjednikom Hassanom Rouhanijem pokazao se kao krajnje nekarizmatičan. Njegov mandat od 2021. također govori ne samo o njegovoj čistoj nekompetentnosti nego i o političkoj irelevantnosti. Neki ga zovu nevidljivim predsjednikom. Tijekom pokreta Žene, život, sloboda, koji je potresao Iran od 2022. do 2023. godine, malo je prosvjednika izvikivalo slogane protiv Raisija jer su znali da prava moć počiva drugdje.

Za Khameneija je bilo važno da se na Raisija moglo računati da će držati stranu režimu. Iako je konkurencija jaka, Raisi možda ima više krvi na rukama nego bilo koji drugi živući dužnosnik Islamske Republike. Od 80-ih godina Islamska Republika je pogubila tisuće iranskih disidenata. Pravosuđe je ruka vlade koja obavlja ovu ubilačku funkciju, a Raisi je u njemu od samog početka držao vodeće položaje; dospio je na čelo 2019.

Raisijeva smrt će promijeniti ravnotežu snaga među frakcijama unutar Islamske Republike. Prema iranskom ustavu, njegov potpredsjednik Mohammad Mokhber preuzet će dužnost predsjednika, a vijeće sastavljeno od Mokhbera, Mohammada Baqera Qalibafa i šefa pravosuđa Gholama Hosseina Mohseni-Eje'ija moralo bi organizirati nove izbore u roku od 50 dana.

Qalibafova ambicija

Qalibafova ambicija nikome nije novost; kandidirao se nekoliko puta za predsjednika, počevši od 2005. Više tehnokrat nego ideolog, bio je zapovjednik IRGC-a tijekom Iransko-iračkog rata i vjerojatno će imati barem neku potporu u tim redovima. Njegov dugotrajni mandat na mjestu gradonačelnika Teherana (od 2005. do 2017.) obilježen je i određenim stupnjem kompetencije i priličnom količinom korupcije.

Njegovi politički neprijatelji nedavno su istaknuli slučajeve korupcije povezane s njim i njegovom obitelji. Dužnosnik blizak bivšem predsjedniku Rouhaniju rekao je sljedeće: "Qalibafov problem je što on to previše želi. Svi znaju da on nema principa i da će učiniti sve za vlast."

Ako se Qalibaf kandidira na predsjedničkim izborima, Vijeće čuvara teško će ga odbiti, s obzirom na njegove duboke veze sa strukturama moći u Iranu. No, bi li Khamenei bio sretan da mjesto predsjednika prijeđe tehnokratu bez odgovarajućih islamističkih vjerodajnica? Tko bi se drugi smio kandidirati i mogu li takvi kandidati pobijediti Qalibafa na izborima, kao što su to učinili Ahmadinejad i Rouhani 2005. i 2013. godine?

Situaciju komplicira činjenica da neki režimski dužnosnici i bivši dužnosnici koji podržavaju Qalibafa zagovaraju da Khameneijev sin Mojtaba naslijedi svog oca kao vrhovni vođa. Mojtaba Khamenei dugo je bio u sjeni i malo se zna o politici i stavovima ovog 54-godišnjaka, no mnogi ga smatraju ozbiljnim kandidatom za tu funkciju. Može li doći do pogodbe između Mojtabe i Qalibafa koja će obojici otvoriti put do moći?

Frakcije će razmahati svoju snagu

Kada je 1989. umro utemeljitelj Islamske Republike, ajatolah Ruhollah Khomeini, Khamenei ga je zamijenio nakon što je sklopio nepisani pakt s kolegom klerikom Akbarom Hashemijem Rafsanjanijem, koji je tada preuzeo predsjedničku dužnost. Ustav je brzo promijenjen kako bi se predsjedniku dale veće ovlasti. Rafsanjani će kasnije požaliti zbog pakta jer ga je Khamenei politički gurnuo u stranu prije nego što je 2017. umro, što mnogi u Iranu smatraju sumnjivom smrću. Hoće li zbog ove priče obje strane biti oprezne?

Mnogi su očekivali žestoku borbu za vlast u Iranu, ali većina je mislila da će uslijediti nakon Khameneijeve smrti. Sada ćemo vjerojatno vidjeti generalnu probu u kojoj će razne frakcije razmahati svoju snagu. Što se tiče iranskog naroda, neki su već počeli slaviti Raisijevu smrt vatrometom u Teheranu.

Većina Iranaca ne osjeća da je zastupa ijedna frakcija Islamske Republike, a neki bi mogli iskoristiti trenutak političke krize da ponovno rasplamsaju ulične prosvjede koji su često mučili režim u prošlosti. Građanski pokreti u zemlji iscrpljeni su nakon godina borbe (više od 500 ljudi ubijeno je u posljednjem valu prosvjeda 2022. i 2023.). Ipak, kakav god oblik borba za vlast poprimila na vrhu, narod Irana neće je dugo pasivno pratiti.