DANAS se nerijetko vode rasprave o tome je li povjerenje u znanost usporedivo s religijskim vjerovanjem. Neki kritičari, osobito iz religijskih redova, tvrde da povjerenje u znanost funkcionira na sličan način kao vjerska uvjerenja. Takve tvrdnje dobrim su se dijelom pojavile u posljednjih 20-ak godina kao reakcija na pokret Novog ateizma, koji je nakon napada na SAD 11. rujna 2001. poveo žestoku kampanju protiv religija, a uvelike se oslanjao na znanost.

No unatoč mogućim sličnostima, postoji suštinska razlika između religijskog vjerovanja i znanstvenog povjerenja. Znanost se ne temelji na nepromjenjivim i neprovjerljivim dogmama ili vjeri u apsolutne istine, već na povjerenju u znanstvenu metodu.

Što je znanstvena metoda?

Znanstvena metoda predstavlja sustavni pristup istraživanju svijeta. Temelji se na postavljanju hipoteza, njihovom testiranju kroz promatranje, eksperimentiranje i izradu modela te formiranju zaključaka na temelju dobivenih podataka.

Znanstvene teorije ne predstavljaju apsolutne, vječne istine, već privremene konstrukcije koje trenutno najbolje tumače svijet, a mogu se mijenjati kako dolazi do novih otkrića.

Istaknuti filozof znanosti Karl Popper isticao je da znanost mora biti "opovrgljiva". To znači da se teorije ne mogu smatrati znanstvenima ako ne sadrže postavke koje ne mogu biti opovrgnute jer u tom slučaju ne mogu biti ni provjerene. Neopovrgljive teorije smatrao je pseudoznanstvenima.

Štoviše, čak i same znanstvene metode stalno se mijenjaju i unapređuju. Primjerice, zahvaljujući razvoju tehnologije u astronomiji su razvijani razni uređaji, od optičkih teleskopa, preko radioteleskopa do detektora gravitacijskih valova, koji su omogućavali nove uvide u svemir koji ranije nisu bili mogući.

Primjer velike promjene teorije

Za ilustraciju, Newtonove zakone mehanike stoljećima se smatralo neupitnima, da bi ih početkom 20. stoljeća redefinirala teorija relativnosti Alberta Einsteina. To se dogodilo nakon što su preciznim opservacijama ostvarena neka ključna otkrića, poput precesije Merkura i konstantnosti brzine svjetlosti, koja ranije nisu bila moguća, a nisu se slagala s postojećim teorijama.

Danas je poznato da postoji problem s objedinjavanjem teorije relativnosti i kvantne teorije, od kojih prva odlično opisuje makrosvijet zvijezda i planeta, a druga mikrosvijet molekula, atoma i subatomskih čestica. Problemi se javljaju u situacijama u kojima bi obje teorije trebale skladno funkcionirati, primjerice kad su goleme mase zbijene u minijaturnom prostoru, u velikom prasku ili crnim rupama. Stoga znanstvenici svjesno traže moguće nekonzistentnosti u postojećim teorijama i nove teorije koje bi ih uspješno povezale u svim okolnostima.

Problem obrazovanja

Kriva percepcija o znanosti kao vjerovanju može se dijelom objasniti time što se u obrazovnom sustavu, osobito nižem, znanstvene teorije nerijetko pojednostavljeno predstavljaju kao konačne.

Nastavnicima može biti lakše tako tumačiti znanstvene predmete, međutim, to može stvoriti vrlo krive predodžbe o funkcioniranju znanosti.

Važnost samokritične objektivnosti

U kontekstu ovog teksta zanimljiva je legendarna izjava Richarda Feynmana, poznatog fizičara i popularizatora znanosti: "Prvi princip je da ne smijete zavaravati sami sebe, a vama je to najlakše učiniti."

Naime, Feynman je naglašavao da znanstvenici moraju biti spremni suočiti se s neugodnim istinama i uvijek težiti objektivnosti, čak i ako to znači odbacivanje vlastitih teza i teorija.

Znanstvenici su danas vrlo svjesni da će njihove rezultate i teorije, čim ih objave, neumoljivo preispitivati drugi znanstvenici te da pretjerana uvjerenost u vlastite ideje može štetiti njihovom znanstvenom ugledu i karijeri.

Znanost danas uglavnom funkcionira na temelju peer-reviewa, gdje se novi rezultati i tvrdnje prilikom objavljivanja u znanstvenim časopisima izlažu provjerama drugih stručnjaka, najčešće uz obostranu anonimnost koja minimalizira pristranost. Tako se objavljuje i prihvaća kao znanstveno samo ono što prođe provjeru, a i to se potom dalje ispituje, integrira u daljnja istraživanja ili ipak pokazuje problematičnim, pa se modificira ili odbacuje.

Vjerovanje nasuprot činjenicama

Religijska uvjerenja uglavnom se temelje na vjeri u određene dogme i postulate koji se ne mijenjaju i ne ovise o vanjskim dokazima. Vjernici svoju vjeru temelje na svetim spisima, duhovnim autoritetima, tradiciji i osobnim iskustvima, a ta vjerovanja ne moraju nužno biti podložna empirijskoj provjeri, iako neka nedvojbeno jesu. Dobri primjeri religijskih tvrdnji koje su podložne provjeri su tvrdnje da je Zemlja nastala prije oko 6000 godina ili da svi ljudi potječu od Adama i Eve. Obje su protivne znanstvenim spoznajama, no mnogi vjernici spremni su nastaviti vjerovati u njih i s njima povezane dogme.

Primjerice, prema anketi koju je proveo Pew Research Center, oko 30% Amerikanaca izjavilo je da bi njihova osobna vjerovanja ostala nepromijenjena čak i ako bi ih znanstveni dokazi pobili. Ova postojanost u vjerovanjima osobito je izražena u osoba s jakim religijskim uvjerenjima kod kojih često dolazi do "cementiranja" stavova kad su suočeni sa suprotstavljenim činjenicama. To je fenomen koji se povezuje s kognitivnim pristranostima kao što je sklonost ljudi da prihvaćaju informacije koje potvrđuju njihove postojeće stavove, a ignoriraju one koje ih opovrgavaju.

Učenja religija stoga se teško i sporo mijenjaju, obično pod pritiskom neosporivih znanstvenih dokaza i društvenih promjena. Neki primjeri su postupno prihvaćanje heliocentričnog sustava, evolucije i raznih ljudskih prava u nekim religijama.

Silazna i uzlazna spoznaja svijeta

Ključna razlika između religijskog i znanstvenog znanja leži u pristupima istini. Religijsko znanje uglavnom dolazi "silaznim" putem, kroz objave, spise ili autoritete koje vjernici prihvaćaju kao neupitne. Te tvrdnje često se ne mogu empirijski testirati, a različite religijske tradicije mogu imati oprečne istine koje se oslanjaju na autoritete, bez mogućnosti objektivnog razrješenja neslaganja.

Nasuprot tome, znanstvena istina temelji se na "uzlaznom" procesu. Ona započinje promatranjem prirodnih pojava, postavljanjem hipoteza i njihovim rigoroznim testiranjem. Znanstvene teze i provjere nisu ovisne o tradicijama, kulturama ili nacionalnostima.

Povjerenje, a ne vjera

Bitno je razumjeti da povjerenje u znanost nije isto što i slijepa vjera. Ono se temelji na potvrđenom iskustvu da znanstvena metoda pruža najpouzdanije rezultate u objašnjavanju prirodnih pojava.

Znanstveni proces, iako nije nepogrešiv, vodi do boljeg razumijevanja svijeta od bilo koje druge postojeće metode.

Konačno, učinkovitost znanstvene metode očito se manifestira u napretku koji omogućuje velik rast u trajanju i kvaliteti života.

Naturalizam i vjerovanje

Naturalizam, kao filozofska pozicija, povezan je sa znanstvenom metodom. To je stajalište prema kojem se sve pojave objašnjavaju prirodnim uzrocima, dakle bez pozivanja na nadnaravna bića, pojave i događaje. Kad bi se uvela mogućnost pozivanja na nadnaravne intervencije u red prirode, više nijedan eksperiment ne bi mogao biti smatran odlučnim dokazom za ili protiv neke teze, pa bi znanost prestala biti opovrgljiva.