OLUJNO navrijeme koje je pogodilo velike dijelove Hrvatske u zadnje vrijeme je prouzrokovale velike materijalne žrtve, a nažalost i ljudske. Sličan problem su imali i drugi dijelovi Europe, kao što je Slovenija, Italija, Srbija, Švicarska, Njemačka i druge.

Razorne oluje u ovo doba godine nisu novost. Godine 2022. su u kolovozu zabilježene oluje u Italiji, Francuskoj, Austriji. Ukupno je sezona oluja u Europi te godine odnijela 50-ak života, od čega nekoliko djece. Materijalna šteta se procjenjuje na više od 3.5 milijardi eura. 

Olujna sezona 2021.-2022. je bila još smrtonosnija, s oko 70 mrtvih, ali je materijalna šteta bila nešto manja nego što će biti u ovoj sezoni, oko 4 milijarde eura. Posebno je bila destruktivna sezona 2017.-2018., s materijalnom štetom od preko 8 milijardi eura i preko stotinu mrtvih diljem kontinenta.

Veliki problem predstavljaju i požari, pa je 2022. bila druga najgora u Europi od 2000. po tom pitanju, s više od 16 tisuća pojedinačnih požara i ukupnim opožarenim područjem približne veličine Crne Gore. I ova godina je do sada bila gora po veličini opožarenih područja od prosjeka 2003.-2022.

Prevladava stav da su ljudske i materijalne žrtve zbog prirodnih nepogoda najveće u povijesti i strahuje se da će nastaviti rasti. Je li zaista tako? Teško je predviđati budućnost, ali su povijesni trendovi dobar indikator trendova u budućnosti.

Zadnjih desetljeća raste broj umrlih od prirodnih katastrofa i materijalni troškovi nastali zbog njih

Prema podacima Centra za istraživanje epidemiologije katastrofa, u prva dva desetljeća 21. stoljeća su zaista ljudske i materijalne žrtve nastale zbog prirodnih katastrofa povećane u odnosu na dva zadnja desetljeća 20. stoljeća.

U razdoblju od 1980. do 1999. je zabilježeno 4212 prirodnih katastrofa, s 1.19 milijuna smrtnih slučajeva, 3.25 milijardi pogođenih nekim tipom prirodne katastrofe i ekonomskim troškom od 1.63 bilijuna dolara.

U prva dva desetljeća 21. stoljeća je zabilježeno 7348 prirodnih katastrofa, s 1.23 milijuna smrtnih slučajeva, 4.03 milijarde ljudi pogođenih prirodnim katastrofama i ekonomskim troškom od 2.97 milijardi dolara. Zaključak je u ovom slučaju jasan, a to je da broj ljudskih žrtava i financijskih gubitaka raste.

U zadnjih sto godina je broj poginulih od prirodnih katastrofa drastično pao

Da bi se dokazalo kako se radi o povijesno najgorim rezultatima, ipak je potrebno sagledati dugoročnije podatke. A tada je trend sasvim drugačiji.

U prvom desetljeću prošlog stoljeća je bilo prosječno 147 tisuća smrti godišnje uzrokovano prirodnim katastrofama. Za 85 posto ih su odgovorne suše. Sljedeće desetljeće je bilo neobično malo smrti, ali 20-e godine prošlog stoljeća bile su posebno pogibeljne, s preko pola milijuna smrti godišnje od posljedica prirodnih katastrofa. Glavni uzročnik su opet bile suše.

30-ih broj mrtvih pada, ali sporo. Od posljedica prirodnih katastrofa je umiralo prosječno godišnje 463 tisuće ljudi, ali su u tom desetljeću glavni krivac bile poplave (odgovorne za 90% smrti). 40-ih broj mrtvih pada ispod 400 tisuća godišnje, a suše su se vratile kao glavni uzročnik.

50-ih se pad nastavlja, snižava se na malo iznad 200 tisuća godišnje, a dominantni krivac su opet poplave. 60-ih broj mrtvih pada na 174 tisuće godišnje, od čega su suše opet glavni uzrok. 70-ih je broj prvi put u nekoliko desetljeća pao ispod 100 tisuća godišnje u prosjeku, a glavni uzrok su bili potresi.

Dinamika prethodna četiri desetljeća je veliki pad broja smrti u 90-im u odnosu na 80-e pa rast u prvom desetljeću 21. stoljeća te ponovno pad u periodu od 2000. do 2019. 80-e su sa 75 tisuća godišnje imale sličan broj smrti uzrokovanih prirodnim katastrofama kao 2000-e (78 tisuća), a 90-e kao period od 2010. do 2019.

Dugoročno trend pokazuje kako od kraja 20-ih godina prošlog stoljeća pada broj smrti koje su uzrokovane prirodnim katastrofama, a podatak je posebno značajan s obzirom na to da je tih godina na svijetu živjelo manje od 2 milijarde ljudi (za razliku od današnjih 8 milijardi).

Materijalna šteta uzrokovana prirodnim katastrofama raste

Štete uzrokovane prirodnim katastrofama zadnjih desetljeća kontinuirano rastu. Nacionalna uprava za oceane i atmosferu (NOAA) SAD-a procjenjuje kako je tu državu pogodilo 360 prirodnih katastrofa u kojima je šteta premašivala milijardu dolara (korigirano na cijene iz 2023.).

Godine 2022. je ukupna šteta iznosila 176.9 milijardi dolara, prosjek zadnje tri godine je 150.6 milijardi dolara godišnje, a prosjek zadnjih pet godina je 150.6 milijardi dolara. Godišnji prosjek od 2010. do 2019. je 95.7 milijardi dolara godišnje, od 2000. do 2009. 59.9 milijardi dolara, 90-ih godina prošlog stoljeća 32.3 milijarde dolara, a 80-ih godina prošlog stoljeća 21.2 milijarde dolara. Iznosi su korigirani za inflaciju.

Analiza švicarske kompanije za reosiguranje Swiss Re objavljena početkom ove godine je utvrdila da su troškovi osigurane imovine zbog prirodnih katastrofa od 1990. rasli godišnje prosječno od 5 do 7 posto. Naravno, ne radi se o linearnom rastu, ali se trend ne može zanemariti. Tridesetogodišnji prosjek je manji do 60 milijardi dolara, a petogodišnji prosjek se približava iznosu od 110 milijardi dolara.

Europska agencija za okoliš procjenjuje prosječne godišnje gubitke oko 9.7 milijardi eura u razdoblju 1981.-1990., 11.2 milijarde u razdoblju 1991.-2000., 13.5 milijardi u razdoblju 2001.-2010. i 15.3 milijarde u razdoblju 2011.-2020., korigirano za razliku u cijenama i u cijenama iz 2021. Trend povećanja je jasan.

Relativno mali broj prirodnih katastrofa je odgovorno za veliki udio ekonomskih gubitaka. 5 posto najvećih odgovorno je za 57 posto gubitaka, a najvećih 1 posto je uzrokovalo 26 posto gubitaka. Što su češće ekstremne prirodne katastrofe, to troškovi više rastu. To je važno zbog toga što je dio prirodnih katastrofa sezonskog karaktera i pojavljuju se svake godine, ali ekstremni slučajevi su ti koji su odgovorni za većinu uzrokovane štete.

Štete od potresa u Hrvatskoj se uopće ne evidentiraju

Hrvatska je prema podacima Europske agencije za okoliš od 1980. do 2021. imala 504 eura gubitaka po stanovniku. To je daleko ispod prosjeka EU i može se tvrditi da je Hrvatska po pitanju troška od prirodnih katastrofa relativno sigurna država. U Francuskoj i Njemačkoj je taj trošak između 1700 i 1900 eura po stanovniku, a Austriji, Danskoj, Italiji i Španjolskoj između 1500 i 1600 eura.

Jedan od problema Hrvatske je nizak udio osiguranja u ukupnim troškovima, manje od 5 posto. Slična situacija je u Mađarskoj, Slovačkoj, Rumunjskoj, Bugarskoj, Litvi i Finskoj. Za razliku od nabrojanih zemalja, u Sloveniji, Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Luksemburgu i Norveškoj je između 35 i 50 posto šteta bilo pokriveno osiguranjem, a u Nizozemskoj i Danskoj čak preko 50 posto. 

Hrvatska je mikrolokacija u svjetskim razmjerima pa su troškovi od prirodnih nepogoda neujednačeni. Prema podacima Ministarstva financija, najviše prijavljene štete je bilo 2014., 4.6 milijardi kuna. 2013. i 2018. su štete bile najmanje, 407 i 451 milijun kuna. Ali imamo podatke samo od 2010. pa ne znamo kakav je dugoročni trend.

Očito je da u Hrvatskoj ne postoji kultura osiguravanja od prirodnih katastrofa, nego se primarno oslanja na državu. Zbog toga će rast materijalnih šteta od prirodnih nepogoda u budućnosti biti samo dodatan teret za državni proračun, i zahtijevati da sve se veći dio poreznih prihoda države troši u tu namjenu.

Iz Ministarstva financija su nam napomenuli da se navedene štete odnose samo na izravne posljedice, a neizravne štete (kao što je izgubljena dobit) nisu predmet upisa u Registar šteta od prirodnih nepogoda. 

Ono što je posabno zavaravajuće je da se štete od potresa uopće ne pojavljuju u podacima. "Prikupljanje i obrada podataka koji se odnose na štete od potresa odvijalo se u skladu sa zakonskim propisima kojima je uređeno ovo područje, te su po njima i postupala nadležna tijela. Zbog navedenog, štete od potresa nisu obuhvaćene podacima u Registru šteta, odnosno, manji dio podataka je evidentiran i ne čini cjelokupne podatke o štetama nastalima od navedene prirodne katastrofe.", priznaje Ministarstvo financija. 

Što radi EU po pitanju klimatskih katastrofa?

Klimatske katastrofe se teško mogu predvidjeti, ali se mogu očekivati. Pripremanje na njih može spasiti brojne života i minimalizirati materijalne štete. S voditeljicom Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj Andreom Čović Vidović smo provjerili kako se EU priprema za očekivani rast materijalnih šteta i zaštitu ljudskih života. 

"Još u listopadu 2001. Europska komisija uspostavila je Mehanizam EU za civilnu zaštitu radi suradnje, prevencije i boljeg zajedničkog odgovora na katastrofe. Osim 27 država članica Unije, u Mehanizmu sudjeluju i Albanija, Bosna i Hercegovina, Island, Crna Gora, Sjeverna Makedonija, Norveška, Srbija, Turska i Ukrajina. Kad hitna situacija izazvana nekom katastrofom nadvlada kapacitete za odgovor određene države u Europi ili izvan nje, ta država može zatražiti pomoć kroz Mehanizam za civilnu zaštitu. Svaka zemlja u svijetu, ali i Ujedinjeni narodi i njihove agencije ili međunarodne organizacije, mogu zatražiti pomoć kroz Mehanizam za civilnu zaštitu. Europska komisija ima ključnu ulogu u koordiniranju odgovora na katastrofe u cijelom svijetu i pokriva najmanje 75% troškova prijevoza i operativnih troškova raspoređivanja potrebne pomoći u kriznim situacijama", odgovoreno nam je. 

Ove godine su nakon razornog potresa Turska i Sirija zatražile pomoć od EU, u čemu je sudjelovala i Hrvatska. Hrvatska je kroz Mehanizam zatražila pomoć nakon razornih potresa u ožujku i prosincu 2020. i kod šumskih požara u 2022. 

"Služba Europske komisije za upravljanje kriznim situacijama izrađuje i satelitske karte programa Copernicus. Copernicus pruža pravodobne i precizne geoprostorne informacije korisne za mapiranje pogođenih područja i planiranje operacija pomoći u slučaju katastrofa. Tijekom 2022. usluga programa Copernicus aktivirana je 86 puta, a izrađeno je 475 satelitskih karata. Hrvatska je uslugu mapiranja kroz Copernicus zatražila kod poplava 2013., 2014., 2015. i 2016., a zatim kod potresa na petrinjskom području 2020. te u srpnju 2022. prilikom požara kraj Zatona", napominje voditeljica Predstavništva Europske komisije u Hrvatskoj Andrea Čović Vidović.

"Zaključno, u cijeloj se Europi javljaju ekstremni vremenski uvjeti, a posljedice klimatskih promjena vidljive su kako na našem kontinentu, tako i globalno: od ekstremnih toplinskih valova i katastrofalnih suša do propadanja šuma, smrtonosnih šumskih požara i erozije obale uslijed porasta razine mora. Europska komisija zato je upravo donijela i novi skup smjernica za pomoć državama članicama u doradi i provedbi nacionalnih strategija prilagodbe klimatskim promjenama. Smjernice su usklađene sa Strategijom prilagodbe EU klimatskim promjenama i s Europskim zakonom o klimi."

Na službenim stranicama Europske komisije se navodi da su u EU od 1980. do 2020. prirodne opasnosti pogodile gotovo 50 milijuna ljudi i koštale države članice u prosjeku 12 milijardi eura godišnje. Od nedavnih politika važnih za Hrvatsku treba izdvojiti novi Akcijski plan sprječavanja šumskih požara donesen krajem prošle godine.

Dugoročno pada broj preminulih, a rastu materijalni troškovi

Pad broja žrtava od prirodnih katastrofa uz rast materijalnih troškova zvuči kontradiktorno, ali je sasvim logičan razvoj stvari uslijed većeg ekonomskog razvoja svijeta. Veće bogatstvo neke države joj omogućuje da se bolje pripremi za olakšavanje prirodnih katastrofa, brže sanira njihove učinke, ima javne službe koje mogu brzo reagirati da zaštite stanovništvo i općenito mogu kanalizirati više resursa prema zaštiti svojih građana, prehrani i slično.

Posebno je to važno kod velikih suša koje su u prošlosti dovodite do izbijanja gladi. Primjerice, Kina je samo 20-ih godina prošlog stoljeća imala dvije masovne gladi koje su uzrokovale preko 6 milijuna smrti. Diljem Afrike su periodički u drugom dijelu 20. stoljeća izbijale suše, dovodeći do masovnih pojava gladi.

Ali svijet se ipak razvijao zadnjih desetljeća. Posebno to vrijedi za Kinu u kojoj je do 1980-ih glad bila redovita pojava, ali i Afrika je zadnja dva desetljeća daleko bolje mjesto za život nego što je bila u drugoj polovici 20. stoljeća. Veće bogatstvo ljudi, zajednica i država je smanjilo smrtnost od prirodnih katastrofa.

Istodobno je taj ekonomski razvoj povećao količinu infrastrukture, građevinskog područja, industrijskih pogona, veličinu gradova i količinu materijalnih dobara koja uopće postoji na nekom području da može biti oštećena uslijed prirodnih katastrofa.

To vrijedi za sve dijelove svijeta, posebno za one koji su prešli put od siromaštva do bogatstva u zadnjih nekoliko desetljeća, kao što je Kina. Na primjeru te zemlje, sredinom prošlog stoljeća velika poplava uzrokovala bi velike ljudske žrtve, ali bi materijalni trošak bio mali zbog toga što nije postojala infrastruktura i industrija, a stambeni prostori su bili puno jednostavniji i skromniji.

Što će se događati u budućnosti?

U budućnosti se može očekivati daljnji rast materijalnih troškova od prirodnih katastrofa, oko čega postoji konsenzus osiguravatelja, država, znanstvenika i međunarodnih organizacija. Ali broj izgubljenih života neće rasti u prosjeku, osim u pojedinim godinama kada se dogode zaista velike prirodne katastrofe. U prošlosti su najsmrtonosnije bile suše i poplave, ali u moderno vrijeme se međunarodnom pomoći, svjetskom trgovinom i boljim sustavima zaštite negativni utjecaji mogu minimalizirati. 

Ipak, politike koje umjetno podižu troškove proizvodnje hrane te smanjuju prinose zbog zabrane upotrebe pesticida i umjetnih gnojiva mogu dovesti do rasta globalne cijene hrane i otežati siromašnim državama da prehranjuju svoje stanovništvo, jer se uglavnom radi o velikim neto uvoznicama prehrambenih proizvoda. Zadnjih godina glad u Africi  ponovno raste nakon desetljeća smanjivanja, a politike zabrane umjetnih gnojiva u Šri Lanci su dovodile do poljoprivredne, ekonomske i humanitarne katastrofe zbog propasti uroda. 

Siromašnije države imaju slabije institucije, manje financijskih sredstava i općenito su ranjivije na klimatske katastrofe. Ako bude dugoročnog rasta umrlih od prirodnih katastrofa, to će biti primarno zbog nedovoljne razine razvoja u siromašnim državama koje zadnjih godina ekonomski usporavaju.