U POSLJEDNJA dva desetljeća milijuni afganistanskih žena i djevojaka steklo je obrazovanje. Sada je budućnost koja im je obećana opasno blizu propasti.

Kontrolu ponovno imaju talibani, koji su do gubitka vlasti prije 20 godina zabranili gotovo svim djevojčicama i ženama da pohađaju školu i izrekli oštre kazne onima koji su im prkosili. Kao i mnoge žene bojim se za svoje sestre Afganistanke, za The New York Times piše Malala Yousafzai, mlada pakistanska aktivistica za ženska prava i dobitnica Nobelove nagrade za mir, koja je 2009. godine teško ozlijeđena u napadu talibana.

"Ne mogu se ne prisjetiti vlastitog djetinjstva. Kad su talibani 2007. godine zauzeli moj rodni grad u dolini Swat u Pakistanu i nedugo nakon toga djevojčicama zabranili obrazovanje, sakrila sam svoje knjige pod svoj dugi šal i u strahu krenula prema školi. Pet godina kasnije, kad mi je bilo 15 godina, talibani su me pokušali ubiti zato što sam govorila o mom pravu na školovanje.

Zahvalna sam na svom današnjem životu

Zato sam zahvalna na svom današnjem životu. Nakon što sam prošle godine završila fakultet i počela krojiti vlastiti put u karijeri, ne mogu zamisliti gubitak svega toga i povratak u život koji su mi definirali muškarci s oružjem.

Afganistanske djevojčice i mlade žene ponovno su tamo gdje sam nekad bila i ja - u očaju zbog pomisli da im više nikada neće biti dopušteno vidjeti učionicu ili držati knjigu u rukama. Neki talibani kažu da ženama i djevojčicama neće uskratiti obrazovanje ili pravo na rad. No, s obzirom na talibansku povijest nasilnog suzbijanja ženskih prava, strahovi Afganistanki su stvarni. Već pristižu izvještaji o izbacivanju studentica sa sveučilišta i zaposlenica iz ureda.

Ništa od ovoga nije novo za stanovnike Afganistana, koji su generacijama bili zarobljeni u ratovima globalnih i regionalnih sila. Djeca su se rađala usred bitaka. Obitelji već godinama žive u izbjegličkim kampovima, a posljednjih dana tisuće su pobjegle iz svojih domova. Kalašnjikovi koje nose talibani težak su teret na plećima svih afganistanskih ljudi. Zemlje koje su koristile Afganistance kao pijune u svojim ideološkim i pohlepnim ratovima ostavile su ih da sami snose teret.

Još nije kasno za pomoć afganistanskom narodu

No, još nije kasno za pomoć afganistanskom narodu - osobito ženama i djeci. U posljednja dva tjedna razgovarala sam s nekoliko zagovornika obrazovanja u Afganistanu o njihovoj trenutnoj situaciji i onome što očekuju. Ne imenujem ih ovdje zbog sigurnosnih razloga. Jedna žena koja vodi škole za ruralnu djecu rekla mi je da je izgubila kontakt sa svojim učiteljima i učenicima.

"Inače radimo na obrazovanju, ali trenutačno smo usredotočeni na šatore. Ljudi bježe u tisućama i potrebna nam je hitna humanitarna pomoć kako obitelji ne bi umrle od gladi ili nedostatka pitke vode", rekla je ova aktivistica. Ponovila je molbu koju sam čula i od drugih - regionalne vlasti trebale bi aktivno pomagati u zaštiti žena i djece. Susjedne zemlje, Kina, Iran, Pakistan, Tadžikistan, Turkmenistan, moraju otvoriti svoja vrata civilima koji bježe. To će spasiti živote i pomoći stabilizaciji regije. Oni također moraju dopustiti djeci izbjeglicama da se upišu u lokalne škole, a humanitarnim organizacijama da postave privremene centre za učenje u kampovima i naseljima.

Gledajući budućnost Afganistana, druga aktivistica želi da talibani budu jasni oko toga što će dozvoliti: "Nije dovoljno neodređeno reći da djevojke mogu ići u školu. Potrebni su nam konkretni dogovori da djevojčice mogu završiti svoje obrazovanje, da mogu studirati znanost i matematiku, da mogu ići na sveučilišta i da će im biti dopušteno raditi poslove koje žele."

Aktivistice s kojima sam razgovarala plašile su se povratka vjerskom obrazovanju, što bi djecu ostavilo bez vještina potrebnih da ostvare svoje snove, a njihovu zemlju bez budućih liječnika, inženjera i znanstvenika.

Bit će vremena za raspravu o tome što je pošlo po zlu u ratu u Afganistanu, ali u ovom kritičnom trenutku moramo slušati glasove afganistanskih žena i djevojaka. Traže zaštitu, obrazovanje, slobodu i budućnost koja im je obećana. Ne možemo ih i dalje iznevjeravati. Nemamo vremena na pretek, zaključuje Malala za The New York Times.