ANGELA Merkel, njemačka kancelarka koju se u njenoj dugoj vladavini nerijetko nazivalo "kraljicom Europe", odlazi s te pozicije nakon njemačkih izbora koji se danas održavaju. Tko god je zamijeni, radit će se o daleko manje poznatom i utjecajnom političaru koji će tek trebati izgraditi svoj položaj na europskoj pozornici.

Na neslužbenoj poziciji lidera ili najmoćnije osobe Europske unije, po svemu sudeći, zamijenit će je njen francuski kolega Emmanuel Macron. Iako je izvjesno da će Njemačka, prije svega zahvaljujući svojoj ekonomskoj snazi, i dalje biti najmoćnija članica EU, nije novost da Macron ima velike ambicije za reforme i revitalizaciju Unije, koja je već godinama u ozbiljnoj krizi identiteta. 

>> Kraj ere Angele Merkel, najmoćnije žene Europe

Najmlađi lider Francuske od Napoleona

Kad je 2017. postao najmlađi predsjednik Francuske Republike i najmlađi lider u povijesti te zemlje još od Napoleona, tada 39-godišnji Macron iznio je svoju dalekosežnu viziju obnove posrnule, razjedinjene i letargične Europe, koja kao da je izgubila povjerenje u vlastitu snagu i svjetski značaj. 

U govoru koji je te godine održao na čuvenom Sveučilištu Sorbonne, dva dana nakon njemačkih izbora na kojima je stranka Angele Merkel ostvarila pobjedu, Macron je poručio kako se Stari kontinent treba ponovno pokrenuti i pozvao je EU na tješnju suradnju na području obrane, migracija, poreza i socijalne politike, kao i na donošenje zajedničkog proračuna bloka.

"Jedini put koji nam jamči budućnost je ponovna izgradnja suverene, jedinstvene i demokratske Europe", kazao je tada Macron.

"Na početku idućeg desetljeća Europa mora imati zajedničke interventne snage, zajednički proračun za obranu i zajedničku doktrinu kada je posrijedi djelovanje", dodao je, zalažući se za formiranje jedinstvenih oružanih snaga EU. 

Macron traži osnivanje europske vojske

A da to nije bila samo prolazna ideja nadobudnog mladog premijera na početku mandata, potvrdio je gotovo točno četiri godine kasnije. U srijedu je, naime, njegov bliski saveznik u Europskom parlamentu, Sandro Gozi, otkrio za britanski list Telegraph Macronov prijedlog za EU: Ako članice podrže njegovu inicijativu za osnivanje vojske EU, Pariz bi bio spreman prepustiti Bruxellesu svoje stalno mjesto u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, koje uključuje pravo veta na rezolucije Vijeća.

Drugim riječima, stalno mjesto u Vijeću sigurnosti bi umjesto Francuske imala Europska unija kao cjelina. 

>> Macron traži osnivanje vojske EU. Otkriveno što zauzvrat nudi Bruxellesu

Pariz ovu diplomatsku akciju za vojnu integraciju u Europskoj uniji vodi nakon što je Australija povukla ugovor vrijedan 52 milijarde eura za kupnju francuskih podmornica na dizelski pogon i umjesto toga potpisala sigurnosni pakt AUKUS s SAD-om i Velikom Britanijom, piše The Telegraph.

Podsjetimo, Francuska nije krila svoje ogorčenje novim vojno-sigurnosnim savezom AUKUS koji su formirali SAD, Velika Britanija i Australija, u sklopu kojeg se Australija s ove dvije saveznice dogovorila o zajedničkoj izgradnji flote podmornica na nuklearni pogon na temelju američke nuklearne tehnologije. Zbog toga je odustala od unosne narudžbe podmornica na konvencionalni pogon od Francuske, što je bilo dogovoreno još 2016. Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Yves Le Drian ranije je opisao ovaj preokret kao "nož u leđa" njegovoj zemlji.

"Ovo je jedinstvena prilika za njega i za Europu"

U međuvremenu, najviši europski dužnosnici ovog su mjeseca predložili stvaranje postrojbe s 5000 vojnika za brzo reagiranje, nakon što je američka odluka o brzom i bezuvjetnom povlačenju iz Afganistana, koje je rezultiralo potpunom pobjedom talibana i terorističkim napadom u kojem je ubijeno 13 američkih vojnika, zatekla europske lidere. Francuska je stoga zaključila da AUKUS i debakl u Afganistanu potvrđuju da EU mora izgraditi svoju suverenu autonomiju i biti manje ovisna o nepouzdanim američkim saveznicima.

Velika Britanija dugo se protivila stvaranju europskih vojnih snaga, ali s Brexitom, odnosno istupanjem te zemlje iz EU, koje je finalizirano početkom prošle godine, otvara se prostor za realizaciju ove ideje. 

Francuska 1. siječnja preuzima i šestomjesečno rotirajuće predsjedavanje Europskom unijom, što joj daje ključnu ulogu u međuvladinim pregovorima. Macron će u tom razdoblju održati zajednički summit o obrani EU s predsjednicom Europske komisije.

"Ovo je jedinstvena prilika za njega i za Europu", rekao je Gozi, kojeg je francuski predsjednik odabrao za jednog od prvih transnacionalnih zastupnika u Europskom parlamentu. Transnacionalni europarlamentarci predstavljaju EU, a ne pojedine zemlje, te predstavljaju Macronov projekt, koji ih vidi kao način jačanja demokracije EU.

Iako se Macronovi kritičari, euroskeptici i takozvani suverenisti groze njegove vizije za dublje integriranu i ujedinjenu EU, on je posljednjih godina gotovo jedini europski lider koji uporno i dosljedno promiče revitalizaciju europskog projekta - i u isto vrijeme upozorava na opasnosti od nastavka statusa quo. Tako je 2019. godine, prije izbora za Europski parlament, objavio otvoreno pismo svim građanima EU, prevedeno na sve jezike zemalja članica i objavljeno u brojnim europskim novinama.

Manifest za renesansu Europe iz 2019.

To pismo bilo je svojevrsni manifest za "renesansu Europe" u kojem je kombinirao pozivanje na europske ideale, često ismijavane i obezvrjeđivane i s desnice i s ljevice, s konkretnim prijedlozima za put naprijed. Uputio je i konkretan odgovor na kritike suverenista, populista i euroskeptika. 

>> Macron dramatičnim pismom zove na spas Europe. Je li kasno za to?

"Nacionalisti griješe tvrdeći da naš identitet brane izdvajanjem iz Europe; jer upravo nas europska civilizacija ujedinjuje, oslobađa i štiti", konstatirao je i zapitao se: "Koja zemlja može djelovati sama protiv agresivnih strategija velikih sila?"

Kao rješenje je ponudio europsku obnovu kroz tri strateške vizije - slobode, zaštite i napretka. U segmentu zaštite Macron je ponudio liberalnu obranu smisla nacionalnih granica, objašnjavajući da granice znače "slobodu u sigurnosti" i da "nijedna zajednica ne pruža osjećaj pripadnosti ako nema okvire koje će štititi", uz prijedlog za osnivanje novih europskih agencija za unutarnju sigurnost, davanje azila, zaštitu demokracija, inovacije, kao i Europske klimatske banke, koja bi financirala zelenu tranziciju, te minimalnu europsku plaću, koja bi bila "prilagođena svakoj zemlji".

Dramatično upozorenje: Europa se mora probuditi

U intervjuu za britanski list Economist 2019. iznio je, potaknut izolacionizmom i kaotičnim populizmom tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa, dramatično upozorenje da je NATO na samrti, a Europa na rubu ponora.

>> Što stoji iza Macronovih apokaliptičnih izjava o Europi i NATO-u?

"Ako se ne probudimo, postoji velika opasnost da ćemo nakon nekoliko godina nestati geopolitički, što znači da više nećemo upravljati svojom sudbinom. Duboko sam uvjeren u to... Europa se mora probuditi”, zaključio je.

Macron je i prošle godine na redovitoj Sigurnosnoj konferenciji u Münchenu iznio svoju desetogodišnju viziju za EU, otkrivajući u isto vrijeme svoju frustraciju čekanjem odgovora Berlina na njegov poziv na strateški dijalog o dubljoj integraciji Europe.

Iako su njegove ambicije i planovi uvijek bili širi od francuskih granica, Macron se kroz svoj mandat suočavao s ozbiljnim izazovima na unutarnjem planu, a u nekim trenucima izgledalo je da neće ni izdržati do kraja mandata. 

Marine Le Pen ga nazvala predstavnikom "divlje globalizacije"

Ovaj bivši bankar za multinacionalnu investicijsku banku Rothschild & Co, koji je diplomirao na elitnom Pariškom institutu političkih studija, protržišno, liberalno i proeuropski orijentiran, bio je od početka idealna meta za nacionaliste i populiste, poput njegove glavne protukandidatkinje Marine Le Pen, koja ga je u predizbornoj kampanji 2017. opisala kao "kandidata divlje globalizacije, uberizacije, nesigurnosti, socijalne brutalnosti, rata svih protiv sviju, gospodarskog pustošenja, posebice naših velikih tvrtki, komadanja Francuske radi moćnih gospodarskih interesa, tribalizacije".

Ipak, ne samo da ju je pobijedio već je njegova centristička stranka La République En Marche! (Republika ide naprijed!), tada stara samo godinu dana, 2018. uvjerljivo potukla Nacionalni front (kasnije Nacionalno okupljanje) na čelu s Le Pen, kao i dotad dominantne, ali učmale i korupcijom okaljane stranke lijevog i desnog centra.  

Macron se Francuzima predstavio upravo kao netko tko će premostiti tradicionalnu podjelu na lijevo i desno i provesti prijeko potrebne reforme koje će stagnirajuću francusku ekonomiju učiniti kompetitivnijom i smanjiti glomaznu javnu upravu. 

No vjerojatno najveći izazov Macronovog predsjedništva došao je krajem 2018. s masovnim, često vrlo nasilnim i kaotičnim prosvjedima pokreta po imenu Žuti prsluci, nazvanog tako zbog fluorescentnih prsluka za bolju vidljivost u prometu koje nose na prosvjedima.

Žuti prsluci kao najveća kriza Macronove vladavine

Žuti prsluci su nastali kao pobuna protiv povećanja trošarina na gorivo zbog poreza na emisije ugljika, odnosno stakleničkih plinova koji uzrokuju globalno zatopljenje. Zahtjevi su se uskoro proširili na širu borbu protiv rastuće nejednakosti i sve većih životnih troškova, a nastavili su se i nakon što je francuska vlada odustala od dizanja ekološkog poreza na gorivo.

S jedne strane, pokret se vrlo brzo kompromitirao divljačkim nasiljem prema policajcima i novinarima, paležom i vandalizmom, uključujući razbijanje spomenika na znamenitom Slavoluku pobjede, kao i pozivima na uvođenje vojne hunte. S druge strane, francuska policija i sama se u brutalnom obračunu s prosvjednicima koristila opasnim i potencijalno smrtonosnim oružjem zbog kojeg je više prosvjednika ostalo bez očiju i ruku, što je izazvalo oštre osude u Francuskoj i diljem svijeta. Desetak prosvjednika i prolaznika poginulo je u prometnim nesrećama i drugim incidentima vezanim uz prosvjede, a nekoliko tisuća policajaca i prosvjednika je ozlijeđeno u prosvjedima koji do danas nisu potpuno okončani. 

Zbog toga mu je podrška javnosti krajem 2018. pala na samo 23%, a sve do svibnja ove godine nije se popela iznad 40%. Osim Žutih prsluka, na ulice su izlazili i sindikati, ogorčeni zbog njegovih reformi javnog sektora i mirovinskog sustava, a odnedavno i protivnici covid-potvrda kojima Macron želi povisiti procijepljenost i izvesti zemlju iz pandemije. No dok se antivakseri i drugi bune protiv "zdravstvene diktature", 12 milijuna Francuza cijepilo se otkad je Macron najavio uvođenje covid-potvrda, pa sad postotak cijepljenih bar jednom dozom u ukupnoj populaciji iznosi 73%, više nego u SAD-u, Izraelu ili Njemačkoj.

U svakom slučaju, njegova politička smrt, koju su mnogi najavljivali, još uvijek se nije dogodila.

Još jedan izazov za Macrona, ali i za Francusku u cjelini, došao je prošle godine s druge strane političkog spektra - od islamističkih ekstremista. Islamistički terorizam i ekstremizam, naravno, nisu prijetnja Francuskoj od jučer ni od lani, ali je prijetnja ponovo postala bjelodana monstruoznim ubojstvom srednjoškolskog učitelja u predgrađu Pariza, Samuela Patyja, koji je prije toga u sklopu nastave građanskog odgoja pokazao učenicima u svom razredu karikature Muhameda koje je ranije objavio glasoviti satirički list Charlie Hebdo. 

Obračun s islamističkim separatizmom nakon brutalnog ubojstva učitelja zbog karikatura

Francuske vlasti su nakon toga pokrenule val racija, uhićenja i deportacija islamista te raspustile desetke islamističkih organizacija u sklopu obračuna, odnosno "rata s neprijateljem iznutra i izvana", kako je islamističku prijetnju opisao ministar unutarnjih poslova Gerald Darmanin.

Sam Macron je u predstavljanju ovog obračuna upozorio da je "islam religija koja danas prolazi kroz krizu posvuda u svijetu" te prozvao "islamistički separatizam" u Francuskoj, koji potiče "napuštanje škole" među djecom i "indoktrinaciju i negiranje vrijednosti poput jednakosti muškarca i žene".

"Nećemo se odreći karikatura", poručio je Macron nedvosmisleno na komemoraciji za Patyja, kojeg je opisao kao "tihog heroja koji je utjelovio vrijednosti Francuske Republike".

Zbog suzbijanja islamizma su ga ljevica i predstavnici muslimanske manjine optužili za islamofobiju, a neke su većinski muslimanske zemlje, predvođene Turskom, zbog karikatura pokrenule i bojkot francuskih proizvoda, no Macrona to očito nije pokolebalo.

"Zakon je jasan: Imamo pravo bogohuliti, kritizirati, karikirati religije"

Macron je i u veljači 2020. javno stao u obranu maloljetne djevojke Mile Orriols iz mjesta u blizini Lyona, koja je morala dobiti policijsku zaštitu nakon što je na društvenim mrežama, frustrirana vulgarnim vrijeđanjem jednog mladog muslimana nakon što ga je odbila, nazvala islam "sranjem", a Kuran "knjigom punom mržnje".

"Zakon je jasan: Imamo pravo bogohuliti, kritizirati, karikirati religije. Republikanski poredak nije moralni poredak... Ono što je zabranjeno zakonom su izazivanje mržnje i napadi na dostojanstvo", poručio je tada Macron. 

S druge strane, desnica ga je nastavila prozivati da je ustvari preblag prema islamističkoj prijetnji koja ugrožava opstanak Republike, a dvadesetak umirovljenih generala i oko tisuću aktivnih pripadnika vojske potpisalo je u travnju i svibnju ove godine dva otvorena pisma u kojima otvoreno upozoravaju na građanski rat.

"U Francuskoj se sprema građanski rat i vi to savršeno dobro znate", naveli su u pismu, koje se može protumačiti i kao prijetnja, čije je potpisnike Le Pen spremno podržala.

"Moramo znati tko su i gdje su naši neprijatelji"

Na međunarodnom planu Macron se istaknuo svojim odlučnim stavom prema Trumpu, ali, barem povremeno, i ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, kojem je 2017. u lice rekao da neće tolerirati "lažljivu propagandu" ruskih medija Russia Today i Sputnjik, koju su širili o njemu u predizbornoj kampanji. Zbog toga je njegova vlada iduće godine usvojila i nove zakone protiv lažnih vijesti i stranog miješanja u izbore. 

Iako je odigrao ključnu ulogu u stopiranju pregovora o primanju Albanije i Sjeverne Makedonije u EU 2019., tražeći strože uvjete i proces ulaska, prošle godine dao je do znanja da Pariz i dalje podržava širenje Unije na Balkan. Naravno, kao ni mnogi drugi svjetski lideri, ni Macron nije bio imun na vrludanje, nedosljednost, oportunizam i aroganciju. Dok se Merkel s pravom kritiziralo za kroničnu neodlučnost i odugovlačenje, Macron bi mogao predstavljati drugu krajnost - brzopletost i neopreznost. 

"Moramo znati tko su i gdje su naši neprijatelji", poručio je pak u lipnju ove godine, zahtijevajući od NATO-a novu strategiju koja bi bila "zahtjevna, pa i nepopustljiva, u slučaju kada Rusija organizira upade, informatičke napade ili zastrašuje, ali koja ujedno omogućuje da se uzme u obzir geografija Europe".

"Ja nisam stvoren da vodim zemlju u mirnim vremenima, ja sam stvoren za oluje. Ako želite nekamo dovesti zemlju, morate napredovati bez obzira na cijenu", rekao je Macron u intervjuu za Economist 2018. Ostaje za vidjeti kako će se nositi s mnogo širim izazovima kada postane najmoćniji lider EU. Mnogo toga ovisit će o tome hoće li uspjeti pridobiti nove saveznike ili će ostati usamljen u svom zalaganju za snažnu i ujedinjenu Europu koja brani svoje demokratske i humanističke vrijednosti i ne popušta pred neprijateljima - izvana ili iznutra.