Foto: FaH/Index

U POSJETU Auschwitz Birkenau prvo vas dočeka neopisiva hladnoća. Olovno sivo nebo zakovano je nad tim mjestom neopisivih užasa, stvorivši sumornu kulisu koja vas priprema na kapiji kao svojevrsna adaptacija. No to je nemoguća misija ako imate dio srca koji nosi emociju zvanu samilost. U svojoj knjizi "Izloženi narodi, posebni narodi " francuski esejist Georges Didi – Huberman pokušava nas naučiti da pri posjetu najvećem stratištu ljudskog roda izbjegnemo kulturnu industriju sjećanja i da se odupremo sintagmi koja označava "memoaristički turizam".

Užas koji i danas lebdi u zraku

Huberman nam sugerira da pomno upijamo slike koje vidimo i urežemo ih trajno u svijest. Huberman se grozi Birkenaua kao turističke atrakcije jer  je on kudikamo više od pukog razgledavanja povijesnog muzeja u okolici Oswiecima. Kontekst koji nam Huberman sugerira ima u svom začetku primisao da oni koji dolaze na to mjesto dolaze ponizno, pognute glave, duboko svjesni užasa koji još uvijek, bez obzira na godine lebdi u zraku.

Izvorni vodič od velike je edukacijske vrijednosti, a nudi nam ga grupa profesora "Elauterio Quintanilla" pod radnim nazivom "Zamislite da se ovo dogodilo" i kada u zadnjem poglavlju pročitate esej "Odgajati protiv Auschwitza" - J.F Forgesa, uvjereni ste da je ono što se dogodilo na tom mjestu neponovljivo, kao što ste uvjereni u svoje stavove o tim zločinima koji su tipični i ljudski. Ako ih do sada niste imali, ako ste imali preča posla i stavove, tour de Birkenau duboko će vas posramiti, zbog svega što ste držali nevrijednim vaše reakcije, fašizma u bilo kojem obliku na kojeg ste okrenuli glavu.

Pred samim ulazom u logor odložite tu izuzetnu i visoko edukacijsku knjigu pročitavši zadnji tekst u njoj, tekst velikog J.H. Melicha pod nazivom "Lekcija iz Auschwitza" koja vas priprema na moralno značenje Auschwitza koji je puno važniji od samih dnevničkih zapisa ili svjedočanstava preživjelih logoraša. Priča vam sugerira da razmislite o labirintima barbarstva koji vas očekuju iza metalne kapije, kao i vremenu nakon Birkenaua koji je kao logor inkubirao.

Mjesto na kojem je sažeta patnja svijeta

Moralno pitanje koje vam pisac postavlja jednostavno je, pisac nas individualno upozorava jeste li jednako ravnodušni prema genocidu i zločinu pri ulasku u logor i pri izlasku iz njega, jeste li ravnodušni i nosite li sjeme istog zla sa sobom. Takvo pitanje trebala bi sama sebi postaviti svaka osoba koja zakorači među te peći od crvene cigle i barake sačuvane od zuba vremena. Kada se identificirate sa žrtvama Birkenaua, savršeno ste svjesni da su ti ljudi osuđeni zbog vas, jer se sve može ponoviti i da drugi neki ljudi mogu doživjeti istu sudbinu ako vi budete onaj koji šuti, onaj koga nije briga i onaj koji je ravnodušan. Peći pred kojima stojite šalju vam savršeno jasnu poruku, potpuno individualnu i osobnu, ali postavljaju i pitanje - što ste kao jedinka uradili da se takvo zlo više nikada ne ponovi?

Tu rečenicu izrekao je danas hrvatski premijer osvrnuvši se na dojmove sa svog bilateralnog puta u Izrael, puta na kojem se suočio i sa užasima holokausta.

Puno važnija stvar od same empatije i suosjećanja svakako je prozivanje samog sebe i duboko preispitivanje svoje nutrine, jer na ono što vas očekuje unutra, u "srcu zla" kako ga je nazvao Primo Levi, ništa vas ne može pripremiti. U Auschwitz Birkenauu čovjek je suočen sa samim sobom, sa svim svojim demonima. Postmemorija svakako je važna, no kudikamo važnije je ono što jasno vidite u svom ogledalu. Patnja koja progovara kroz zidove logora jednostavan je uvjet svake istine, one univerzalne koju je prihvatio svijet, ali i one individualne koju morate prihvatiti sami i osobno ispitujući svoju savjest. Patnja svijeta na sve je načine sažeta u Auschwitzu.

Plenkovićev put u Izrael ima smisla ako je naučio lekciju iz holokausta

Sama patnja aktivira naše perceptore suosjećanja no nije nužno indikator našeg ponašanja ili svrstavanja bilo ono političke ili etičke naravi. Imperativ koji se postavlja pred nas u eri autoriteta može biti dvoznačan, ili eksplicitno ispunimo formular kalkulacije ili implicitno prihvatimo odgovornost i izađemo iz logora potpuno svjesni što nam je raditi i u kojem smjeru trebamo usmjeriti svoj talent da upozoravamo, da patnju koju smo fizički osjetili pretvorimo u svoju obavezu prema tim ljudima i prenesemo je ljudima kao jedinu i pravu istinu, o samom logoru ali i o samima sebi.

Ako je to shvatio naš premijer i ako se odlučio preispitati, duboko promisliti o konotacijama zla koje zahvaća i zemlju za koju je odgovoran, tada njegov put ima smisao, donosi u izvanredan kontekst vrijeme u kojem se dogodio i ima dalekosežne posljedice. Naime, vazale koji šire zlo u njegovoj sredini on ima snage zaustaviti. Ako je naučio lekciju iz holokausta, istu onu lekciju koju sam naučio i sam pred užasom Birkenaua.

Hrvati su pobijedili fašizam na svom teritoriju

Hrvati kao narod nisu doprinijeli židovskom stradanju u tvornicama smrti i ne moraju imati stigmu zbog svojih izdajnika koji su pomagali u toj gnusnoj raboti, jer su fašizam pobijedili kako na svom teritoriju tako i pedeset godina nakon njega, boreći se da antifašizam ostane kao trajna vrijednost u njihovim školama, institucijama koje se bave edukacijom mlađih naraštaja. Hrvati kao narod ne trebaju se stidjeti, već ponositi svojim antifašizmom, borbom protiv antisemitizma, trebao je kazati Andrej Plenković, no on je kazao samo zadnji pasus. No što su nas naučile putešestvije naših odličnika u prošlosti da bi bezrezervno vjerovali Andreju Plenkoviću, kako ga je suočavanje sa holokaustom promijenilo kao čovjeka, ali i kao političara?

Pitanje je koje stoji u zraku danas, što će uraditi Andrej Plenković? Hoće li sve ostati na pukoj retoričkoj formi i dvije rečenice, ili će se hrabro i muški, duboko moralno uhvatiti posla i svoju poruku o "borbi protiv antisemitizma" pokušati i sprovesti u djelo, dakle uraditi moralni i ljudski što se od njega traži? Ima li Andrej Plenković u sebi dovoljno ljudskosti, morala i petlje da se usudi svoju poruku i realizirati, ili je poput predsjednice planira upotrijebiti za aktualni trenutak, a sutra sve po starom?

Imamo obavezu prema vlastitoj djeci

Kada u zadnjem poglavlju pročitate esej "Odgajati protiv Auschwitza" J.F Forgesa uvjereni ste da je ono što se desilo na tom mjestu neponovljivo, kao što ste uvjereni u svoje stavove o tim zločinima koji su tipični i ljudski. Ljudski je ono na što svi trebamo staviti naglasak. Ili smo ljudi, ili životinje, svi mi, bez obzira na kakvim funkcijama bili kod pitanja holokausta.

Godina 1941. je itekako ponovljiva i zato treba upozoravati i javno govoriti o tome, ma koliko vam se grozili da to smijete samo u svojoj kući. To je moralna obaveza sviju nas, obaveza prema našoj djeci.

Ako se Melichova lekcija ne prihvati kao jasno upozorenje i ono što ostavljamo djeci, to će biti moralni i ljudski poraz sviju nas. Bez obzira tko nam je na vlasti. Borba protiv fašizma nikada nije bila veća stvar osobne higijene i kućnog odgoja nego danas, danas kada se holokaust obilježava sa figom u džepu.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala