''Neposlušnost ovdje znači da je žena u iskušenju da svoj život gradi bez Boga, da ne želi imati 'glavu' (Isus Krist, Crkva, muškarac) kojoj treba biti poslušna. Neposlušnost se izriče u traženju svojih prava za jednakošću koja briše razlike, u tome da žena ne želi prihvatiti da je ona od Adama, a ne Adam od nje, da je ona drugotna, a muškarac prvotan. Neposlušnost se isto tako pokazuje u onom što bismo nazvali dvama biblijskim sindromima neposlušne žene: 'Martinu sindromu', aktivističkoj ženi bez poslušnosti, bez smiraja, i 'Magdaleninu sindromu', lijenoj ženi ugode i užitaka, pretjerane brige za sebe'', napisao je svećenik Raguž.

 

Sljedeće godine je Glas Koncila objavio knjigu talijanske katoličke autorice Costanze Miriano Udaj se i budi podložna, koja je onda početkom travnja 2017. u organizaciji desno-klerikalnih udruga gostovala i u Hrvatskoj i objašnjavala ženama da je podložnost muškarcu idealan recept za sretan brak.

U Hrvatskoj u prosjeku svaka dva tjedna muškarac ubije ženu

 

Između toga je tada 20-godišnji David Komšić 22. veljače 2017. s 88 uboda nožem izmasakrirao svoju bivšu djevojku, 18-godišnju Kristinu Krupljan, a suđenje za taj svirepi zločin ovih je dana započelo u Zagrebu. Gledajući usko kazneno-pravno, za to zastrašujuće ubojstvo optužen je počinitelj, no smrt Kristine Krupljan nije nekakav grozni izuzetak u hrvatskom društvu, nego najcrnja statistika jasno prepoznatljivog trenda koji se stručno naziva femicid. Prema podacima MUP-a, od 2012. do 2016. godine u Hrvatskoj su 72 žene ubili njihovi muževi ili partneri ili bivši muževi ili bliski muškarci, otprilike jednu svaka dva tjedna.

 

Naravno, Glas Koncila nigdje nije zagovarao ubijanje žena, dapače, sigurno ga najoštrije osuđuje, no navedeni primjeri ukazuju na to da se iz Katoličke crkve u Hrvata zastupa stav o ženama kao manje vrijednima, dužnima pokornosti muškarcu, što je ideologija koja kontaminira cijelo društvo i u svojoj najekstremnijoj manifestaciji dovodi do toga da se neposlušnoj ženi presuđuje po kratkom postupku metka u glavu ili noža u prsa. 

Nasilje nad ženama posljedica je patrijarhalne ideologije

 

Nije nimalo iznenađujuće što se najnovija kampanja koju vode Katolička crkva i svjetonazorski joj bliske udruge kao što su U ime obitelji i Vigilare protivi ratifikaciji Istanbulske konvencije koja se bavi nasiljem nad ženama i nasiljem u obitelji. Izmišljotina o ''rodnoj ideologiji'' u svemu tome služi prvenstveno kao efektan propagandni alat, no stvaran razlog protivljenja Istanbulskoj konvenciji je to jer ona ide u korist žena i ženskih prava izvan onih koje odobrava katolička doktrina. Konvencija se baš bavi posljedicama ženske neposlušnosti i nepokornosti, posljedicama toga kad žena odluči ne prihvatiti da je drugotna, nego želi biti ravnopravna, a posljedice svega toga su - nasilje. 

 

Patrijarhalna društva, ustrojena i na katoličkoj ideologiji žene kojoj su brak i majčinstvo vrhovni imperativ egzistencije, neizbježno generiraju nasilje nad svim ženama, najvidljivije onima koje se u sve to odbijaju uklopiti, ali i nad muškarcima od kojih se traži zauzimanje primitivne mačističke pozicije zaštitnika i glave obitelji čija je riječ zadnja. Crkvena borba protiv Istanbulske konvencije utoliko je čin obrane vlastite pozicije moći u društvu, koja i dalje dopušta da svećenici ženama presuđuju kao drugotnima i poručuju im da budu podložne a da to od većine ne bude odbačeno kao posve suludo.

Crkva želi imati kontrolu nad tijelima žena

Crkva ima životni interes u tome da vrši prisilnu kontrolu nad ženskim tijelom, čak toliko da će otvoreno voditi kampanju protiv mehanizama koji bi ženama omogućili dosad na svijetu najbolje osmišljenu zaštitu od nasilja, ali i zbog svojeg stava da žena tek uvjetno smije odlučivati o sebi i svojem tijelu. Stoga ne treba zaboraviti da je kampanji protiv Istanbulske konvencije prethodilo desno-klerikalno agitiranje protiv prava na pobačaj, još jednog paradnog primjera kada bi žena prema katoličkom i konzervativnom nauku trebala biti drugotna i podrediti se uzgajanju fetusa u dijete.

 

Sve to je ideološki okvir koji Crkva i pobornici patrijarhata, izvrsno materijalno potkoženi i raspoređeni u niz državnih institucija, nameću hrvatskom društvu već dva i pol desetljeća, vodeći prvo uporni rovovski rat protiv prava i ravnopravnosti žena, koji se proteklih godina pretvorio u otvoreni juriš. Stvari su toliko eskalirale da je HDZ-u, političkoj stranci koja najviše profitira od otvorene podrške Katoličke crkve (a koja je plaćena i ustavno suspektnim Vatikanskim ugovorima i milijardama naših kuna kroz godine), trebalo nekoliko mjeseci da iz stranke izbaci obiteljskog nasilnika Alojza Tomaševića, iako bi mu primjerice u Njemačkoj politička karijera bila zauvijek gotova nakon prvog javno istupa zlostavljane supruge Mare.

 

U takvom bolesnom društvu su odgojene generacije novih muškaraca, a najgori među njima, poput Davida Komšića (usput, hajde da se kladimo da je dotični pohađao vjeronauk, te da se smatrao ''Hrvatom katolikom''), stav o ženi kao drugotnoj dovode do krajnje konzekvence. Kristina Krupljan je, sudeći prema svim medijskim izvještajima i iskazima svjedoka, u jednom trenutku prestala biti poslušna i pokorna, nije više htjela biti "drugotna", odlučila je da za svoj život želi nešto drugo umjesto jedne nasilne veze, a Komšić joj je onda s 88 uboda nožem pokazao tko je tu ''prvotan''. Smogla je hrabrosti i da se obrati nadležnim institucijama za pomoć, a one su je neoprostivo i katastrofalno iznevjerile.

Toksična muškost kao prijetnja društvu

 

Pritom treba naglasiti da interes u odbacivanju patrijarhalne i katoličke ideologije o ženi kao drugotnoj imaju i muškarci, jer im se u vladajućoj paradigmi nameće koncept toksične muškosti, prema kojoj je ''pravi muškarac'' samo onaj dominantan nad ženom i drugim muškarcima, onaj koji suzbija svoje prirodne emocije, onaj koji se oslanja isključivo na sebe i nikad ne traži pomoć. Sve to prije ili kasnije kod mnogih eksplodira u strašnom nasilju prema samom sebi (npr. usporedite stopu samoubojstava muškaraca i žena) ili prema bližnjima, te muškarce pretvara u prijetnju i problem.

Posebno je smiješna ideja kako se nečija muška snaga odlikuje u podložnosti žene istoj; snažni muškarci žele snažne žene, a ne sluškinje čiji je zadatak potvrđivati iluziju njihove snage. Dapače, trenutno prevladavajuća patrijarhalna paradigma u hrvatskom društvu i sve one muškarce koji je odbacuju stavlja u poziciju neprestane obrane i opravdavanja zbog toga što se ne vide u primitivnoj slici alfa mužjaka i glave obitelji.

 

S obzirom na velik interes javnosti i svirepost njegova zločina, David Komšić će najvjerojatnije biti primjereno osuđen za ubojstvo Kristine Krupljan, iako ni u to ne možemo biti posve sigurni zbog prakse hrvatskih sudova da izmišljaju olakotne okolnosti (''dečko iz dobre obitelji'' itd.) kada je riječ o femicidu. Ipak, Komšić će najvjerojatnije završiti desetljećima iza rešetaka, gdje mu je i mjesto. Ali patrijarhalna i katolička ideologija koja udara temelje svim komšićima ostaje i dalje podjednako živa i (ne)zdrava u hrvatskom društvu. Još gore, čini se da je, otkako je Hrvatska postala samostalna država, upravo danas nikad moćnija.