PRVU petinu 21. stoljeća je obilježio uspon Kine koja je vrlo visokim stopama gospodarskog rasta postala drugo najveće gospodarstvo na svijetu. Ali situacija se mijenja, pa Kina više nema toliko jeftinu radnu snagu, a čak više nije ni najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Polako se počinje govoriti o Indiji koja je počela preuzimati ulogu kakvu je imala Kina zadnja tri desetljeća.

Kini je pomogla činjenica da se radi o najmnogoljudnijoj zemlji na svijetu i potreba kompanija iz SAD-a i EU za pronalaskom država u kojima će moći jeftino proizvoditi. Radna snaga je bila jeftina, gospodarstvo relativno nerazvijeno pa su postojale velike mogućnosti za rast. BDP Kine je mogao rasti i dvocifrenim stopama.

Ništa ne traje vječno pa tako ni uloga Kine kao izvora jeftinog rada i velikog broja radnika koji su spremni jeftino proizvoditi da bi bogati stanovnici SAD-a i Europe mogli trošiti. Točnije, nadišla je tu ulogu. Jedina zemlja koja bi mogla preuzeti funkciju Kine je Indija.

Indija preuzima ulogu Kine

Indija je postala najmnogoljudnija država na svijetu. Stanovništvo Kine je u padu, 2022. je bilo više umrlih nego rođenih prvi put od 1961., a rast BDP-a po stopama od 10 posto i više godišnje je davna prošlost, zadnji put viđena 2010. Rapidan rast plaća je doveo do toga da Kina više nije toliko jeftina u odnosu na ostatak svijeta, a ukupan broj zaposlenih je počeo padati nekoliko godina prije pada samog stanovništva.

Apple, korporacija poznata po tome da svoje proizvode dominantno proizvodi u Kini, do 2025. četvrtinu svoje proizvodnje će preseliti u Indiju. To je samo jedan primjer postupnog premještanja jeftine proizvodnje iz Kine u Indiju. Razlog je jednostavan; plaće industrijskih radnika u Indiji su puno manje nego u Kini.

Napredak Kine, a ujedno i razlog zašto se Kina više ne smatra zemljom jeftine radne snage, vidljiv je i iz klasifikacije zemalja po razini dohotka. Tako se klasificira kao zemlja višeg srednjeg dohotka, u društvu država Europe kao što BIH, Srbija, Bjelorusija i Rusija.

Indija je klasificirana kao zemlja nižeg srednjeg dohotka, uz Kongo, Nigeriju, Angolu, Keniju i slično. Samo to je dovoljno za vidjeti koliko se Kina odvojila od Indije. Nominalni BDP po stanovniku Kine iznosi 12.5 tisuća dolara, Indije samo 2.2 tisuće.

Još uvijek relativno zatvorena zemlja, njeno otvaranje će biti prekretnica

Povijesna prekretnica se dogodila 2022., s početkom pada ukupnog stanovništva Kine. Te godine je vjerojatno živjelo više ljudi u Indiji, a razlika će se samo povećavati. Iste godine se u Indiji rodilo 16.3 djece na 1000 stanovnika, a u Kini samo 6.8. Stanovništvo Indije je i mlađe, dok kinesko ubrzano stari te se približava razini SAD-a i EU.

Krajem 2021. je Indija pretekla Ujedinjeno Kraljevstvo i postala peto najveće gospodarstvo na svijetu. Sljedeća je na meti Njemačka, koja s 83 milijuna stanovnika ima za trećinu veće gospodarstvo od sedamnaest puta mnogoljudnije Indije. To otkriva goleme razlike u razvijenosti i životnom standardu. Primjerice, Kina s istim brojem stanovnika ima više nego peterostruko veće gospodarstvo.

Indija je još uvijek jako zatvorena zemlja, a proizvodi uglavnom za vlastite potrebe. I apsolutni i izvoz po stanovniku su mali, posebno u usporedbi s Kinom. Za usporedbu, ukupno godišnje izveze manju vrijednost proizvoda od Tajvana, otoka-države s 24 milijuna stanovnika. Unatoč istom broju stanovnika, izvozi višestruko manje od Kine.

Veliki potencijal za rast

Potencijal za rast je ogroman. Ako se trendovi zadrže, do 2027. će postati treće najveće gospodarstvo na svijetu, ispred Japana i Njemačke. Prosječni godišnji rast BDP-a je zadnje desetljeće bio veći od 5 posto, iznad svjetskog prosjeka, a pogotovo prosjeka razvijenog svijeta.

Za razliku od Kine, čiji ekonomski rast usporava, Indiju tek čega desetljeće napretka. Godine 2022. je rast Kine iznosio jedva 3 posto BDP-a, a Indije 7 posto. Godine 2023. će razlika biti nešto manja, ali također dva-tri postotna boda u korist Indije.

Iako danas nije poznata kao industrijska sila, jer s obzirom na svoju količinu izvozi jako malo industrijskih i potrošačkih proizvoda, to se počelo mijenjati. Udio dodane vrijednosti proizvodnje u BDP-u pada od 2006., kada je iznosio više od 17 posto, ali se polako povećava s razine od 13 posto, koliko je iznosio 2019. Procjenjuje se da će do 2031. narasti na 21 posto, čime bi se udio Indije u svjetskom izvozu udvostručio.

Od socijalizma do kapitalizma, sličan put kao Kina

Iako Indija u povijesti nikada nije bila komunistička država intenzitetom kao SSSR i Kina, sve do ranih 90-ih je funkcionirala i naglašavala da je socijalistička država. Godine 1974. je 42. amandmanom Ustava Indije opis unutrašnjeg uređenja promijenjen s "suverena, demokratska republika" u "suverena, socijalistička, sekularna, demokratska republika". Bilo je nekoliko inicijativa da se izraz "socijalistička" izbaci, zadnji 2008., ali su bili bezuspješni.

Ekonomska doktrina Indije se nakon stjecanja nezavisnosti može opisati  kao "diringizam", što predstavlja ideju da država preuzme veliku upravljačku kontrolu nad gospodarstvom, umjesto samo regulatornu ulogu kao u kapitalističkim ekonomijama.

Na ekonomskom spektru u kojem jednu krajnost predstavlja apsolutno slobodno tržište, a drugu krajnost sasvim centralno planirana ekonomija bez privatnog vlasništva, diringizam je puno bliži drugom ekstremu. Tako je funkcionirala Indija, pa je bila sličnija Kini i SSSR-u nego SAD-u i Zapadnoj Europi.

Primjerice, postojali su petogodišnji planovi kao u komunističkim zemljama, ali je privatno vlasništvo bilo dopušteno. Ipak, postojali su zakoni koji su ograničavali privatni sektor, kao zakon da kada kompanija postane dovoljno velika automatski prelazi pod nadzor države.

Cjenovne kontrole su bile dio ekonomskih politika, a "licenciranje" je funkcioniralo kao način zaštite državnih kompanija od konkurencije privatnika. Zadnji petogodišnji plan, 12. po redu, istekao je 2017., ali se od tada više ne objavljuju novi.

Odmak od socijalizma nakon 1991. godine

Godine 1991. Indija je krenula sličnim putem kao Kina nekoliko godina prije nje. Te godine je izabran novi premijer, P. V. Narasimhan Rao, koji je pokrenuo proces liberalizacije, deregulacije, olakšavanja inozemnih investicija, ukidanja državnih monopola i stavljanja državnih troškova pod kontrolu.

Udio siromašnih je pao s 36 posto 1993. na 26 posto 1999., udvostručile su se inozemne investicije, povećao se prosječni godišnji rast BDP-a, udio inozemne trgovine u BDP-u je porastao, a pismenost i prosječni životni vijek su se nastavili povećavati istom stopom kao za vrijeme prije liberalizacije.

Ali neki sektori su ostali obilato subvencionirani od države, primarno poljoprivreda, a razni trgovački cehovi su nastavili ograničavati tržišne slobode. Taj problem nije riješen do današnjih dana, a zadnji pokušaj smanjenja moći interesnih skupina u poljoprivredi i reforme sektora 2020. i 2021. su doveli do masovnih prosvjeda.

Nesvrstana, ali nuklearna sila

Rast ekonomske moći će prirodno pratiti i rast geopolitičke, vojne i diplomatske moći. Indija će postati puno veći faktor na globalnoj sceni, a glavno pitanje je kako će to djelovati na trenutnu podjelu snaga u svijetu. Točnije, hoće li se Indija prikloniti Zapadu, Kini ili možda čak Rusiji?

U početku će vjerojatno pokazivati simpatije prema SAD-u i EU, kako bi privukla investicije korporacija sa Zapada, primila tehnologiju i iskorištavala globalne institucija sa Zapada za vlastiti probitak (MMF, Svjetska banka itd.). Slično kao što je radila Kina.

Ali Indija ima dugu povijest suradnje s globalnim Istokom i globalnim Zapadom. Uz Jugoslaviju je bila jedna od predvodnica pokreta Nesvrstanih, čiji je jedan od najutjecajnijih članova i danas. Iako danas pokret nema praktički nikakvu globalnu moć, sasvim je moguće da ga Indija iskoristi za širenje svog međunarodnog utjecaja.

Povijest napetosti s Kinom

S Kinom postoji povijest napetosti i neriješena granična pitanja. Godine 1962. su dvije zemlje bile u kratkotrajnom ratu, a od tada periodično izbijaju manji granični okršaji. Uz to se obje zemlje natječu za utjecaj u Jugoistočnoj Aziji.

Indija je dovoljno velika da može igrati po vlastitim pravilima, što je pokazala i 2022. odbijanjem prestanka uvoza nafte i plina iz Rusije. Sasvim suprotno, Indija je preuzela funkciju posrednika i dosta profitirala od kupnje plina i nafte s popustom iz Rusije.

Ne treba zaboraviti da se već radi o nuklearnoj sili, što joj daje puno veću slobodu u međunarodnom djelovanju, geopolitici i diplomaciji. Veliki nedostatak je što dijeli dugu granicu s povijesno neprijateljskim Pakistanom, što će se pokazati kao velika ranjivost.

Multipolarni svijet polako nastaje, a Indija će sigurno biti značajan faktor. Poremetit će trenutnu ravnotežu snaga u svijetu, a njena uloga može biti odlučujuća na mnogim poljima. Tek je počela ostvarivati svoj potencijal.