STOLJEĆIMA je drevni majanski tekst za predviđanje pomrčina Sunca bio zagonetka za znanstvenike, no čini se da su dvojica istraživača napokon otkrila tajnu njegove nevjerojatne preciznosti.

Civilizacija Maja, poznata po naprednom poznavanju astronomije, razvila je sofisticirane kalendare tisućljećima prije dolaska Europljana, no većina tog znanja uništena je tijekom španjolske inkvizicije. Jedan od rijetkih preživjelih dokumenata, Dresdenski kodeks, ključ je za razumijevanje njihovih metoda, piše Science Alert.

Važnost nebeskih predviđanja

U društvu Maja, čiji su se život i religija vrtjeli oko nebeskih događaja, predviđanje pomrčina Sunca bilo je od presudne važnosti. Točnost je omogućavala eliti da se pripremi za događaje koji su smatrani prijelomnima.

"Ako ste vodili evidenciju o tome što se dogodilo u vrijeme određenih nebeskih događaja, mogli ste biti unaprijed upozoreni i poduzeti odgovarajuće mjere opreza kada bi se ciklusi ponovili", pojasnila je povjesničarka Kimberley Breuer sa Sveučilišta u Teksasu.

Primjerice, tijekom pomrčine pripadnici plemstva izvodili su obrede puštanja krvi kako bi osnažili boga Sunca.

"Svećenici i vladari znali bi kako postupiti, koje rituale izvesti i koje žrtve prinijeti bogovima kako bi zajamčili da se ciklusi uništenja, ponovnog rođenja i obnove nastave", dodala je Breuer.

Zagonetka Dresdenskog kodeksa

Dresdenski kodeks, koji potječe iz 11. ili 12. stoljeća, jedan je od samo četiri sačuvana majanska hijeroglifska teksta. Riječ je o knjizi od 78 stranica izrađenoj od kore drveta, ispisanoj i oslikanoj živim bojama, a sadrži detaljne zapise o astronomiji, astrologiji i medicini.

Unutar kodeksa nalazi se posebna tablica koja je majanskim "čuvarima dana" - stručnjacima za kalendar - omogućavala predviđanje pomrčina kroz nevjerojatnih 700 godina. Ta tablica obuhvaća 405 lunarnih mjeseci, odnosno 11.960 dana, no način na koji se koristila desetljećima je izmicao znanstvenicima.

Revolucionarno rješenje

U novom članku objavljenom u časopisu Science Advances, lingvist John Justeson i arheolog Justin Lowry ponudili su rješenje. Dugo se pretpostavljalo da su Maje tablicu koristili tako da bi je, nakon što bi došli do kraja 405. mjeseca, jednostavno "resetirali" i krenuli ispočetka. Međutim, takav pristup s vremenom dovodi do sve većih pogrešaka.

"Neočekivane pomrčine mogle bi se dogoditi pri primjeni sljedeće tablice ili dvije ako bi se konačna pozicija jedne tablice koristila kao osnova za sastavljanje sljedeće, i sve više sa svakim uzastopnim resetiranjem", pišu Justeson i Lowry.

Umjesto toga, oni predlažu da se tablica nije resetirala na kraju, već u 358. mjesecu. Ovim pristupom, odstupanje u predviđanju poravnanja Sunca i Mjeseca iznosi tek oko 2 sata i 20 minuta.

Autori objašnjavaju da bi se povremeno, kako bi se ispravila i ta manja nakupljena odstupanja, tablica resetirala u 223. mjesecu. Uspoređujući ovu metodu sa suvremenim podacima o ciklusima pomrčina, otkrili su da su Maje na taj način mogle točno predvidjeti svaku pomrčinu Sunca vidljivu na svom teritoriju između 350. i 1150. godine.

"Takve revizije održale bi održivost tablice neograničeno, s odstupanjima manjim od 51 minute tijekom 134 godine", ističu autori.

Ovo otkriće pruža fascinantan uvid ne samo u naprednu matematiku izgubljene civilizacije, već i u ključnu ulogu koju su "čuvari dana" imali u društvu, povezujući duhovni život Maja s preciznim kretanjem kozmosa.