SUKOB Armenije i Azerbajdžana prošlog je mjeseca nakon trideset godina došao do vrhunca, odnosno raspleta. Glavna točka sukoba je Nagorno-Karabah, koji po međunarodnom pravu pripada Azerbajdžanu. No ta je regija većinski naseljena Armencima, koji je smatraju povijesnom armenskom regijom.

Raspad SSSR-a i ruske mirovne snage

Budući da su obje republike bile dio SSSR-a, gdje su arbitrarno uspostavljene današnje granice republika, sukob je započeo raspadom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih godina. Azerbajdžan je godinama pokušavao uspostaviti kontrolu nad teritorijem koji im je po međunarodnom pravu pripadao, dok je armensko stanovništvo proglasilo Republiku Arcah i zahtijevalo odcjepljenje.

Od tog trenutka u idućih 30 godina dogodilo se nekoliko ozbiljnih oružanih sukoba, ali situacija je na terenu bila više ili manje nepromijenjena. Samoproglašena Republika Arcah nalazi se u planinskom području, regiji Nagorno-Karabah te je rijetko naseljena, s nešto više od 100.000 stanovnika. Prema zadnjem dostupnom popisu, ondje živi 99.7% Armenaca. Samoproglašena Republika Arcah imala je sva tijela koja čine neku republiku, ali nije dobila međunarodno priznanje.

Raspadom SSSR-a bivše sovjetske republike su u jeku nove političke realnosti ušle u sukob oko sporne regije. Međunarodna zajednica priznala je republike u granicama koje su postavljene u SSSR-u, što je značilo da prema međunarodnom pravu Nagorno-Karabah pripada Azerbajdžanu. Međutim, vrlo brzo je došlo do sukoba na tom području te od tog trenutka Baku nema kontrolu nad njim.

Uz to, kao jamac sigurnosti u tom području Ruska Federacija poslala je svoje snage te ih postavila između zaraćenih strana, poput KFOR-a na Kosovu ili EUFOR-a u BiH koje su osnovale zapadne sile. Te su snage 30 godina održavale primirje i status quo u regiji.

Rat u Ukrajini

S početkom rata u Ukrajini područja koja su bila pod patronatom ruskih snaga (granica Kirgistana i Tadžikistana, regija Nagorno-Karabah, Pridnjestrovlje u Moldaviji, neke afričke zemlje...) ponovno su postala moguća nova žarišta sukoba, a Rusija je stalnim fokusom na Ukrajinu i međunarodnom izolacijom gubila mirovnu poziciju na tim područjima.

Dakle, sukob Armenije i Azerbajdžana oko sporne regije ne može se analizirati a da se ne uzme u obzir i stanje ruskih mirovnih snaga, odnosno prebacivanje fokusa Ruske Federacije na Ukrajinu. Naime, i Azerbajdžan i Armenija nemaju toliku vojnu moć niti su toliko diplomatski utjecajni da mogu ozbiljno prkositi Rusiji. Bilo koji potez na Kavkazu nije moguće napraviti bez znanja i odobrenja Rusije, makar i prešutnog.

Tu dolazimo do suštine. Zašto je Rusija "dozvolila" azerbajdžanskoj vojsci da se slavodobitno prošeta teritorijem koji nije kontrolirala preko 30 godina?

"Grijesi" Armenije 

To se više-manje dogodilo zbog zaokreta armenske vanjske politike. Erevan je otpočetka rata u Ukrajini vukao poteze koji su ga ubrzano udaljavali od Kremlja, a približavali Zapadu. Samo u zadnjih nekoliko mjeseci Armenija se svojim djelovanjem bitno udaljila od Rusije, što je Federaciju posebno iziritiralo. Koji su to potezi u posljednje vrijeme najviše naljutili Moskvu?

Ključni potezi su bili:

• Armenija je opozvala svog političkog predstavnika iz ODKB-a (ruske verzije NATO saveza) nakon što je prethodno odustala od zajedničkih vojnih vježbi. U isto vrijeme ministarstvo obrane Armenije najavilo je vojne vježbe u suradnji s SAD-om, zbog čega je Kremlj izrazio službenu zabrinutost.
• Armenija je u rujnu prvi put od početka rata poslala humanitarnu pomoć Ukrajini. Tu gestu osobno je podržala žena armenskog premijera, koja je došla u Kijev dostaviti pomoć.
• Premijer Pašinjan nedavno je u jednom intervjuu rekao da je ovisnost o Moskvi po pitanju sigurnosti i oružja bila strateška pogreška za Armeniju.

Pogoršavaju se odnosi Rusije i Armenije

Ovi "grijesi" armenskog vodstva nisu došli iz vedra neba niti je Armenija jučer sebi odlučila pucati u nogu i riješiti se najjačeg saveznika. Odnosi Rusije i Armenije počeli su se pogoršavati početkom rata u Ukrajini.

Nedugo nakon toga krenuli su sukobi i u Nagorno-Karabahu. Kako je već spomenuto, Azerbajdžan je pokušao vojnom intervencijom ući u Nagorno-Karabah dok je Rusija bila fokusirana na Ukrajinu. Rusija je tada ipak uspjela djelovati i ponovno uspostaviti kontrolu nad tim područjem, odnosno tampon-zonu. 

Armenija je tada očekivala da će joj Rusija, prema sporazumu ODKB-a, vojno pomoći u tom sukobu. No glasnogovornik predsjednika Putina Dmitrij Peskov tada je rekao da se sporazum odnosi samo na međunarodno priznate granice Armenije, a ne i na spornu regiju. Slično su neke zemlje reagirale i na pokušaj Rusije da koristi snage ODKB-a u Ukrajini pozivajući se na to da se ne radi o napadu na teritorij Ruske Federacije.

Tada, dakle, Rusija nije pomogla svom savezniku jer se smatralo da nije napadnut teritorij Armenije. Rusija je nastavila samo raspoređivati mirovne snage na tom teritoriju i gasiti sukob.

Kritika Armenije

Krajem prošle godine Pašinjan je kritizirao poteze Moskve kazavši da ruske mirovne snage ne osiguravaju Lačinski koridor, koji povezuje Armeniju s Nagorno-Karabahom. U to vrijeme događali su se napadi na konvoje s hranom i lijekovima. Nedugo nakon toga Armenija je odbila sudjelovati u vježbama ODKB-a i najavila izlazak iz organizacije.

Netrpeljivost na relaciji Moskva – Erevan nastavila se. U ožujku 2023. godine Armenija je nekolicini ruskih propagandista, uključujući jednu od poznatijih Margaritu Simonjan, zabranila ulazak u zemlju. Ona je zbog tog poteza premijera Pašinjana nazvala "degenerikom i izdajnikom armenskog naroda".

Azerbajdžan kao pobjednik

Koristeći taj sukob, Azerbajdžan je krajem prošlog mjeseca vojnom akcijom uspostavio kontrolu nad područjem koji nije kontrolirao praktički od uspostave svoje neovisnosti. Rusija se u tom trenutku prikazala kao "nemoćna da zaustavi taj sukob". Glasnogovornica ruskog MVP-a Marija Zaharova cinično je izjavila da se Rusija "boji za sigurnost svojih mirovnih snaga".

Kako Armenija nije u mogućnosti vojno djelovati na tom teritoriju, a njen bivši saveznik je odustao od zaustavljanja sukoba, rezultat je bio izvjestan - ulazak azerbajdžanske vojske u Nagorno-Karabah.

Da je stvar i politički riješena, potvrdile su obje strane. Erevan je priznao teritorijalni integritet Azerbajdžana, a sam Pašinjan je nekoliko puta naglasio da je Nagorno-Karabah dio Azerbajdžana. Također, nekoliko je puta rekao da Armenija neće intervenirati na teritoriju Nagorno-Karabaha i time riskirati svoju državnost.

Tako je sukob u Nagorno-Karabahu, koji je trajao preko 30 godina, riješen u nekoliko dana. Vlasti samoproglašene Republike Arcah prepustile su vlast službenom Bakuu i raspustile vojsku.

Prosvjedi u Armeniji

Brza pobjeda azerbajdžanske vojske u Nagorno-Karabahu i val armenskih izbjeglica izazvali su prosvjede u glavnom gradu Armenije. Iako se u Armeniji prosvjedi i dalje odvijaju, čini se da zasad ne postoji mogućnost širenja. Sada se glavni zahtjevi prosvjednika odnose na isplate plaća službenicima samoproglašene Republike Arcah.

Što dalje?

Iako je ovo poraz Armenije, jasno je da bi to mogao biti i svojevrstan poraz Rusije. Gubitak Nagorno-Karabaha zasad nije izazvao politička previranja u Armeniji, a postoji mogućnost i da Armenija i Azerbajdžan uspostave određeni dogovor preskačući Rusiju. 

Ipak, Rusija (opravdano?) očekuje da će svojim utjecajem disciplinirati Armeniju i vratiti je u svoju zonu. Ta teza nije neosnovana jer se čini da Baku nije zainteresiran za ravnopravan odnos s Armenijom, barem prema onom što zasad pokazuje. 

Nakon što se riješilo pitanje Karabaha, Azerbajdžan i Turska jasno će nastaviti tražiti otvaranje prekograničnog koridora preko teritorija same Armenije, koji će povezati Tursku s Azerbajdžanom. Time bi se Armeniju odsjeklo od posljednjeg potencijalnog regionalnog saveznika - Irana. Civilne misije EU vjerojatno se u to neće miješati, a Rusija bi zbog pogoršanja odnosa s Erevanom mogla čak i pridonijeti takvom scenariju iako joj je to strateški neisplativo.