DRUŠTVENI napredak nije pravocrtan proces unaprijed - može prolaziti različite faze kolebanja, pa i nazadovanja. U mnogim se slučajevima ne može dati jednoznačan odgovor na pitanje je li određena država nazadovala ili napredovala, jer stvari gotovo nikada nisu isključivo crno-bijele.

Da bismo uopće mogli ponuditi odgovor na pitanje o tome koliko je neko društvo napredovalo ili nazadovalo, treba odrediti kriterije. Ali različiti ljudi imaju različite kriterije po pitanu osobnih sloboda, kvalitete života, religije, morala i drugih društveno-ekonomskih pitanja.

To je problem država s kaotičnom poviješću. Jedna od njih je Iran, danas najčešće spominjan u kontekstu međunarodnih kriza i vjerskog fundamentalizma. Jedna od država koje kao da uvijek stvaraju probleme u svijetu, zbog čega ju se stalno spominje po medijima. Nije uvijek bilo tako.

Jedna od rijetkih država na svijetu u kojoj vlada religija

Danas je Iran jedna od rijetkih teokratskih država na svijetu, uz Afganistan, Saudijsku Arabiju, Mauritaniju, Sudan, Jemen i Vatikan. To su države u kojima primarnu vlast imaju vjerske institucije i poglavari, ili civilna vlast mora dijeliti velik dio moći s vjerskim vlastima.

U slučaju Irana je situacija nešto blaža nego u potpunim teokracijama poput Afganistana, pa se sustav najbolje može opisati pojmom "teokratska republika". Civilne i vjerske vlasti dijele poluge moći, s tim da po ustavu "svi građanski, kazneni, financijski, ekonomski, upravni, kulturni, vojni, politički i drugi zakoni i propisi moraju biti utemeljeni na islamskim kriterijima."

Parlament postoji, ali njegovo djelovanje jako ograničava vjerska vlast. Zadnji izbori su završili prije nekoliko dana, a na njima nije ni bilo umjerenih političara. Zapravo sve stranke koje su dobile mjesta u parlamentu, osim manjinskih, pripadaju istom političkom krugu Principalista.

U parlamentu je osigurano 5 od 290 mjesta za manjine; židove, Asirce tj. kršćane, zoroastrijance i Armence (2 mjesta). Svi ostali moraju biti muslimani.

Islamski klerici kontroliraju sve grane vlasti

Zakoni su bazirani na islamskom pravu, šerijatu. Mnogi zakoni su zadržani iz vremena prije Iranske revolucije, kada je Iran bio sekularna monarhija. Predsjednik postoji, ali puno veću moć ima vrhovni vođa, koji je glavni politički i vjerski autoritet u zemlji.

Vrhovni vođa, trenutno Ali Khamenei, osobno postavlja ljude na većinu najvažnijih funkcija u državi, uključujući vojsku, medije i sudove. Uz to postoji Vijeće čuvara, koje čini šest islamskih fakiha, tj. stručnjaka za islamsko pravo i šest civilnih pravnika specijaliziranih za ustavno pravo. Prve bira vrhovni vođa, a druge parlament.

Vijeće čuvara ima jako veliku moć. Primjerice, mogu zabraniti bilo koju odluku parlamenta, nadgledaju provedbu izbora, odobravaju tko se uopće smije kandidirati na izborima (od lokalnih do predsjedničkih) i imaju utjecaj na Iransku revolucionarnu gardu, posebni ogranak vojske koji neslužbeno sam kontrolira vrhovni vođa.

Bahrain, Saudijska Arabija, Švedska i SAD Iransku revolucionarnu gardu smatraju terorističkom organizacijom. Zanimljivo, na popis terorističkih organizacija u SAD-u dodao ju je Donald Trump.

Vjerska policija koja ubija zbog krivog nošenja marame

Postoji i vjerska policija, službenog naziva "patrola za navođenje", koja nadgleda provođenje islamskog zakona, šerijata. U praksi se to svodi na tjeranje žena da se odijevaju prema islamskim pravilima odijevanja, kao što je obveza nošenja pokrivala za glavu, tj. hidžaba.

Vjerska policija odgovara direktno vrhovnom vođi. Nije dovoljno samo nositi hidžab, nego treba paziti da se nosi "ispravno", točnije tako da sasvim pokriva kosu.

Za primjer, u rujnu 2022. je moralna policija uhitila 22-godišnju Mahsu Amini upravo pod optužbom da je neispravno nosila hidžab, tako da je dio kose bio vidljiv. Tri dana kasnije je preminula u zatvorskom pritvoru.

Službeno je razlog smrti bio srčani udar, ali očevici su medijima rekli kako su vidjeli da je premlaćuje moralna policija u kombiju. Prema izjavama obitelji preminule, bila je zdrava i nije imala nikakvih prijašnjih srčanih problema.

Njena smrt je dovela do masovnih prosvjeda diljem zemlje, u kojima je uhićeno preko 20 tisuća prosvjednika, preko tisuću ozlijeđeno, a preko 500 ubijeno (vlasti tvrde da je ubijeno "samo" 200). Slogan prosvjeda je bio "žena, život, sloboda".

U početku je izgledalo da bi prosvjedi mogli srušiti vjersku vlast, čak su se izvikivale parole poput "Smrt diktatoru", "Khamenei je ubojica, nelegitimni vladar", "Smrt Khameneiju", ali su do 2023. prosvjedi ugušeni policijskom brutalnošću. Iste godine je sedam osoba smaknuto zbog sudjelovanja u prosvjedima.

Čovjek koji je uvodio sekularizam u Iran, dok nisu došli vjerski fundamentalisti

Do Iranske revolucije, koja je završila 1979. i na vlast dovela radikalnog islamskog klerika Ruholaha Homeinija, Iran je bio ustavna monarhija kojom je vladao Šah Mohammed Reza Pahlavi.

Tipični diktator koji je koristio tajnu policiju, mučenja, progone i ubojstva da bi ostvario ciljeve i učvrstio vlast, proveo je i brojne reforme koje su Iran brzo izdizale iz ekonomske i društvene zaostalosti.

Njegov cilj je bio da Iran, koji je sredinom 50-ih godina prošlog stoljeća još uvijek bio bliže feudalnom društvu nego modernom, pretvori u modernu, sekularnu i naprednu državu. Prvi član neke od vladarskih dinastija Irana koji je obrazovan na Zapadu, točnije u Švicarskoj, tečno je govorio engleski, francuski, njemački i perzijski tj. farsi.

Modernizacija po uzoru na Zapad, tj. SAD i Europu, nije specifična za Pahlavija. Zapravo je Iran u tome cilju zakasnio. Japan je svoju modernizaciju po uzoru na Zapad provodio od sredine 19. stoljeća. Druga muslimanska država, Turska, je svoju modernizaciju po uzoru na Zapad počela provoditi još 1923. nakon uspona Mustafe Kemala Atatürka na vlasti.

Pahlavi je želio modernizirati Iran, ali za to nije imao nikakvog uzora u muslimanskom svijetu. Osmansko carstvo je nestalo, a i da nije, do početka 20. stoljeća je toliko zaostajalo za Europom da ne bi moglo poslužiti kao inspiracija ni da je preživjelo.

Stoga je Šah, kao mnogi drugi reformatori iz brojnih država Azije od početka 19. st., kao uzor odabrao Zapad.

Zapravo je reforme počeo provoditi već njegov otac Reza-šah Pahlavi, koji je na vlast došao uz pomoć Britanaca. Smanjenje utjecaja vjerskih vođa, širenje obrazovanja po uzoru na Europu, industrijalizacija, moderni pravosudni sustav, izgradnja moderne infrastrukture (cesta i željeznica), promjena načina odijevanja itd. bili su ciljevi i oca i sina.

Pahlavi je na vlast došao nakon zajedničke vojne intervencije Britanaca i SSSR-a 1941. Njihov cilj je bio da iskoriste Iran, koji je izabrao biti neutralan u Drugom svjetskom ratu, za dopremanje vojne pomoći SSSR-u. Od oko 18 milijuna tona vojne pomoći koju je SAD poslao SSSR-u je skoro polovica prošla preko teritorija Irana.

Pokušaj ostvarivanja Velike civilizacije s Bijelom revolucijom

Šah Reza Pahlavi je imao ambicije ostvariti Veliku civilizaciju. Najavljivao je da će Iran za 25 godina postati peta svjetska sila, doprinositi civilizaciji, da će plaće i prihodi svakog pojedinca biti dovoljni da pokriju svoje troškove, mnoge od troškova snosit će ili subvencionirati država, školovanje će sve do kraja fakulteta biti besplatno itd.

1994. je na tu temu napisao i knjigu naziva Prema Velikoj civilizaciji: Revidiran san. U njoj iznosi svoje ideje o Iranu s gotovo savršenim društvenim uvjetima, bez siromaštva, neznanja, nepismenosti, korupcije i diskriminacije.

Ubrzo nakon dolaska na vlast je počeo tzv. Bijelu revoluciju, seriju reformi koje su provođene od 1963. do pobjede Iranske revolucije 1979. Radi se o kombinaciji korjenitih društvenih reformi uz istodobno provođenje brojnih tržišnih, ali i socijalnih ekonomskih reformi.

Niz dubokih društvenih i ekonomskih reformi koje su modernizirale Iran

Jedan od važnijih poteza je bio državni otkup zemlje od velikih zemljoposjednika, praktički feudalaca, i prodaja te zemlje po 30 posto manjoj cijeni od tržišne seljacima i malim zemljoposjednicima. To je omogućilo seljacima da postanu vlasnici zemlje koju obrađuju.

Brojne državne kompanije su privatizirane, kao i naftna industrija sve do 1973. Te godine je Raza Pahlavi ponovno nacionalizirao naftnu industriju, navodno zbog toga što je saznao da francuske, britanske i američke kompanije više plaćaju Saudijskoj Arabiji za pravo vađenja nafte nego Iranu.

Uveo je i obavezu da se 20 posto dobiti privatnih kompanija mora dati radnicima, a uvedeni su "putujući odredi" u kojima su obrazovani umjesto služenja vojnog roka mogli po selima opismenjavati stanovništvo, koje je u trenutku kada je šah došao na vlast većinom bilo nepismeno.

Po uzoru na to su postojali "korpusi zdravlja" i "korpusi obnove", koji su po selima obrazovali ljude o modernim metodama zdravstva, poljoprivrede, stočarstva itd. U samo nekoliko godina je ukupna poljoprivredna proizvodnja narasla za više od 70 posto.

Obavezno i besplatno školovanje je uvedeno prvi put u povijesti Irana, građene su javne knjižnice, bolnice, kanalizacija itd. Žene su dobile pravo glasa, dopušteno im je kandidiranje na izborima i bavljenje pravom.

Nisu sve reforme bile uspješne. Redistribucija zemlje seljacima je imala ograničen utjecaj na podizanje standarda većine malih zemljovlasnika. Ali u globalu su reforme ostvarile velik ekonomski uspjeh, nastala je velika srednja klasa.

Islamski svećenici protiv sekularizma i prava žena 

Islamski svećenici nisu bili zadovoljni reformama, posebno gubitkom prava da upravljaju obrazovanjem i pravnim pitanjima na neformalnim vjerskim sudovima, širenjem prava žena i općenito modernizacijom običaja, odjeće, društvenih normi i ostalih aspekata života po uzoru na Zapad.

Najglasniji protivnik je bio Ruholar Homeini, islamski klerik koji je osim islama dobro poznavao i filozofiju (cijenio je Aristotela i Platona) i književnost. Od početka veliki protivnik sekularizma, od zanimljivih stvari se može izdvojiti njegovo osporavanje međunarodnih vremenskih zona.

Nakon jednog govora 1963. protiv šaha, Homeini je uhićen. Zbog toga su izbili masovni prosvjedi u glavnom gradu Teheranu i drugim velikim gradovima, na koje je šah Pahlavi poslao policiju, vojsku, pa čak i tenkove.

Doduše, vojsci je naređeno da uđe u Teheran i uguši prosvjed nakon što su prosvjednici počeli napadati policijske postaje i zgrade državnih institucija. Procjenjuje se da je u glavnom maršu prosvjednika oko palače sudjelovalo do sto tisuća ljudi, uzvikujući "Smrt diktatoru!"

Ukupno je u prosvjedima diljem zemlje ubijeno nekoliko stotina ljudi. Nakon što su prosvjedi ugušeni, Homeini je trebao biti ubijen, ali je stavljen u kućni pritvor i sljedeće godine poslan u Tursku.

Iranci su izabrali vjersku državu

Režim Reze Pahlavija mnogi su smatrali diktatorskim, brutalnim, korumpiranim i opresivnim, a prozivalo ga se i za pogodovanje strancima u mnogim područjima. Pogoršalo se i ekonomsko stanje jer je protiv šaha postojala ideološki dosta široka koalicija. Iranska revolucija nije u svojim korijenima bila fundamentalističko-islamska, ali je na kraju takva postala.

U siječnju 1979. Pahlavi bježi iz zemlje, a vlast ostavlja u rukama političke opozicije. Upravo je opozicija pozvala Homeinija da se vrati iz progonstva. Na referendumu u ožujku iste godine je 98 posto glasača izabralo da Iran postane islamska republika.

Država kojom vladaju islamski fundamentalisti

Ne može se sporiti da je Raza Pahlavi bio tiranin i diktator, bez obzira na njegove uspjehe s modernizacijom i sekularizacijom Irana. To je čest slučaj. Isto vrijedi za Kemala Atatürka. 60-ih i 70-ih je na Bliskom istoku bilo podjednako kaotično kao i danas, još i gore. Državni udari, građanski ratovi, ovisnost o nafti, mržnja svih prema Izraelu. 

Ipak, posljedica Iranske revolucije je bilo brzo društveno, političko i ekonomsko nazadovanje. Situacija je postala još gora kada je 1980. počeo rat između Iraka i Irana, nakon što je Saddam Hussein napao Iran zbog straha od širenja revolucije u njegovu državu. Rat je trajao malo manje od 8 godina i odnio nekoliko milijuna života.

Odnos islamističkih fundamentalista prema ljudskom životu možda najbolje ilustriraju paravojne postrojbe Basij, osnovane za vrijeme Iračko-iranskog rata. Osnovao ih je sam Homeini, a u njima su siromašni dječaci korišteni primarno za čišćenje minskih polja ili kao živi štit od paljbe neprijateljskih vojnika. U zamjenu za nešto što je praktički samoubojstvo, obećavano im je da će postati "mučenici" i osigurati si mjesto u raju. 

Danas je teokratski režim u Iranu jedan od najproblematičnijih na svijetu. Ne sukobljava se samo s Izraelom, što je ponovno eskaliralo zadnjih nekoliko dana, nego i sa Saudijskom Arabijom. Bez obzira na geopolitičke stavove, malotko u Hrvatskoj bi htio živjeti u državi kakva je Iran postao dolaskom vjerskih fundamentalista na vlast.