Foto: Dragan Matić/Cropix

NA DANAŠNJI dan prije točno deset godina umro je prvi predsjednik nezavisne i samostalne Hrvatske, dr. Franjo Tuđman. Tijekom života slavljen kao otac domovine i uzor svih Hrvata, Tuđman je danas marginaliziran i zaboravljen, u najvećoj mjeri zbog toga što ga se njegova vlastita stranka odrekla i ostavila mu isključivo simboličnu ulogu u povijesti.

Prije deset godina Tuđman je uživao status apsolutnog mudraca i najvećeg državnika hrvatske povijesti. Danas se nijedan političar ne želi pretjerano prisjećati na lik prvog predsjednika. Dovoljno je pogledati nekoliko predsjedničkih debata. Kandidati za predsjednika ovlaš se dodiruju Tuđmana i pridaju mu zasluge za činjenicom da je bio prvi hrvatski predsjednik, ali nitko, pa čak ni kandidat HDZ-a Andrija Hebrang, ne usuđuju se pretjerano hvaliti Tuđmanovu politiku.

Od živućeg božanstva do margina povijesti

Prije jednog desetljeća situacija je bila znatno drukčija. Tuđman je među velikim dijelom hrvatske populacije imao status sličan onog kojeg imaju rijetki preostali monarsi u svijetu. Smatran je živućim božanstvom čija se svaka riječ čekala, upijala, i u koga se nije sumnjalo. HDZ, pa čak i cijela Hrvatska, crpili su svoj legitimitet kroz Tuđmanovu osobu. Tuđman je propisivao što je dobro, a što loše, svi su se okretali prema njemu da bi vidjeli u kojem će smjeru zemlja krenuti. HDZ je s Tuđmanom bio siguran pobjednik svih izbora, jer u klimi 90-ih bilo je dovoljno istaknuti predsjednika kao nositelja liste i osigurati si pobjedu. Njegove premoćne pobjede na dvama predsjedničkim izborima, na kojima mu se nitko ozbiljan nije ni pokušavao suprotstaviti, dovoljno govore o popularnosti koju je uživao. Prvi je put odnio 56,7, a drugi put čak 61,4 posto. Danas je od svega ostao samo fenomen koji se može opisati kao "tuđmanonostalgija", a hrvatska mainstream desnica zaboravila je na svog prvog vođu.

Razlog zbog kojega je Tuđman marginaliziran u samom HDZ-u, ali i u hrvatskoj javnosti je jasan. Zove se Ivo Sanader. Sanader je, čim je uspio preuzeti Tuđmanovu ulogu predsjednika HDZ-a, krenuo s projektom građenja vlastitog kulta ličnosti. On je sam trebao preuzeti ulogu Kralja Sunca, a u takvoj mu situaciji nije odgovaralo sjećanje na drugog apsolutnog vladara HDZ-a. Tuđmana je zato marginalizirao, ostavio ga je samo kao pozadinski lik, čija slika može biti izvješena u stranačkim uredima i čije se ime smije spominjati kad na stranačkim skupovima treba probuditi nacionalne osjećaje, ali kojega se ne spominje u ozbiljnim razgovorima.

Sanaderov trik

Neki će reći da je Sanader učinio samo ono što je morao. Tuđmana se povezivalo sa svime što je u Hrvatskoj bilo loše – od ultranacionalizma i antisemitizma, preko privatizacijskog pustošenja Hrvatske, pa sve do iznimno negativne slike koju je Hrvatska imala u svijetu. Da se Sanader i dalje pozivao na Tuđmana, izgubio bi bilo kakav kredibilitet kao reformator HDZ-a. Drugi se s time neće složiti. Reći će da je u Tuđmanovo vrijeme barem još postojao nacionalni ponos, barem cijela država nije bila rasprodana i barem Hrvati nisu bili sluge Europe i svijeta. To je osnovni oblik "tuđmanonostalgije", kakvu smo imali priliku čuti u priči o zadnjim Tuđmanovim riječima – "Idemo na Mirogoj, samo ne opet u Jugoslaviju".

Istina je negdje između. Točno je da je Hrvatska u Tuđmanovo vrijeme bila svojevrstan izopćenik u svjetskoj zajednici, kao i da je imala ozbiljnih problema s nacionalizmom koji se često znao oteti kontroli. No, povezivanje Tuđmana s lošim aspektima hrvatske povijesti, a Sanadera s dobrim bio je samo trik koji je sada odbjegli premijer vješto upotrijebio kako bi sebe pozicionirao na mjesto apsolutnog vladara HDZ-a. Jedno je sigurno, kakav god Tuđman bio, nije zaslužio da ga vlastita stranka tako sramotno i brzo zaboravi i marginalizira.  

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje