NA DANAŠNJI dan prije 40 godina više od 900 ljudi, pripadnika kulta Hram naroda koji je predvodio karizmatik Jim Jones, počinilo je masovno samoubojstvo.

Jedna od rijetkih preživjelih je Laura Johnston Kohl koja se za BBC prisjetila svog boravka u kultu i poljoprivrednog utopijskog projekta Jonestown u kojem je u sjeverozapadnoj Gvajani živjela do kobnog događaja.

Kult koji je propagirao jednakost među rasama i ismijavao licemjerje ''bjelačkog'' kršćanstva

Johnson Kohl, koja je odrasla u Washingtonu, tijekom šezdesetih godina bila je aktivistica, išla je na prosvjede protiv rata u Vijetnamu i surađivala je s Crnim panterama, a početkom sedamdesetih, kad je imala 22 godine, pristupila je Hramu naroda.

"Moj život je tada bio potpuna zbrka, iza sebe sam imala propali brak i tražila sam neko utočište gdje bih mogla biti politički aktivna nakon što sam donijela niz loših odluka'', rekla je Johnson Kohl za BBC. Nakon nekoliko sastanaka u sjedištu Hrama u Redwood Valleyju u Kaliforniji odlučila se angažirati u grupi koja se zalagala za jednakost među rasama i propagirala je socijalne ideje. Njezin vođa Jim Jones zalagao se za pomoć najslabijim članovima društva bez obzira na rasu, imao je socijalističke i komunističke stavove te je ismijavao licemjerje ''bjelačkog'' kršćanstva.

Svoju vjersku grupu Hram ljudi osnovao je 1956. godine u Indianapolisu, a nakon deset godina preselio se u Kaliforniju. Čvrsto je zagovarao prava Afroamerikanaca, što nije bilo uobičajeno u to vrijeme. Patio je i od zagonetnih napadaja nesvjestice, slušao savjete, kako je tvrdio, izvanzemaljaca, prakticirao liječenje vjerom i doživljavao vizije o nuklearnoj apokalipsi, koju će jedino njegova zajednica preživjeti. 

Jonestown - poljoprivredni utopistički projekt Hrama ljudi

"1974. godine vođa kulta Jim Jones rekao je da želi da pronađemo mjesto u kojem neće biti droge i alkohola kao u Americi'', prisjetila se Johnson Kohl.

''Pronašli smo Gvajanu u Južnoj Americi i ona je bila savršena zemlja za naše preseljenje'', rekla je Johnson Kohl koja se zajedno s još stotinama drugih članova 1977. godine preselila u Gvajanu gdje su osnovali poljoprivredni utopijski projekt nazvan Jonestown, prema lideru kulta.

''Nisam uopće bila zabrinuta zbog preseljenja. Imala sam avanturistički duh i bila sam oduševljena idejom da ću živjeti u prašumi'', rekla je Johnson Kohl.

"Socijalni raj" daleko od medijske pažnje

''Socijalni raj'' trebao je omogućiti Jonesu i njegovim sljedbenicima da vode miran život bez pažnje medija koji su u Kaliforniji počeli istraživati njihov kult. No stvari nisu ispale onako kako su Jones i njegovi sljedbenici očekivali. Uvjeti života u prašumi su bili teški, a poljoprivredni projekt se pokazao neodrživ. Članovi kulta živjeli su u malim kućicama i po cijele su dane radili na golemim vrućinama te istovremeno bili izloženi Jonesovim molitvama koje su znale trajati satima.

Laura je u Jonestownu živjela do listopada 1978. godine i danas se tog vremena rado sjeća. Bila je ispunjena, vrijeme je provodila s ljudima do kojih joj je bilo jako stalo.

''To su bili divni ljudi. Drugi preživjeli će možda reći drugačije, ali ja sam bila oduševljena. To nije bio nesretan period mog života'', rekla je.

Krajem listopada Jones je pitao Lauru da se preseli u Georgetown, glavni grad Gvajane, udaljen 24 sata vožnje brodom, kako bi radila u tamošnjem sjedištu Hrama ljudi. Danas kaže kako vjeruje da ju je Jones tamo poslao zbog posjeta kalifornijskog kongresnika Lea Ryana, koji je zbog zabrinutosti brojnih članova obitelji pripadnika kulta odlučio posjetiti Jonestown.

Bijeg Jonesove bliske suradnice i svjedočanstvo o užasnim uvjetima u Jonestownu

Brojni članovi obitelji pripadnika kulta vjerovali su kako njihovi najbliži nisu tamo svojom voljom, a tome u prilog je išlo i svjedočanstvo Debore Layton Blakey, bliske suradnice Jima Jonesa, koja je u svibnju te godine pobjegla u američku ambasadu u Georgetownu.

Layton Blakey je otkrila kako u Jonestownu nema dovoljno hrane, da su bolesti česte te da Jones satima drži govore u kojima spominje teorije urote o američkoj vladi I onima koji su pobjegli.

Johnson Kohl je rekla kako je u to vrijeme Jones već psihički bio jako loše, a cijeli projekt je počeo propadati.

''Jonestown nije bio zamišljen za toliko mnogo ljudi. Bilo nas je 1000 i nismo se mogli sami prehraniti. Tako da je Jim bio pod pritiskom'', rekla je Johnson Kohl dodajući kako je bio sve ovisniji o drogama, a psihičko stanje mu se pogoršavalo. 

Američki kongresmen je u Gvajanu sa sobom poveo i delegaciju sastavljenu od članova obitelji i novinara. Iako su ih u početku odbili primiti, delegacija je puštena u obilazak Jonestowna.

''Suprotno od onoga što su nam rekli zabrinuti članovi obitelji, činilo se da nitko nije gladovao, svi su izgledali prilično zdravi'', prisjetio se novinar Washington Posta Charles Krause, jedan od članova delegacije. 

Pucnjava na novinare i kongresnika te masovno samoubojstvo

Tijekom njihovog boravka tamo desetak članova im je prišlo i tražilo da se vrate s njima u SAD. Dok su svi zajedno na aerodromu čekali avion za povratak, Jonesovi ljudi su ih dočekali te pucali na njih. Ubili su tri novinara, snimatelja i samog kongresnika Ryana.

Istovremeno je na imanju Jones uvjerio svoje sljedbenike kako će im zbog pucnjave na aerodromu vlasti oduzeti djecu te da im ne preostaje drugo nego da se ubiju. Najprije su voćne sokove pomiješane s cijanidom dali djeci. Nakon što su gledali kako najmlađi umiru i odrasli su se potrovali, a neki su i ubijeni. Život je izgubilo 276 djece. Jones je umro pucajući sebi u glavu.

"Hranio ih je paranojom"

''Strahovali su od odmazde zbog smrti kongresmena. Lagao im je svaki dan, hranio ih je paranojom. Nije bilo puta nazad'', prisjetila se Johnson Kohl koja je u to vrijeme bila u Georgetownu, u tamošnjem sjedištu Hrama ljudi.

Tajnica sjedišta primila je radijsku poruku koja je glasila: ''Svi u Jonestownu su umrli ili umiru. Svi ostali odmah trebaju počiniti revolucionarno samoubojstvo. Mi svi to sad radimo.''

Johnson Kohl je ispričala kako je dvoje Jonesove djece, koji su također bili u Georgetownu, odbilo izvršiti samoubojstvo te su i drugima savjetovali isto. Ona je bila izvan zgrade Hrama ljudi kad je poruka došla, a po povratku je naišla na vojsku koja je iznosila tijela tajnice Hrama i njene djece. Danas kaže kako ne zna što bi učinila da je i sama bila tu kad je poruka došla.

''Da sam bila u Jonestownu i da sam vidjela 900 ljudi koje sam voljela kako biraju umrijeti, mislim da ne bih željela to preživjeti'', rekla je Laura.

"Bila sam u potpunom kaosu"

Kad se vratila u sjedište, počele su dolaziti informacije iz Jonestowna. Prvo se govorilo o 300 mrtvih, potom o 600.

''Mi smo svi bili slomljeni. Plakali smo, kao što ja sad plačem. Bila sam u potpunom kaosu. Mnogi od nas bili su neutješni'', rekla je.

Neki su otišli identificirati posmrtne ostatke. ''Tijela su bila ostavljena vani na otvorenom nasred prašume u stranoj državi. Sve što je moglo otići ukrivo, otišlo je. Nije bilo načina da se dozna kako je tko točno umro. Bilo je užasno'', rekla je.

"Čak su i psi bili mrtvi"

Konačan broj mrtvih, uključujući i poginule na aerodromu, iznosio je 918 ljudi.

Krause, koji je preživio zasjedu i bio prvi novinar kojem je dozvoljeno da dođe na mjesto masakra, rekao je da su čak i psi bili mrtvi.

''Shvatio sam da je Jonesov cilj bio da nitko ne preživi, čak ni životinje'', napisao je kasnije u Washington Postu.

Laura se u SAD vratila krajem studenog 1978. godine te je otišla u zajednicu Hrama ljudi u Kaliforniji. Zbog toga, kako kaže, nije imala grižnje savjesti. ''Oni su bili moja obitelj. Živjela sam s njima osam godina, poznavala sam ih intimno'', rekla je. Nakon što je provela još jednu godinu u Hramu, obitelj Johnson Kohl se pridružila jednoj drugoj komuni gdje je upoznala muža. Tamo je provela sljedećih deset godina i rodila sina.

"Vrijeme je da odrastem"

''Onda sam rekla: Gotova sam s ovim, vrijeme je da odrastem'', ispričala je Johnson Kohl. Vratila se u školu te od 1995. godine radi kao predavačica.

Dvadeset godina nije pričala o onome što se dogodilo u Jonestownu, no 1998. godine se prvi put susrela s ostalim članovima kulta. Od tada se svake godine sastaju 18. studenog, kako bi odali počast umrlima.

''Sastajanje s tim drugim ljudima za vrijeme godišnjica mi je pomoglo da ponovno izgradim vlastiti život. Jer ja nisam samo Laura Kohl, ja sam Laura Kohl koja je otišla u Hram ljudi, koja je preživjela Hram ljudi. Ja sam to što jesam jer sam preživjela Hram ljudi'', rekla je.

Velika disfunkcionalna obitelj

"Mogla bih mrziti Jima Jonesa, ali zašto? On je umro. Nema smisla živjeti u mržnji. Umjesto toga, podučavam ljude o kultovima. Govorim mnogo o tome kako donositi svoje odluke'', objasnila je.

Preživjele iz Hrama ljudi danas opisuje kao veliku disfunkcionalnu obitelj.

''Mi smo jedna velika disfunkcionalna obitelj. Nije važno jesi li netko tko je tužio Jima Jonesa ili netko tko je tamo bio posljednji dan, mi smo svi preživjeli",  rekla je.

''Svjedočila sam jednoj potpuno fantastičnoj komuni svih rasa, pozadina, klasa. I napravili smo sjajnu zajednicu za tisuću ljudi. Takva vrsta zajednice može postojati, nije ovisila o Jimu Jonesu, nego o ljudima koji su bili zaista posvećeni”, ispričala je Johnson Kohl.

''To mi daje nadu, ulijeva povjerenje da divni ljudi mogu učiniti divne stvari. Još uvijek sam aktivistica. Znam da možemo napraviti promjenu, vidjela sam to i ne odustajem", rekla je Johnson Kohl za BBC.