ŠTO GOD da se na kraju iskristalizira kao glavni razlog Sanaderova odlaska iz politike, sasvim sigurno neće mimoići dvije stvari. Ili bijeg od ekonomskih i socijalnih problema pod kojima grca zemlja. Ili bijeg od HDZ-a koji sve više klizi udesno pa iako u tome ima koliko hoćeš i njegove krivice, Sanaderu postaje smetnja u budućim političkim ambicijama.

> Sve detalje o ostavci Ive Sanadera pročitajte na Indexovoj temi

Moguća je, naravno, i kombinacija jednog i drugog, dapače, i ostaje samo da se složi lista stvari s kojima opet sve jednoumniji HDZ ne zna, i da hoće, izaći na kraj. Na prvome je mjestu ova razorna ekonomska kriza, međutim kako je tu još sve otvoreno, osvrnut ću se samo na problem s kojim je bitka već izgubljena. Na korupciju.   

Jedino gore od korupcije kod nas je kako se o njoj govori. Dobro, kada o tome klafraju političari opće prakse još i možeš razumjeti da pomlate stog-dva prazne slame. Ali kada to čine resorni ljudi, od kojih se očekuje da materiju imaju u malom prstu, onda je vrag odnio šalu i ne misli je brzo vratiti.

Hrvatska politička kultura formirala se više na temeljima nomadsko-pljačkaškog, nego vrijednog zemljoradničkog, "motičarskog" načina života naših pradjedova

Kako i bi nakon što je čuo što o korupciji mudruju dvojica koji zapovijedaju, ili bi trebali zapovijedati, najisturenijim dijelom fronta protiv nje. Ministar pravosuđa Ivan Šimonović, o čijem se odlasku također spekulira priznaje, doduše, da je korupcija pokazala očnjake, a i ne muti previše oko rezultata borbe oko nje. Loši su, što da se lažemo.

Ali što to vrijedi kada o njenim uzrocima pametuje kao da je profesor sociologije pa veli da treba razumjeti kako su njeni korijeni stari više desetljeća pa i stoljeća. Još bi nas uskoro mogao podučiti, na tragu sjajnog hrvatsko-američkog sociologa Dinka Tomašića, u čemu je ovdje ključni problem.

U tome što se hrvatska politička kultura formirala više na temeljima nomadsko-pljačkaškog, nego vrijednog zemljoradničkog, "motičarskog" načina života naših pradjedova. Hvala lijepa, upoznati smo. Ali, dragi ministre, nećemo valjda krivicu za korupciju prebaciti stoljećima unatrag na hajdučke pretke, proglasiti zastaru i reći da se tu ništa ne može.

Da pokrenemo istragu protiv predsjednika države ili premijera, samo zato da zadovoljimo frustriranu i nestrpljivu javnost?!

Šef Uskoka Dinko Cvitan nije toliko znanstveno osviješten pa ne drži predavanja o vrletnim putovima razvoja istražiteljsko-pandurske struke u Hrvata. Ali i on drži neku vrstu javnog seminara u kojemu kao svete postulate svoga zvanja navodi da se otvaraju sve istrage s utemeljenim indicijama.

I nikada se ne pitamo, kaže ne trepnuvši, tko je od potencijalnih osumnjičenika koje političke opcije i čiju stranačku knjižicu ima. Jedini problem je, pazi ima tu i neki problem, što je javnost previše nabrijana, previše očekuje, i što, jada se, da mi napravimo. Da pokrenemo istragu protiv predsjednika države ili premijera, samo zato da zadovoljimo frustriranu i nestrpljivu javnost?!

Reče to Cvitan tako iskreno začuđeno kao da govori o nekom svjetskom čudu kojega nigdje nema pa zašto bi ga, molim vas lijepo, bilo ovdje kod nas. I čovjek se onda naprosto mora zapitati, dobro tko su ovi ljudi, gdje oni žive i jesu li se barem iz nekog džepnog leksikona pokušali informirati o poslu kojeg su se spremno prihvatili.

Za aferu Watergate Cvitan je sigurno čuo, ne mislimo ga ovdje omalovažavati i vrijeđati tako jeftinim insinuacijama, koje uostalom ne bi prošle ni kod prosječno obrazovanih pučkoškolaca. Ali, jesi li, Dinko, majke ti, čuo da je prije nekoliko godina tadašnji francuski premijer Dominique de Villepin punih trinaest sati, sve do u zoru, ispitivan zbog sumnje da je nezakonito poduzeo policijsku provjeru tadašnjeg ministra policije Nicolasa Sarkozyja (koji, doduše, ni sam nije neko cvijeće pa je poslije kao predsjednik Francuske umalo i sam došao pod takvu istragu)?

Cvitanu je nezamislivo da se Sanadera ispita barem trinaest minuta, ako ne trinaest sati, o aferama Brodosplit i kamioni

Jesi li, dobri Cvitane, čuo da je izraelska policija u nekoliko navrata presretala na aerodromima doskorašnjeg premijera Ehuda Olmerta, ne mareći što se vraća s važnih državnih putovanja. Više ju je zanimalo ima li istine u tome da je pogodovao nekim prijateljima u privatizaciji neke banke, što se pokazalo točnim. I čovjek je morao dati ostavku, isto kao i predsjednik Mosha Katzav, koji nije znao vladati ni vlastitim šlicom zbog pretjerane seksualne pohote.

Pazi, sve ovo dogodilo se u zemlji ne baš blistave pravne reputacije, s vrlo mekim Ustavom i dosta tvrdih religijskih natruha u zakonima. Dakle, u zemlji koja čak ni po našim mjerilima nije bogzna kakva pravna država. Ali koja nas ipak toliko šiša da je Cvitanu, evo, nezamislivo da se Sanadera ispita barem trinaest minuta, ako ne trinaest sati, o aferama Brodosplit i kamioni (a i kako bi kada se ne saslušavaju čak ni sitni osječki funkcionerčići koji ne mogu odoljeti mladom ženskom mesu).

Da se razumijemo, korupcije ima i u zemljama koje Hrvatskoj dijele lekcije o tome, što se uostalom djelomično vidi i iz ovog teksta. Štoviše, čitava ova današnja globalna financijska kriza i jeste dojenče korumpiranosti visokih bankarskih krugova tih zemalja. Ali ondje se barem pokušavaju boriti protiv toga, a ovdje kod nas ne samo da se ne pokušava nego smo još u fazi gruntanja što je, dođavola, ta korupcija i kako se izlazi na kraj s tim.

Sabor - tvornica većinski izglasanih svinjarija i zvizdarija

Da nije tako, ne bi se njome umjesto, na inzistiranje desnog krila HDZ-a smijenjenog Fabera, bavila neka uškopljena saborska povjerenstva pa na kraju i sam Sabor, ta tvornica većinski izglasanih svinjarija i zvizdarija. Najnovija, izašla s pogonske trake ovog tjedna, opet formulirana s desna (Hebrang) je da treba progoniti ne Rončevića, nego one koji su ga "godinama klevetali", što treba pamtiti kao dan velikog preokreta. Umjesto antikorupcijske kampanje, dobili smo korupcijsku antikampanju.

Kog se vraga onda čudimo da nas je za koplje pretekla čak i jedna Rumunjska, istina samo dok joj je trebalo za ulazak u EU, zemlja koja i danas u nekim stvarima izgleda (bio, vidio) kao da njome vlada Tomašićeva hajdučija.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Damjan Tadić/Cropix