SVAKO jutro Abeer i Fadi Sobh bude se u svom šatoru u Gazi s istim pitanjem: kako će pronaći hranu za sebe i svoje šestero male djece? Imaju tri mogućnosti: možda će neka humanitarna kuhinja biti otvorena pa će moći dobiti lonac vodenaste leće. Ili mogu pokušati probiti se kroz gomilu kako bi dobili malo brašna dok prolazi kamion s pomoći. Posljednja mogućnost je prositi.

Ako sve to ne uspije, jednostavno ne jedu. To se događa sve češće ovih dana, dok glad iscrpljuje njihovu energiju, snagu i nadu. Nevolja obitelji Sobh, koja živi u izbjegličkom kampu uz more zapadno od grada Gaze nakon što su više puta bili prisilno premješteni, ista je kao i za mnoge obitelji diljem ratom razorene enklave.

"Najgore se događa upravo sada"

Glad je rasla tijekom prošla 22 mjeseca rata zbog ograničenja isporuke humanitarne pomoći. No humanitarni dužnosnici su prije nekoliko dana upozorili su da se "najgori scenarij gladi u Gazi događa baš sada".

Izrael je uveo potpunu blokadu hrane i drugih potrepština tijekom dva i pol mjeseca počevši od ožujka. Cilj toga bio je pojačati pritisak na Hamas da oslobodi desetke talaca koje drži od svog napada na Izrael 7. listopada 2023.

Iako je dostava pomoći ponovno uspostavljena u svibnju, pristiže tek mali dio onoga što humanitarne organizacije smatraju potrebnim. Raspad zakona i reda također je učinio gotovo nemogućim sigurno dostavljanje hrane. Velik dio pomoći koja uđe prodaje se na tržnicama po nevjerojatno visokim cijenama.

Ponekad joj susjedi ili prolaznici daju leću

Associated Press opisuje jedan dan u životu obitelji Sobh. Bude se u svom šatoru, za koji Fadi Sobh, 30-godišnji ulični prodavač, kaže da je nepodnošljivo vruć ljeti. Budući da je pitka voda teško dostupna, njegova supruga Abeer (29) donosi vodu iz mora. Jedno po jedno, djeca stoje u metalnom lavoru i ribaju se dok im majka lijeva slanu vodu po glavi. Devetomjesečna Hala plače jer je peče u očima.

Abeer zatim smota posteljinu i pomete prašinu i pijesak s poda šatora. Budući da od prethodnog dana nije ostalo hrane, izlazi kako bi prosila nešto za doručak svoje obitelji. Ponekad joj susjedi ili prolaznici daju leću. Ponekad ne dobije ništa. Abeer daje Hali vodu iz dječje bočice. Kad ima sreće, ima leću koju samelje u prah i pomiješa s vodom.

Fadi odlazi do obližnje pučke kuhinje. Ponekad jedno od djece ide s njim. Ali tamo rijetko ima hrane. Kuhinja se otvori otprilike jednom tjedno i nikad nema dovoljno za sve ljude. Najčešće, kaže Fadi, čeka cijeli dan, ali se vrati obitelji praznih ruku i djeca zaspu gladna.

Fadi je nekad išao u područje na sjeveru Gaze gdje stižu kamioni s pomoći iz Izraela. Tamo golema masa jednako očajnih ljudi okruži kamione i uzima teret hrane. Svjedoci kažu da izraelski vojnici koji su u blizini često pucaju. Izrael tvrdi da puca samo upozoravajuće hice, jer neki u gomili imaju noževe ili pištolje kako bi krali kutije.

"Ponekad uspijem dobiti hranu, uglavnom se vratim praznih ruku"

Fadi, koji također ima epilepsiju, pogođen je u nogu u srpnju. To ga je previše oslabilo da bi se mogao boriti za hranu iz kamiona pa mu jedino preostaje pokušavati u kuhinjama. Abeer i troje najstarije djece - desetogodišnji Youssef, devetogodišnji Mohammed i sedmogodišnja Malak - kreću s plastičnim kanistrima do kamiona koji donosi pitku vodu iz postrojenja za desalinizaciju u središnjoj Gazi.

Djeca se muče s teškim kanistrima. Youssef jedan stavlja na leđa, dok Mohammed svoj vuče, savijen u stranu dok ga pokušava držati dalje od prašine na ulici. Abeer ponekad ide do Zikima sama ili s Youssefom. Većina u gomili su muškarci - brži i jači od nje: "Ponekad uspijem dobiti hranu, a u mnogim slučajevima se vratim praznih ruku."

Ako ne uspije, moli za milost one koji su uspjeli. "Preživio si smrt zahvaljujući Bogu, molim te, daj mi bilo što", kaže im Abeer. Mnogi odgovore pozitivno na njezinu molbu i dobije malu vrećicu brašna kako bi ispekla nešto za djecu.

Ona i njezin sin postali su prepoznatljiva lica. Jedan muškarac koji redovito čeka kamione, Youssef Abu Saleh, rekao je da često vidi Abeer kako se bori da dohvati hranu pa joj da nešto od svoje zalihe: "Siromašni su ljudi i njezin muž je bolestan. Svi smo gladni i svi moramo jesti."

Kad djeca spavaju, nisu toliko gladna i žedna

Tijekom najtoplijeg dijela dana šestero djece ostaje u šatoru ili oko njega. Roditelji više vole da djeca tada spavaju - to ih sprječava da troše energiju i postanu gladna i žedna. Kad vrućina popusti, djeca izlaze. Ponekad ih Abeer pošalje da prose hranu od susjeda. Inače pretražuju ulice Gaze, tražeći među ruševinama i smećem bilo što čime bi se mogla naložiti improvizirana peć njihove obitelji.

Postali su dobri u prepoznavanju stvari koje mogu gorjeti. Najbolji su komadi papira ili drva, ali ih je najteže pronaći. Standard je nizak: plastične boce, plastične vrećice, stara cipela - bilo što dolazi u obzir. Jedan od dječaka jednog je dana pronašao lonac u smeću - u kojem Abeer sada kuha. Obitelj je bila prisilno premještena toliko puta da im je ostalo vrlo malo stvari.

"Moram nekako preživjeti", rekla je Abeer: "Što da radim? Osmero nas je." Nakon dana provedenog u potrazi za osnovama za preživljavanje - hranom, vodom, gorivom za kuhanje - obitelj ponekad ima dovoljno svega da Abeer pripremi obrok. Obično je to rijetka juha od leće.

Ali često nemaju ništa i svi odlaze na spavanje gladni. Abeer kaže da je oslabjela i često osjeća vrtoglavicu dok je vani u potrazi za hranom ili vodom: "Umorna sam. Ne mogu više. Ako rat potraje, razmišljam o tome da si oduzmem život. Više nemam snage."