Foto: Index/HRT

ZORAN MILANOVIĆ i Aleksandar Stanković nisu razgovarali u najgledanijem talk – showu u domaćim medijima. Nadjebavali su se. Nema drugih, pristojnijih riječi da se to opiše.  Stanković je ovu emisiju pokušao iskoristiti kao priliku da se osveti Milanović što mu se godinama nije odazivao na pozive u goste. Kao uvrijeđena stara frajla je nasrtao na sugovornika tjerajući ga da se pred njim pospe pepelom. No, dobro. Svatko ima svoj stil i može sam ocijeniti kada je kakav pristup primjeren. Kako je genijalno primijetila Blonda Anakonda na Twitteru: "Na ranjenog lava i zec kurac oštri".

Ne zbrajaju se bodovi

Međutim, ovaj lav još uvijek ne priznaje da je ranjen. Uvjeren je u svoju nepogrešivost i savršeni politički instinkt koji nužno vodi do veličanstvenih političkih rezultata.

"Ostvarili smo veličanstvene pobjede i tijesne poraze", po tko zna koji put je ustvrdio Milanović. Tu rečenicu vjerojatno u trenucima opuštanja povalja sebi na glas, meditira na njom te se nakon pola sata pogleda u ogledalo i sam sebi kaže: "Baš sam jak". Činjenice govore drugačije. Milanoviću odnos pobjeda i poraza nikako ne ide u prilog. Ne igra igru u kojoj se zbrajaju bodovi. Samo pobjede se broje, a on ih ima jako malo.

Od razgovora je, uvjetno tako nazvanog,  zanimljivija bila količina kemikalija na Milanovićevoj glavi i nervozna igra nogu sugovornika. Nalikovale su na ples dvojice koji pokušavaju ne nagaziti jedan drugoga, ali samo zato što ih gledaju. Da su skriveni udarali bi se u cjevanice. Ipak, emisija je bila korisna iz dva razloga. 

Nezreli taktičar

Prvo, podsjetila nas je koliko smo nezrelog tipa izabrali za premijera krajem 2011. godine. Nije da je Milanović nešto posebno sazrio otada, ali barem izgleda malo ozbiljnije. I shvaća, čini se, da su njegova tadašnja obećanja bila pretjerana.

Drugo, otkrila je sav jad Milanovićevog taktiziranja. Od rečenice da se neće više kandidirati za šefa stranke izgubi li izbore 2007. godine do ignoriranja Baldasarovih ustašluka. Dosljednost u politici je precijenjena i najčešće je dokaz ograničenosti, a ne morala. Međutim, Milanović se još pokazao nesposobnim priznati da je promijenio mišljenje ili se jednostavno predomisli. Kada je u pitanju njegovo obećanje da se neće kandidirati za predsjednika stranke izgubi li izbore to je manje važno. Time je prevario samo one koji su glasali za njega zbog te rečenice. Kako je na sljedećim stranačkim izborima premoćno pobijedio tih je, očito, bilo jako malo.  Osim toga i nije neki grijeh prevariti političara.

Grijeh propusta u Baldasarovom slučaju je puno veći. Tom kripto ustaši i relativizatoru nema mjesta u stranci čiji šef proziva druge za fašističke i nacističke sklonosti. Njega je Milanović ipak tolerirao. Jer je pobijedio na izborima.

"Dvojim jesu li ti u našim redovima, iako formalno jesu. Imam ogroman problem s time", rekao je Milanović o Baldasaru. Tu, međutim, nema dvojbe. Dok je god Baldasar i formalno u njegovoj stranci Milanović nema nikome pravo prigovarati zaljubljenost u Pavelića.

Promjena bi istjerala i Komadinu i Milanovića

Nedavno je jedan od najpametnijih SDP-ovaca, kojeg nećete susresti na otvorenoj sceni, predložio da SDP promijeni ime. Da se konačno otrese Partije, za koju Milanović tvrdi da im je nepravedno nabijaju na nos. Predložio je da se stranka naziva jednostavno Socijaldemokratima ili Socijalnim demokratima, skraćeno SocDem. Doduše, za Milanovića u toj stranci ne bi bilo mjesta jer on sam sebe definira kao liberalnog demokrata – LibDem.

Ništa bolje od njega ne bi prošao ni Zlatko Komadina, jedini protukandidat na unutarstranačkim izborima. Primorsko-goranski gauleiter je bez Partije nitko i ništa. Bezlična nakupina retrogradnih parola. Toliko je okrenut prošlosti da je uvjeren kako bi za Partiju bilo najbolje da u nju vrati notornog Slavka Linića. Možda bi trebao ići još unatrag pa privući Zdravka Tomca pa da se svi zajedno nostalgično sjećaju kako je bilo lijepo kada nisu imali protukandidata.

Tvrdoglava nepogrešivost

Strah od otvorenog odmjeravanja snaga je obilježio cijelu karijeru Zlatka Komadine i na to je Milanović s pravom upozorio podsjetivši kako je želio biti predsjednički kandidat ali da ne mora ići na stranačke predizbore. Baš kao i Milan Bandić. Potonji je barem imao toliko hrabrosti da svoju ambiciju iskuša na izborima kada je shvatio da od te ideje neće biti ništa. Komadina se i u protekloj parlamentarnoj kampanji čuvao da ga se što manje poveže s očekivanim porazom. Nije želio na listu, a sada bi želio biti šef stranke. Junak njegovog kalibra to čini samo ako je unaprijed potpuno siguran da je protivnik na podu. I tu su Komadina i Stanković jako slični. Instinkt im govori da se pred njima nalazi iscrpljen čovjek kojeg mogu šutati kako žele. A Milanović im samo otvara bokove tvrdoglavim, nesuvislim i nepotrebnim ustrajavanjem u uvjerenju da je sve što radi ispravno. Nije, ali tko bi ga mogao uvjeriti u to.