NA POČETKU ove kolumne, kako ne bi došlo do pogrešne interpretacije mojih stavova ili zlonamjerne zamjene teza, želim naglasiti da pravim apsolutnu distinkciju i brišem svaki znak jednakosti između aktualnog djelovanja izraelske administracije u Pojasu Gaze i velikog židovskog naroda "razbacanog" diljem svijeta, koji trpi neprihvatljive i gnusne izljeve rasističkog antisemitizma. Zbog čega se oni dešavaju?

Ako izuzmemo "dežurne" mrzitelje Židova zadojene predrasudama temeljenim na, u civilizacijskom smislu, inferiornim postavkama koje su imanentne intelektualno limitiranim ljudima, onda bi razlog najnovijeg vala antisemitizma upravo trebalo tražiti u aktivnostima trenutne, ekstremno desne izraelske vlade, možda najekstremnije u povijesti zemlje. 

Agenda vojnog uništenja Hamasa 

Nakon napada pripadnika terorističke skupine Hamas na jug Izraela, koji se dogodio početkom listopada prošle godine, gdje se procjenjuje da je ubijeno 1139 ljudi, uključujući 38 djece, a oko 250 vojnika i civila pretvoreno u taoce i odvedeno u Pojas Gaze, među njima oko 30 djece, izraelska vlada je usvojila agendu totalnog vojnog uništenja spomenute skupine. Zapadni partneri Izraela, prije svih američki predsjednik Biden, od proklamirane agende očekivali su da ona bude odgovor na zločin, po svom sadržaju i učincima sukladna s pozitivnim normama međunarodnog prava, točnije člankom 51. Povelje Ujedinjenih naroda. 

Inače, navedenim člankom Povelje UN-a definira se pravo na samoobranu kao jedina iznimka od zabrane jednostrane uporabe sile u rješavanju prijepora između subjekata međunarodnog prava. Kao uvjet dopustivosti vršenja ovog prava, Povelja predviđa prethodni početak oružanog napada od države protiv koje se samoobrana poduzima. Neke države, među kojima se posebno ističe Izrael, u svojim tumačenjima dopuštene samoobrane predviđaju i vojni odgovor uoči nastupajućeg protupravnog oružanog napada ako država koja ga poduzima smatra da takav napad predstoji. Stajalište je dominantnog broja pravnih teoretičara da ovakvo tumačenje članka 51. Povelje UN-a nema uporište ni u pozitivnom, ali ni u običajnom međunarodnom pravu.

Primjena agende

Umjesto vojnog odgovora sukladnog međunarodnom javnom i humanitarnom pravu, Izrael je odabrao bezobzirnu i brutalnu osvetu. Naime, prema humanitarnom pravu, sve strane u sukobu moraju u svakom trenutku praviti razliku između civila i civilnih objekata i boraca i vojnih ciljeva te usmjeravati svoje napade samo na borce i vojne ciljeve. Izravni napadi na civile ili civilne objekte su zabranjeni i predstavljaju ratne zločine. Postoje vjerodostojni, materijalni dokazi da su Izraelske obrambene snage (IDF) izravno napadale civile i civilne objekte.   

Neselektivni napadi, oni koji se ne razlikuju prema potrebi, također su zabranjeni. Kada neselektivni napad ubije ili ozlijedi civile, prema međunarodnom pravu, predstavlja ratni zločin. Nerazmjerni napadi, oni kod kojih je očekivana šteta za civile i civilne objekte pretjerana u usporedbi s "očekivanom konkretnom i izravnom vojnom prednošću", također su zabranjeni. Svjesno pokretanje nerazmjernog napada je ratni zločin. Također, i u ova dva slučaja protuzakonito djelovanje IDF-a se može dokazati kredibilnim, materijalnim dokazima.

Stavovi Bidenove administracije 

Posebno je sporna izraelska interpretacija principa proporcionalnosti u međunarodnom humanitarnom pravu. Izraelski dužnosnici ovaj temeljni princip definiraju u suprotnosti s njegovom suštinom i značenjem. A suština je da se proporcionalnost vojnog napada s jedne strane te civilnih žrtava, neselektivnosti ili nerazmjernosti kao posljedica napada s druge strane procjenjuju u svakom slučaju posebno. Izraelska vlada je proklamirala krajnje problematično stajalište da se princip proporcionalnosti utvrđuje u korelaciji pojedinačnog vojnog napada i konačnog cilja proklamirane agende odnosno uništenja Hamasa. Zapravo, riječ je o apsolutno neprihvatljivom pristupu i izravnom kršenju temeljenih principa humanitarnog prava. 

Predsjednik Biden je u nekoliko navrata izrazio oštro neslaganje s politikom izraelske vlade, posebno u vezi moguće kopnene operacije na jugu Gaze u gradu Rafahu, upozorivši da bi Sjedinjene Države mogle prekinuti snabdijevati oružjem Izrael ako IDF dublje uđe u grad. Razlog tome je tragedija epskih razmjera kroz koju prolazi palestinski narod.

Dakle, ne samo u gradu Rafahu nego i u cijelom Pojasu Gaze, uslijed djelovanja izraelske vlade i IDF-a, a prema priopćenjima između ostalih i glavne američke humanitarne dužnosnice Samanthe Power, dramatični nedostatak hrane, vode i lijekova šire glad i zarazne bolesti. Milijuni izbjeglica žive u neljudskim uvjetima na otvorenom, jer su im domovi uništeni u bezobzirnim i nehumanim izraelskim bombardiranjima. Prema izvješćima UN-ovih specijaliziranih agencija te palestinskog ministarstva zdravlja, ubijeno je na desetke tisuća palestinskih civila, žena i djece.

Izraelska vlada ne želi stati s provođenjem agende

Kritici upravljanja ratom u Gazi, pored predsjednika Bidena, pridružio se i jedan od najmoćnijih Židova u američkoj politici, lider većine u američkom Senatu Chuck Schumer. Gospodin Schumer je nedavno izjavio kako trenutna izraelska vlada više ne odgovara potrebama države te ju je označio kao glavnu prepreku miru. Također, smatra kako bi Izrael u cilju izbjegavanja statusa parije, koji mu prijeti ako nastavi s pogubnom agendom u Gazi, trebao što hitnije održati parlamentarne izbore.  

Međutim, izraelska vlada daljnjim provođenjem politike totalnog eliminiranja Hamasa, uz enormnu cijenu koju plaćaju nedužni palestinski civili, ne pokazuje namjeru poslušati savjete najviših američkih dužnosnika. Promatrači ovo tumače kao teško poniženje najmoćnijeg i najodanijeg izraelskog saveznika. I ne samo to, Izrael otvoreno prkosi i zahtjevima međunarodne zajednice nepoštivanjem obvezujuće rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a, kojom se tražilo uspostavljanje "trenutnog prekida vatre kao uvjeta za postizanje trajnog primirja, oslobađanje talaca Hamasa i provođenje međunarodnog prava". 

Utjecaj unutarnjih izraelskih prilika na dešavanja u Gazi 

U posljednjim desetljećima izraelsko društvo se iz različitih razloga pomaknulo još više udesno kada je riječ o reagiranju na spektar unutarnje političke ponude. Prema anketama iz 2022. godine, oko 62 posto stanovništva se identificira kao politička desnica. Preslikano na prilike u izraelskom parlamentu Knesetu, koji broji 120 mjesta, Likud je najveća desničarska stranka, a ostale istaknute desne i ultra desno orijentirane stranke uključuju Shas, Religiozne cioniste i partiju Otzma Yehudit, predvođenu Itamarom Ben-Gvirom. 

Centrističke stranke čine Yesh Atid kao najveća među njima pod vodstvom Yaira Lapida, zatim Nacionalno jedinstvo Bennyja Gantza i neke manje brojne, a lijevo orijentirani su laburisti. Arapska populacija Izraela od oko 2.1 milijuna ljudi većinom glasa za dvije arapske stranke, Hadash-Ta'al i Ra'am, čiji su čelnici Ayman Odeh i Mansour Abbas. Nakon napada Hamasa stranka Nacionalno jedinstvo pridružila se većinskim strankama kako bi formirali hitnu koaliciju, a potom ratni kabinet unutar izvanredne vlade. 

Nesuglasice u ratnom kabinetu i mogući izbori

Premda mnogi Izraelci podržavaju eliminaciju Hamasa, njihovi predstavnici unutar ratnog kabineta imaju dvojbu koliko je taj cilj izvediv. Skeptici poput zakonodavca Eisenkota kažu da će izraelska kampanja protiv Hamasa vjerojatno katalizirati sljedeću generaciju islamskih militanata. Za razliku od njega, zagovornici "čvrste ruke" tvrde da će skupina nastaviti terorizirati Izrael u slučaju da izraelska vojska ne poduzme kopnenu operaciju protiv ostataka Hamasa u Rafahu.

Ako je suditi po sondažama javnog mnijenja, i tu je situacija toliko komplicirana da ni u kom slučaju ne olakšava dužnosnicima donošenje odluka. Naime, prema anketi kredibilnog Izraelskog instituta za demokraciju, oko 65 posto Izraelaca podržava ulazak IDF-a u Rafah, dok s druge strane 56 posto stanovništva vjeruje kako vlada ne čini dovoljno u cilju oslobađanja taoca koje drži Hamas.

Pod pritiskom američke administracije i sve nestrpljivijeg predsjednika Bidena, koji u izbornoj godini osjeća nezadovoljstvo svoje izborne baze zbog bezuvjetne potpore Izraelu te očitog nedostatka vizije izraelskih dužnosnika kako se iščupati iz problema koje su dobrim dijelom sami generirali, na ulicama izraelskih gradova sve su masovniji protuvladini prosvjedi.

Što zahtijevaju prosvjednici? 

Prosvjednici uglavnom imaju dva ključna zahtjeva: nove izbore i izravnu akciju vlade kako bi se osiguralo oslobađanje talaca. Unutar Kneseta imaju potporu dvije najveće centrističke stranke i njihovih lidera Lapida i Gantza, od kojih je potonji pozvao na nove izbore u rujnu. Lapid je u međuvremenu osudio nesposobnost koalicijske vlade da oslobodi preostale taoce. 

Također, tijekom posljednjih prosvjeda došlo je do primjetnog pomaka u zahtjevima prosvjednika koji su signalizirali protivljenje kopnenoj operaciji u Rafahu. Ovi prosvjednici tvrde kako bi vlada trebala dati prioritet oslobađanju talaca putem sporazuma o prekidu vatre umjesto fokusiranja i priprema IDF-a za ofenzivno djelovanje na jugu Pojasa Gaze. Još uvijek je nejasno mogu li zahtjevi prosvjednika dosegnuti dovoljnu masu da utječu na smjer rata. 

Može li doći do promjene izraelske politike prema Gazi?

U svakom slučaju recentne ankete projiciraju da će, ako dođe do novih izbora, Gantzova partija Nacionalno jedinstvo osvojiti više mjesta u Knesetu od trenutno većinskog desničarskog Likuda. Međutim, problem je u tome što se i Gantz zalagao i zalaže se za ulazak IDF-a u Rafah. Drugim riječima, ako bi došlo do promjene na mjestu izraelskog premijera, to ni u kom slučaju ne bi značilo da će se izraelski pristup konfliktu u Gazi značajno promijeniti. 

Moguća je eventualno izmjena, odnosno rotacija prioriteta ciljeva gdje je za Gantza hitnija stvar vraćanje talaca uz neku vrstu postizanja privremenog prekida vatre, ali od utvrđene strateške agende totalne vojne eliminacije Hamasa, uz ulazak u Rafah i neminovne nove civilne žrtve, bilo koji izraelski premijer neće lako odustati. Unatoč činjenici da to od Izraela, nakon dosadašnjeg stravičnog stradanja palestinskih civila, očekuje ne samo američka administracija i osobito predsjednik Biden već i cijela međunarodna zajednica.     

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala