IMALI smo lokalne, komunalne izbore. Izbore na kojima biramo ljude koji će se baviti parkovima, prilaznim cestama, vodovodom, radom vrtića i opremanjem škola. Koji će organizirati gradnju pokoje dvorane ili bazena. Koji će, ako su dobri, stvoriti preduvjete za razvoj gospodarstva.

Pitanja lokalnih izbora nisu ideološka, nego praktična. Možete, istina, posložiti ponegdje dugine boje i postaviti muško-ženske simbole na svjetlima semafora, ali ideološka priča na lokalnim izborima tu negdje prestaje. Kod nas se eventualno može postaviti pitanje ulice s nazivom jugoslavenskog maršala i biste njegovog najmlađeg generala. Za sve ostalo - tu su nacionalni izbori i političke igre u parlamentu.

Imamo suvremenu ljevicu, imamo liberalni centar, a što je s desnicom? 

Mnoga su nova imena na ovim izborima-  neki su nastupili kao suvremena ljevica, nudeći ideje koje suvremena ljevica inače po svijetu nudi, pojavio se i liberalni centar, istina razjedinjen sa svojim programom transparentnosti i malih poreza, tu su HDZ i SDP o kojima sve znate. Ali pojavila se ovaj put dosta organizirano i desnica. Desnica koja je na lokalnim komunalnim izborima preko svojih kandidata i lažnih profila po Fejsu pokušala prodati praznu, bezveznu ideološku priču borbe protiv davno propale Jugoslavije i nekih imaginarnih stranih neprijatelja, od Sorosa do raznih međunarodnih organizacija i udruga. Desnica je pokušala podvaliti priču koja, zanimljivo, najviše podsjeća na nekadašnju komunističku paranoju o "vanjskim i unutarnjim" neprijateljima.

U svijetu je suvremena desnica nešto sasvim drugo.

U zapadnom svijetu postoje, naravno, desne stranke, desne politike, desne ideje - i općenito desničari su dali velik doprinos svijetu u kojem živimo. Kao prvo, socijalna država - zanimljivo, nije je uvela ljevica, nego teški konzervativac, njemački Željezni kancelar Bismarck. On je prvi u svijetu, u drugoj polovini 19. stoljeća, uveo zdravstveno osiguranje i radničke mirovine. 

Borbu protiv fašizma u Europi vodio je klasični konzervativac

Nadalje, na početku Drugog svjetskog rata, dok su komunisti i mnogi ljevičari šutjeli i opravdavali Pakt Ribbentrop-Molotov, borbu protiv nacifašizma predvodila je Velika Britanija. Britance je u gotovo očajnoj situaciji vodio klasični konzervativac - Sir Winston Leonard Spencer Churchill. 

Puno godina kasnije Željeznu zavjesu, koja je podijelila svijet na dva dijela, počeo je spuštati također jedan konzervativac - američki predsjednik Ronald Reagan. Svijet na rubu nuklearnog ponora izvuklo je iskreno poštovanje i povjerenje dva čovjeka potpuno različitih političkih i društvenih svjetonazora, sovjetskog lidera Mihaila Gorbačova i predsjednika Reagana.

Mnoga ideološka pitanja kojima se bave hrvatski desničari suvremeni konzervativci su prevladali - uzmimo za primjer britansku Konzervativnu stranku. Ta stranka, proguglajte ako ne vjerujete, ima i krilo (organizacijsku jedinicu stranke) koje se zove LGBT+ Conservatives. Podsjetimo se - LGBT je kratica za Lesbian, Gay, Bisexual, Transgender i ponovimo - to je dio Konzervativne stranke. Imaju i simbol, stablo u poznatim duginim bojama, uredno kao konzervativci pohode Pride parade i naravno, općenito se, kao dio jedne desne stranke, bave promicanjem vrijednosti desne, konzervativne političke opcije.

Hrvatska desnica nudi uglavnom iracionalno plašenje prošlošću

Onda pogledate Hrvatsku. Pogledajte predstavnike naše nazovi desnice. Koji su to jeftini politički spinovi, koje glupaste ideje i koje plašenje naroda babarogama! Prvo, hrvatska desnica je opsjednuta Jugoslavijom. Trideset godina je prošlo otkako je ta država propala i desnica nema pametnijeg posla nego, nakon što ne dobije dovoljno glasova na izborima, ponavljati potpune budalaštine o nekoj obnovi te države, što je ekvivalent da ste 1975. izišli na ulicu i vikali kako će se vratiti kralj i Karađorđevići - ne bi vas ni uhapsili jer bi milicajci mislili da ste skrenuli. 

Nadalje, tu su, po riječima naših desničara, neki strani fondovi i strani plaćenici. Realno, sve političke opcije, i lijeve i liberalne i desne, imaju neke organizacije i stranke na europskoj razini, a imaju i pregršt međunarodnih zaklada i udruga. Među svim tim organizacijama jedni se bave širenjem liberalnih ideja, drugi slobodne ekonomije, ali naravno, ima i onih čiji je cilj širenje konzervativnih vrijednosti, uključivo i onih vezanih za kršćanstvo-  pa najveća europska politička grupacija su upravo demokršćani. Takve udruge organiziraju tečajeve, edukacije, uče političkoj aktivnosti, no eto, kada ih koriste desnica i crkvi bliski aktivisti, to je našim desničarima savršeno prihvatljivo, ali ako ih koriste ljevica ili liberali, odmah su u rukama stranih plaćenika.

Treba spomenuti i stalne pokušaje dijela naše desnice u smjeru nekakvog opravdavanja NDH, davno nestale izdajničke i zločinačke paradržave. Zanimljivo, ustaški pokret s Pavelićem tehnički čak nije ni desnica (u to vrijeme desnica bi bili rojalisti, oni za kralja), ideološki je loša kopija talijanskog fašizma, a NDH je čak i koketirala sa socijalizmom. Da ponovimo - europski desničari su vodili koaliciju protiv Hitlera i njegovih pomagača. I danas suvremena zapadna desnica slavi pobjedu na nacifašizmom, pogledajte samo obilježavanja važnih datuma Drugog svjetskog rata u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Državama.

Hrvatska desnica hvata se čovjeka koji je umro prije više od 40 godina

Ako nije u razdoblju analize događaja od prije 80 godina, hrvatska desnica se hvata Tita i nekog titoizma - pri čemu opet zaboravlja da je Tito umro prije više od 40 godina, da ljudi rođeni nakon Tita danas imaju unuke i da Tito sam nije imao neke posebne ideologije do hedonizma, a država mu se raspala u krvavom ratu. Realno, njegovo navođenje izvan povijesnih knjiga je potpuna budalaština. 

Slično tome, stalno pozivanje desnice na 1991. isto je prazan spin - u obrani Hrvatske sudjelovali su svi, lijevi, desni, liberali, potpuno apolitični, Hrvati i predstavnici manjina, vrhovni zapovjednik bio je uostalom bivši Titov general. Hrvatska borba za neovisnost je svenarodna, izvan monopola bilo koje političke opcije.

Zašto im smeta političar na biciklu?

Posebna je i prilično zabavna priča gdje se desnica uznemirila jer se lider jedne lijeve opcije vozi na biciklu. Ej, zamislite, vozi bicikl po gradu! Kakva provokacija! Nešto je to što je u Europi sasvim normalno za političke lidere. Vožnja biciklom je normalna čak i za neke europske okrunjene glave, dakle one koji su po definiciji desno, a ovdje se gleda kao neka laž ili provokacija. Desnica, čini se, više voli njemačke crne limuzine, upravo nešto po čemu je bio poznat Tito, ali i niz drugih komunističkih diktatora. Možda ta uznemirenost čovjekom na biciklu polazi od nekih sasvim materijalnih želja, a ne ideoloških? Ono, propali smo u HDZ-u, pa sada idemo biti desnica kako bismo dobili koji glas?

Ukratko, umjesto malih poreza (barem ukidanja prireza), manje administracije, manje dijeljenja našeg novca, a više zalaganja za rad i odgovornost pojedinca, poduzetništvo i istinske kršćanske vrijednosti - ljubavi, razumijevanja i opraštanja, hrvatska desnica nudi bitke prošlih ratova, strašenje mrtvim diktatorima i davno propalim državama te neke nove ideološke borbe koje su u suvremenim demokracijama i suvremenim konzervativnim strankama davno riješene. 

Hrvatskoj treba suvremena desnica, suvremena konzervativna opcija, no ovo što se na političkom tržištu nudi je jednostavno hrpa isfrustriranih bezveznjaka koji će opravdano i nakon ovih izbora postati luzeri. Automobilistički rečeno, dok Europa prelazi na korejske hibride i američke Tesle, ovi naši desničari su i dalje Yugo ili Stojadin, zamrznuti u svojoj iracionalnoj borbi protiv neprijatelja nestalih još u prošlom stoljeću.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala