ZLATO je kroz povijest bilo predmet opsesije, simbol bogatstva, sredstvo plaćanja te simbol blagostanja. Ne tako davno bilo je i garancija vrijednosti novca. Od 70-ih godina 19. stoljeća do 1971. bilo je temelj svjetskog monetarnog sustava, s izuzetkom perioda između dva svjetska rata.

Stoga nije čudno da se i danas na zlato gleda kao na temelj financijske stabilnosti država iako mu se uloga korjenito promijenila u zadnjih pedeset godina. Ono više nije temelj vrijednosti novca ni temelj snage nacionalne ekonomije, ali mnogi još imaju povijesnu predodžbu o važnosti zlata iz davnih vremena.

Gradonačelnik Sinja i saborski zastupnik Miro Bulj je u objavi na Facebooku prozvao guvernera Hrvatske narodne banke (HNB) Borisa Vujčića zbog njegove navodne uloge u prodaji zlata HNB-a ranih 2000-tih: "Cijena zlata najviša u povijesti, a zločinac, guverner Boris Vujčić uz blagoslov HDZ-a pomeo je zalihe i prodao 13 tona zlata u vlasništvu hrvatskog naroda kad je zlato bilo najjeftinije u povijesti."

Hrvatska je nakon raspada Jugoslavije dobila svoj dio zlata pa ga prodala

Hrvatska je kao jedna od država nastalih raspadom Jugoslavije dobila dio zlata iz zajedničke države. Točnije, Hrvatska narodna banka (HNB) je dobila dio zlata Narodne banke Federativne Narodne Republike Jugoslavije.

U travnju 2001. godine je postignut sporazum o podjeli dijela imovine bivše SFRJ, pohranjenog u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu (BIS). Hrvatska je postala vlasnica 13 tona zlata koje je tada vrijedilo 115 milijuna dolara, malo više od 270 dolara po unci.

To zlato je HNB prodao, a u studenom 2005. još par tona po cijeni od 496 dolara po unci. Tako je Hrvatska ostala bez zlata sve do 2023., kada je HNB kupio 1.75 metričkih tona zlata u ukupnoj vrijednosti od 96 milijuna eura. Prodaja zlata je provedena u mandatu bivšeg guvernera Željka Rohatinskog, čiji je zamjenik bio Boris Vujčić. To je i povod kritike Miroslava Bulja.

Koje države imaju puno zlata?

Danas većina središnjih banaka država svijeta ima zlatne rezerve, iako tek u nekolicini zlato čini najveći dio deviznih rezervi. Zapravo većina središnjih banaka najveći dio deviznih rezervi drži u dolarima, a ne zlatu.

Ima i iznimki. Turska sve svoje devizne rezerve ima u obliku zlata, Venezuela 82 posto deviznih rezervi, Bolivija 83 posto itd. SAD, kao država koja kontrolira dolar i ne može držati devizne rezerve u vlastitoj valuti, u zlatu drži 71 posto rezervi.

Srbija, koja je u medijskom i političkom prostoru Hrvatske razvikana kao država koja se oslanja na zlato, ima 40 tona zlata, a to čini samo 11 posto deviznih rezervi. Većina je u eurima jer Narodna banka Srbije mora održavati tečaj dinara prema euru.

Prodaja hrvatskog zlata postala je predmet teorija zavjera, a ustvari se ništa posebno nije dogodilo

Kontroverze su počele odmah nakon što je HNB prodao zlato i još traju. U međuvremenu se razvilo nekoliko teorija o tome. Prema jednoj to je napravljeno na preporuku MMF-a, kao krivac se spominjao i član HNS-a Zdravko Rogić, tada zadužen za sukcesiju imovine Jugoslavije u HNB-u, a spominjala se i pljačka u organizaciji Ive Sanadera.

Vjerojatno nijedna od tih spekulacija nije istinita i zlato je prodano odlukom samog guvernera Željka Rohatinskog. Zbog kasnijeg rasta cijene zlata počelo se govoriti o tome da je Hrvatska izgubila nekoliko milijardi dolara, pa čak prema nekim verzijama nekoliko desetaka milijardi dolara, ali činjenica je da se samom prodajom ništa posebno nije dogodilo u Hrvatskoj.

Tečaj kune je bio stabilan i prije i nakon prodaje zlata, na državne financije nije bilo značajnijeg utjecaja, gospodarska situacija se nije promijenila. Takva pretpostavka od središnje banke radi glorificiranog trgovca zlatom, koji njime svakodnevno trguje na međunarodnom tržištu u svrhu ostvarivanja dobiti koja će se kasnije uplatiti u državni proračun. Međutim, to nije uloga središnje banke i nijedna središnja banka na svijetu ne provodi takve operacije, tj. ne trguje svakodnevno zlatom s ciljem ostvarivanja dobiti.

Sama promjena cijene zlata bi se u prijašnjim godinama vodila čisto računovodstveno u HNB-u i prebacivala u opće pričuve. Tek ako bi se zlato stvarno prodalo po višoj cijeni, postojao bi način da sredstva dođu do državnog proračuna.

Zlato nije trebalo prodati, ali to nije katastrofalan događaj

Politika HNB-a oko prodaje zlata nije odstupala od prosječne politike središnjih banaka u tom razdoblju. Tijekom 90-ih i prvih godina ovog stoljeća (do izbijanja svjetske financijske krize 2008.) središnje banke u svijetu naveliko su prodavale zlato, a od tada ga kupuju. Posebno je to intenzivirano pandemijom, visokom inflacijom i ratom u Ukrajini. Rastom geopolitičkih i ekonomskih rizika zlato postaje sve privlačnije.

Ali nikako nije garancija opće ekonomske ni monetarne stabilnosti. Jugoslavija je npr. imala 55 tona zlata, a cijelu povijest je imala velike probleme s dinarom, koji je bio obilježen čestim devalvacijama, visokom inflacijom (s kojom je Jugoslavija uvijek imala problema, a problem je eskalirao 80-ih), dvojnim tečajevima i manjkom deviza za uvoz (nestašice).

Danas su Venezuela, Bolivija i Uzbekistan neke od država s najvećim udjelom deviznih pričuva u zlatu (oko 80 posto), a ne radi se o državama koje su poznate po financijskoj stabilnosti, stabilnim valutama i visokom životnom standardu. Grčka ima više od 100 tona zlata, ali joj to nije pomoglo nakon izbijanja financijske krize 2008., od koje se još nije oporavila.

Središnje banke ne trguju zlatom za zaradu, a sam prijedlog toga je svođenje središnje banke, jedne od najvažnijih institucija svake države, na trgovca sirovinama. Ne bi Hrvatska bila ništa razvijenija da se zlato nije prodalo, a danas bi činilo manji dio ukupnih deviznih pričuva HNB-a (oko 5 posto). U suštini središnje banke drže zlato iz istog razloga kao i dolare i eure, da bi obranile tečajeve nacionalnih valuta.