RASPRAVE o zakonu o udomiteljstvu ponovno su u prvi plan u hrvatskoj javnosti gurnule hrvatske LGBT građane i naša prava. Pišem “naša” jer sam - što nije nikakva tajna - pripadnik hrvatske LGBT zajednice, vjerojatno i jedini kolumnist mainstream medija u Hrvatskoj koji je, između ostaloga, peder koji to ne krije ili strateški prešućuje. Nije to titula kojom se dičim nego zapravo žalosna činjenica, koja dodatno svjedoči o stupnju homofobije hrvatskog društva, pa i najliberalnijih krugova poput medijskih. U medijima rade mnogi gej ljudi, koji ispravno procjenjuju da bi im javna obznana vlastite homoseksualnosti na ovaj ili onaj način komplicirala karijeru, te bi ih se, zbog njihove homoseksualnosti, pokušalo profesionalno diskreditirati.

S time sam i sam suočen redovito, primjerice u komentarima čitatelja među kojima ima značajan broj onih koji se ne mogu odlučiti diskreditira li me više to što sam peder ili što sam rođen u Sarajevu. U svakom slučaju, za mene je to što sam aut, tj. što ne skrivam da sam peder (kao i što biram identificirati se kao peder, a ne gej ili homoseksualac), stvar osobnog samopoštovanja i pridruženog političkog stava, tako da me takve invektive anonimnih homofoba ne uzrujavaju, nego im se s frendovima često smijem.

Osobno je političko

Ovo pišem i između ostaloga kako bih demonstrirao da je u mnogim situacijama osobno ujedno i političko, a tako je i u vezi od HDZ-ove ministrice Nade Murganić predloženog zakona o udomljavanju, koji posve očito diskriminira istospolne parove. Jedva mi se da naglašavati kako smatram da bi istospolni parovi ne samo trebali imati pravo na udomljavanje, nego i na posvajanje djece (usput, surogatstvu se protivim), te da je to stvar temeljnog demokratskog principa jednakosti građana. Isto tako sam siguran da gej ljudi mogu biti jednako dobri udomitelji i roditelji kao heteroseksualci, a to potvrđuju i relevantna znanstvena istraživanja (za razliku od onih diskreditiranih koje u javnosti spominju desno-klerikalne snage i ostali homofobi). Da ne mislim i da ne znam iz vlastitog iskustva (jer poznajem dugine obitelji koje s puno ljubavi i angažmana odgajaju svoju djecu) kako LGBT ljudi ne mogu biti dobri roditelji, naravno da to ne bih podržavao.

S druge strane, za udomiteljstvo nisam zainteresiran niti mislim da je to u ovom trenutku krucijalna tema za hrvatske LGBT građane (uostalom, prema u medijima objavljenim podacima samo tri istospolna para su zainteresirana za udomljavanje djece), ali u načelnom smislu smatram da bi istospolnim parovima svakako trebalo biti omogućeno udomiteljstvo. Naime, nije potrebno da svi pripadnici neke društvene skupine budu zainteresirani za ostvarivanje određenih prava da bi ta prava bila ostvarena, nije čak potrebno ni da svi podržavaju ostvarenje tih prava. Pa nisu ni sve žene bile za to da se ženama omogući glasanje na izborima kad je to bila vruća politička tema. Poanta je da su kasnije mogle glasati ako su htjele, kao i da su mogle apstinirati od izbora, ali da izlazak na izbore zbog toga ne smije biti onemogućen svim ženama.

HDZ i Katolička crkva kao dva stožerna stupa hrvatske homofobije

Javna rasprava o zakonu o udomiteljstvu podsjetila je i na to da je hrvatsko društvo i dalje pretežito homofobno, da u njemu ipak prevladava stav kako su LGBT ljudi manje vrijedni, da smo na neki način kužni i da ne zaslužujemo jednaka prava kao heteroseksualci, što se reflektiralo i u jučerašnjoj saborskoj raspravi. U izricanju homofobnih laži i gluposti su, posve očekivano, prednjačili HDZ-ovci (napose Stevo Culej i stanovita Branka Juričev Martinčev), što je posve očekivano, jer je HDZ uz Katoličku crkvu jedan od dva stožerna stupa hrvatske homofobije.

Posebno je indikativna Culejeva fiksacija na gej seks, njegova animiranost kada javno govori kako on sve to zamišlja, a očito zamišlja. Odjednom i njegova priča o krvavim gaćama na Velebitu počinje izgledati kao nagovještaj hrvatske verzije "Planine Brokeback".

Što se tiče mainstream medija, većina je ipak izvještavala afirmativno o pravima istospolnih parova - dok su se desničarski mediji naravno bacili u kampanju širenja straha i laži - no vrijedi uočiti i određene izuzetke. 

HTV bez gej ljudi u studiju raspravlja o našim pravima

Prvi je naravno sramotni HRT, po nazivu javni servis, a u praksi ruglo novinarske profesije, koji je temi gej udomiteljstva posvetio Otvoreno pod uredničkom i voditeljskom palicom Zrinke Grancarić, jedne od onih HTV-ovih kadrova koji su priliku za vođenje udarne političke emisije javne televizije dobili jer je većina kvalitetnih novinara odavno pobjegla s Prisavlja. Grancarić je uspjela napraviti cijelo Otvoreno, a da ni u uvodnom prilogu ni među gostima u studiju nije bilo nikoga iz hrvatske LGBT zajednice. 

To ima smisla kao da se razgovara o poljoprivredi bez poljoprivrednika ili o zaštiti okoliša bez ekoloških aktivista. Grancarić je radila temu koja se direktno tiče LGBT građana RH, a njih je u svojoj emisiji učinila nevidljivim i očito nepoželjnim, kao da mi nemamo ništa reći o tome trebamo li mi imati pravo na udomljavanje djece. Koja tragikomedija novinarstva.

Mijićev tekst kao školski primjer diskriminacije

Drugi primjer je kolumna Mate Mijića u Večernjem listu, zaposlenika eurozastupnice Ruže Tomašić i suradnika katoličke televizije Laudato, objavljena pod dramatičnim naslovom “Ne žrtvovanju djece i gejeva na oltaru progresa”. Mijić se potrudio pristojnim rječnikom izraziti svoje stavove protiv jednakosti i prava LGBT građana, što je ipak podnošljivije od primitivne culejevske vulgarnosti, ali i dalje je riječ o neuvjerljivoj argumentaciji. Primjerice, Mijić piše da su “gejevi doista drugačiji i takvima ih treba prihvatiti i ne osuđivati njihov način života”, te se onda šatro dobrohotno pita “koliko se djeca uklapaju u taj način života”. 

Odgovor nije teško dokučiti, ali ću ipak pomoći Mijiću: ne postoji jedinstven i uniformirani “gej način života”, te će oni istospolni parovi koji žele udomiti djecu svoj život prilagoditi tome, kao što u istoj situaciji čine i heteroseksualni udomitelji. Mijićeva tvrdnja predstavlja školski primjer diskriminacije - on stvara mišljenje o drugima ne na temelju njihovih osobnih kvaliteta, nego na temelju pripadnosti skupini s pretpostavljenim karakteristikama.

Dodatno treba istaknuti da se temeljni demokratski princip jednakosti temelji baš na tome što su ljudi međusobno različiti, a ne svi isti, te da jednakost ima smisla samo ako uvažava sve te različitosti među ljudima.

Niz rupa u argumentaciji

Ima još rupa u Mijićevoj argumentaciji, primjerice njegovo objašnjenje da “država ne štiti tradicionalnu, tzv. nuklearnu obitelj, zato što želi institucionalno diskriminirati drukčije tipove zajednica, nego zato što ona jedina jamči potomstvo, a time i budućnost toj istoj državi. Riječ je o temeljnom kolektivnom interesu - opstanka.” Prvo vrijedi primijetiti sintagmu “tradicionalna, tzv. nuklearna obitelj” koja nehotice raskrinkava koliko je doista ta obitelj tradicionalna, tj. da je tradicionalna obitelj itekako društveno promjenjiva, a ne vječno zadana kategorija po nekakvom “naravnom zakonu”. Najnovija “tradicionalna obitelj” dakle postoji tek od nuklearnog doba čovječanstva, kraće od stoljeća.

Nadalje, očito je netočno da nuklearna obitelj nije “jedina koja jamči potomstvo”, jer potomstvo jamči - i to ne u svakoj konzumaciji - seksualni odnos između muškarca i žene ili umjetna oplodnja, a najnovija istraživanja u vezi sintetiziranja sperme nagovještavaju da za potomstvo uskoro uopće neće biti potrebni muškarci. Pored toga, u Hrvatskoj je nuklearna obitelj doista na razne načine zakonski zaštićena, pa iako ona “jedina jamči potomstvo”, dapače čak i “opstanak”, Hrvati nestaju. Mijića demantiraju podaci o prirodnom prirastu u RH iz proteklih desetljeća, koji nemaju ama baš nikakve veze s istospolnim parovima i LGBT zajednicom. 

Da, tradicionalne društvene strukture koje proizvode diskriminaciju treba demontirati

Znakovito je i da Mijić uvjetuje prihvaćanje LGBT građana “kao dijela našeg kolektiva” kroz “uvažavanje tog interesa” zaštite nuklearne obitelji, iako ni životno partnerstvo ni udomljavanje djece od strane istospolnih parova nikako ne ugrožavaju nuklearnu obitelj, nego je zapravo - uz moje kolutanje očiju - oponašaju i de facto osnažuju, jer isti obiteljski model (koji nije jedini niti automatski najbolji) prebacuju i na istospolne parove. 

Mijić još lamentira što se LGBT zajednicu “namjerno dovodi u odnos konflikta s većinskim dijelom društva zato što krajnji cilj progresivaca nije osigurati LGBT-ovcima skladan suživot s ostalima, nego preko njihovih leđa nastaviti demontažu tradicionalnih društvenih struktura”. Pa, ako te netko smatra manje vrijednim, ako se protiv tebe provode javne kampanje mržnje, ako ti se poriču jednaka prava, onda je logično da ćeš ako imaš samopoštovanja biti u “odnosu konflikta” s takvima. Konflikt LGBT zajednice i “većinskog dijela društva” nastaje zbog toga što je taj “većinski dio društva” homofoban, a prestat će kada taj “većinski dio društva” prestane biti homofoban. 

Ne trebaju se mijenjati pederi da bi se uklopili s homofobima, nego se homofobi trebaju promijeniti na bolje, postati bolji ljudi i prestati diskriminirati svoje sugrađane na temelju seksualne orijentacije ili rodnog izražavanja. A ako je to jedino moguće ostvariti kroz “demontažu tradicionalnih društvenih struktura” - koje neprijeporno i generiraju tu homofobiju i diskriminaciju - onda tako i treba postupiti. Uostalom, konflikt je imanentno stanje svakog društva (osim onog totalitarnog), pitanje je kako se sudjeluje u tom konfliktu, poželjno je da to bude bez fizičkog nasilja. 

Najteže posljedice bi zakon o udomiteljstvu mogao imati baš za HDZ-ovce

Drugim riječima, Mijić i ja ćemo prestati biti u konfliktu (barem kada je riječ o MOJIM pravima) kada on prestane postavljati preduvjete koje moram ispuniti kako bih tek onda kao građanin RH mogao ostvariti jednaka prava kao i on. Već samo postavljanje tih preduvjeta i imperativ konformizma prema većini podrazumijeva da u takvoj konstelaciji jednakost nije moguća. Ta Mijićeva naoko pomirljiva ponuda je zapravo kukavičje jaje za održanje LGBT ljudi u statusu građana drugog reda. No pasaran, Mijiću!

No, ipak je najzanimljivija stvar koja se odigrava u ovoj javnoj raspravi o gej udomiteljstvu, raspravi često poražavajuće niskog nivoa, nešto posve konkretno i praktično. Jasno je da vlada predvođena HDZ-om neće ozakoniti udomiteljstvo istospolnim parovima i da će Murganićkina verzija zakona proći u saboru unatoč paradnom protivljenju HNS-a, kao i da je taj zakon suludo nelogična skalamerija - po njemu gej samac može biti udomitelj, gej par ne! - koju bi neki normalan Ustavni sud bez previše dumanja oborio. Ali taj cijeli proces je otvorio jednu mogućnost na koju HDZ vjerojatno nije računao.

Javna je tajna da među HDZ-ovcima ima homoseksualaca

Naime, javna je tajna da među ministrima i saborskim zastupnicima HDZ-a ima homoseksualaca. Ili barem muškaraca koji imaju seksualne odnose s muškarcima, tzv. MSM u medicinskoj terminologiji. Svi oni HDZ-ovci koji su podržali ovakav diskriminatorni zakon su pitanje svoje seksualne orijentacije učinili pitanjem od javnog interesa, po istom principu kako je svojedobno javni interes bila činjenica da je HSS-ov ministar u vladi Ive Sanadera Damir Bajs podržao drakonski restriktivan zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji iako je i sam pomoću MPO-a prethodno dobio dijete.

Tj. ako na temelju neke stvari skupini građana s pozicije političke ili društvene moći ograničavaš prava, a i sam skrivećki radiš tu istu stvar, onda je tvoje licemjerje stvar od javnog interesa i ne može se skrivati pozivanjem na privatnost i slično. 

Otkrivanje tajne homoseksualnosti antigej moćnika je stvar od javnog interesa

U svijetu ima već pregršt primjera političara koji su glasali za razne antigej zakone da bi se onda otkrilo kako su i sami homoseksualci ili ljubitelji homoseksualnog seksa, a ta otkrića medija sama po sebi ne da nisu nikako problematična u profesionalnom smislu, nego su poželjna. Jer su stvar od javnog interesa.

Pritom se podrazumijeva da takva otkrića moraju biti potkrijepljena uvjerljivim i, hm, tvrdim dokazima, što znači da nije dovoljan samo trač, pa ni nečija golišava fotografija, nego primjerice online prepiska koja potvrđuje da je određeni političar dogovarao seks s drugim muškarcem, svjedočenje pod vlastitim imenom i prezimenom itd. Potencijalni izvori za takav članak će uostalom znati kojim se novinarima trebaju obratiti.

Stoga je HDZ-ovska homofobija u kontekstu zakona o udomljavanju dodatno zakomplicirala živote homoseksualaca u HDZ-u, za koje nemam suosjećanja, jer ih u HDZ nitko nije tjerao, kao ni da podržavaju za LGBT ljude diskriminativan zakon. Svaka njihova interakcija, prethodna ili buduća, online ili u svakodnevnom životu, čiji je cilj seksualna gratifikacija s drugim muškarcima, sada se pretvara u potencijalnu medijsku temu od javnog interesa.

Hrvatska je mala zemlja u kojoj se sve zna

Hrvatska je mala zemlja, Zagreb je mali grad, svi sve poznaju i sve se zna, čini se kao da je samo pitanje vremena kada će nešto takvo isplivati na javnu površinu, naročito sada kada je homoseksualnost HDZ-ovih ministara i zastupnika zbog njihove diskriminacije istospolnih parova postala stvar od javnog interesa.

Parafrazirajući riječi Zorana Milanovića, HDZ-ovci su zakonom o udomiteljstvu tjerali lisicu, a moglo bi se desiti da istjeraju roze jednoroge u svojim redovima.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala