"KADA SU odlazili u rat, govorili su im da su srpski heroji. Danas su većina socijalni slučajevi", tako srpski ogranak Vicea opisuje veterane i dobrovoljce iz Srbije u svom dokumentarcu znakovitog naslova "Odbačeni".

Ovaj kratki dokumentarni film, objavljen krajem prošle godine, prikazuje trojicu ratnih veterana. Dvojica od njih išla su se iz Srbije boriti u Hrvatsku, jedan kao ročnik JNA-a, a drugi kao dobrovoljac iz postrojbe Željka Ražnatovića Arkana. Treći se borio na Kosovu prije i za vrijeme vojne intervencije NATO-a protiv Srbije.

"Njihov broj država nikada nije točno utvrdila. Priča se da ih ima i preko 100.000. Kada su odlazili u rat, govorili su im da su srpski heroji. Danas su većina socijalni slučajevi. Svi su na neki način oštećeni – neki su fizički invalidi, a svi imaju psihičkih problema. Svatko od njih te probleme rješava sam, na svoj način. Ovo je priča o srpskim ratnim veteranima iz ratova devedesetih u kojima Srbija službeno nije ni sudjelovala", glasi uvod za Viceov dokumentarac.

Goran Janković, rođen 1975., priča za Vice kako je sa 16 godina otišao ratovati u Hrvatsku. "Gledao sam na televiziji starije kako su se priključivali, gledao sam kad su prve barikade bile u Sarajevu, kada je njihov, da kažem, predsjednik Tuđman, prijetio da će doći s njegovom vojskom do Zemuna... Što to znači? Da pokolje sve, kao '41.? E pa onda sam rekao, ono što sam ja učio iz knjiga i filmova - nećeš moći", rekao je Janković reporterima.

Sa 16 godina prijavio se kao dobrovoljac u Arkanovim "Tigrovima"

Ovaj ratni paravojni veteran ispričao je kako se dobrovoljno prijavio ni manje ni više nego u postrojbu zloglasnog ratnog zločinca Arkana, tzv. "Tigrove".

"Oni koji ne vole svoju zemlju, to su izdajice svoje zemlje. Mnogi su otišli prvim avionima, prvim autobusom, svojim privatnim vozilom. Mnogi su otišli. Bježali su u sela, gdje ih vojna policija neće hapsiti. A ja sam sa svojih 16 godina, ne žaleći, ali stvarno gospodo da vam kažem, ne žaleći da poginem, da poklonim majci Srbiji samo svojih 16 godina. Ja sam se javio znači ovdje u Beogradu u štab Srpske dobrovoljačke garde, kod sada pokojnog komandanta Željka Ražnatovića Arkana, gdje sam mu rekao: 'Ako me ne pustite sa svojih 16 godina, ja volim svoju zemlju, vi ste za mene izdajica koliko ste i Srbin'", kaže Janković i dodaje kako nitko iz njegove obitelji nije potpisao dozvolu za njegov odlazak u rat.

Drugi ratni veteran s kojim je ekipa Vicea razgovarala, Vladan Milosavljević, također je otišao u rat sa samo 16 godina, i to, kako kaže, još u svibnju 1991. kada rata još nije bilo.

"Mene je taj rat zatekao kao vojnika i kao dobrovoljca. Ja sam otišao služiti vojsku dobrovoljno. Roditelji nisu prihvatili da idem, rekli su mi da sačekam, kad svi moji prijatelji budu išli, da ću tada i ja ići, ali ja sam pod svaku cijenu inzistirao da hoću ići i želio sam pod svaku cijenu odslužiti vojsku prije nego svi moji prijatelji. Nije nitko tada mogao znati da će biti rat. Tada je moj pokojni otac bio živ i morao je potpisati da bih ja mogao otići u vojsku. Imao sam tada kao vojnik skraćenu obuku, a bilo je jasno zašto se ta obuka skraćuje i zašto se cijela priča ubrzava", kaže Milosavljević.

Samo su nam rekli: "Vojsko, rat je počeo"

Prepričao je i trenutak kad su poslani u rat: "Imao sam tada ogroman strah. Poseban strah sam imao kad je točno u pet sati, poslije popodnevnog odmora, bio znak za uzbunu, kad su na kasarnu naletjela dva aviona MIG-a i dan je znak za uzbunu. Samo su nam rekli: 'Vojsko, rat je počeo.' Evo ja se i sad ježim od tog događaja. Dobili smo sve, bojevu municiju, tko je što htio uzeti, od pištolja, automatskih (puški), bombi...

Kroz glavu mi više nije prolazilo brine li se netko o meni ili ne. Morao sam samo misliti kako ću se ja iščupati iz te priče a da nikog ne ubijem. Trudio sam se da, možda sam i siguran, da svojom rukom nikoga nisam dobrovoljno ubio niti strijeljao u tom trenutku", naglašava Milosavljević.

Nenad Mihajlović, rođen 1979., veteran je rata na Kosovu. Kaže kako mu se u blokovima u Novom Beogradu u kojima je odrastao, "usadio taj neki patriotizam, okružen nekim starijim likovima iz kraja".

"Ja sam pripadao, kad sam stigao u Prizren, interventnom vodu. Kad ti dođeš negdje gdje je ta disciplina prema oficirima, onako, malo su i oni prema nama bukvalno kao roditelji, vjerojatno znajući što slijedi. Shvatio sam da i ta straža nije više klasična straža nego da je to već pravo pravcato ratno stanje, iako još službeno nije počeo rat. Sreća pa su nam oficiri ulili to neko znanje, neko iskustvo koje su već imali iz tih silnih ratova koje smo kao zemlja imali."

Janković koji je i ratni vojni, odnosno paravojni invalid, beskućnik je. "Spavam na ulici. Na ulici, na minusu, u vojnoj vreći. Hvala im veliko", kaže on u razgovoru s predsjednikom Udruženja ratnih vojnih invalida Srbije Željkom Vasiljevićem, koji objašnjava kako je trenutna vlada ukinula stambenu komisiju i fond za ratne vojne invalide. Njih dvojica zajedno se žale kako ih je država iznevjerila i zaboravila.

Srpski veteran tvrdi da ga je hrvatski kapetan spasio od likvidacije

Milosavljević je ispričao kako su ga hrvatski branitelji zarobili: "Bio sam na liniji Požega-Varaždin. Bio sam vozač na toj liniji u autotransportnom bataljunu. Mi smo jednostavno ušli u krug zasjede. Nismo bili svjesni jer smo bili navođeni do tog položaja. I kad smo ušli, to su bili ljudi stariji od mene po 20 godina, bukvalno kao moj otac. Mi smo morali ruke na glavu, skidanje vojničke uniforme, oblačenje nekog odijela koje nije sličilo ni na što, čisto da imamo nešto na sebi, i onda je došla priča - zašto smo tu i što smo tu. Ja nisam imao nadu da ću ikad više vidjeti Beograd, a kamoli moje mjesto Lazarevac.

Kad smo došli na liniju razgraničenja i kad smo trebali biti razmijenjeni u toj priči, nitko u generalštabu nije vjerovao da je ta jedinica ostala živa", nastavlja Milosavljević svoju priču i objašnjava kako im je hrvatski zapovjednik praktički spasio živote.

"Ima jedan kapetan, zahvaljujući njemu jedan broj od možda 30-35 ljudi danas živi, zahvaljujući tom hrvatskom kapetanu. On je išao s nekim vojnim vozilom ispred tog autobusa (sa srpskim ratnim zarobljenicima), da bi u Osijeku bila naredba da svi iziđemo na mostu i bila je spremna hrvatska vojska, oni su u tom momentu repetirali puške, da nas u tom momentu pobiju sve. Znači čovjek je jednostavno rekao: 'Ovi ljudi su razmijenjeni, ovi ljudi idu nazad prema Srbiji.' Oni su rekli: 'Oni ne trebaju ići.' I tada je neki od tih vojnika u šali, što kažu Srbi da bude dobro začinjeno, podigao tri prsta, oni su to vidjeli i onda je bilo strašno šamaranje svih nas, onda si kriv i što postojiš i što si živ. Rekli su, vozite tu srpsku stoku nazad, ne koštaju oni ništa. Oni su rekli: 'Nemoj se više šaliti ni pomisliti da ikad više dođeš nazad (u Hrvatsku)'", prepričao je Milosavljević.

No iako su pušteni u razmjeni zarobljenika, nakon što su prema njegovim riječima jedva izvukli živu glavu, njihovi zapovjednici su ih opet poslali natrag na frontu u Hrvatskoj, kaže ovaj srpski veteran: "Znači taj čovjek je učinio jedno dobro djelo, možda je i on imao sinove naših godina pa se jednostavno smilovao da nas doprati do te linije, do Šida. Tako smo bili sprovedeni do vojarne. Tu smo prenoćili, dobili smo nova vojnička odijela, nove puške, i došao je neki kapetan, koliko se sjećam, i rekao je: 'Ova vojska je iskusna, vraćajte ovo nazad.'"

"Ponosan sam na to što sam radio"

Janković je pričao o svom iskustvu iz bitki za Vukovar i Osijek - s one druge, agresorske strane: "Kada idete u akciju, taj adrenalin proradi. I taj osjećaj, to ja ne mogu vama opisati. Fijuču meci, pada vam kolega, vi mu pružate pomoć, drugi ga izvuku, vi idete dalje. Borovo selo, Ernestinovo, Otovo. Nisam se bojao. Pucnjava iz tenkova njihovih, minobacača... Znao sam što me čeka. Kad-tad ću poginuti. 16-17 godina, do punoljetnosti ću poginuti." Ipak, ostao je živ. 

"Da bi se spasio, moraš se braniti. U toj obrani mi nismo radili nikakva zvjerstva, nikakva mučenja niti smo bilo koga koji su bili na strani protiv nas maltretirali", tvrdi Milosavljević. 

Mihajlović je prepričao svoje iskustvo iz rata na Kosovu i vojne intervencije NATO-a koja je prisilila Srbiju na povlačenje s Kosova: "Kad sam ušao na Kosovo, vidio sam da je to katastrofa. Znači, vidiš vojnu policiju, vidiš policiju našu, spaljene kuće, srušene. Vidiš da je tu ustvari ozbiljan rat. Nema veze s onim što se priča na televiziji... Oni su dolje sručili toliko nekog naoružanja, toliko nekih bombi, toliko nečega da... Ne da je Kosovo, ne da je Srbija, nego kao da je cijela Europa Srbija.

Bojiš se, kako se ne bi bojao. Neki miris kiseline, kad gađaju pa udahneš, neka kiselina te presijeca. Ja ne znam što je to. Ni dan danas nisam saznao što je to jer nije klasičan miris baruta", dodaje ovaj veteran. 

Unatoč tome, Mihajlović ne žali zbog toga što se borio u izgubljenom ratu za Srbiju: "Pa prolazi mi kroz glavu da mi je cijeli život sjeban. Prolazi mi kroz glavu, ali ne kajem se, nijednom se nisam pokajao. Ponosan sam na to što sam radio... Ovo nije moja patetična priča. Mnogi su mojih godina dali život za ovu zemlju, a ta zemlja se ponaša kao da ne postojimo."