PODSJETIO me događaj o kojem želim danas pisati na jednu crticu iz Drugog svjetskog rata.

U onim najgorim danima negdje pretkraj 1941., zime koja je bila iznimno hladna čak i za ruske uvjete, general Žukov je obilazio vojnike na liniji obrane Moskve. Naišao je u rovu na jednog ruskog vojnika u njemačkom šinjelu, kaputu. Pitao ga je zašto nosi njemački šinjel, a vojnik je prestrašeno rekao kako nisu dobili ruske da će ga odmah skinuti - na što mu je Žukov odgovorio da ga zadrži, a onda se (imao je baš rječnik konjičkog oficira) izderao na podređene - kako je moguće da vojska u rovu nema zimske kapute. Vojniku mora biti toplo i mora imati hrane. Čak i u najgorim ratnim uvjetima.

Nekih 80 godina kasnije, u jugoistočnoj Europi, u državi koja sebe voli zvati socijalnom, gdje je rat završio prije četvrt stoljeća i gdje imamo uređene državne i druge institucije - gledamo fotografiju bolesnog čovjeka koji satima sjedi u hladnom šatoru i čeka pregled.

Satima čekao pregled u šatoru bez grijanja u Zaraznoj. Poslali ga kući s upalom pluća

U 2020. godini. U Hrvatskoj. U zemlji u kojoj danas manje-više svatko od vas koji ovo čitate ima struju i grijanje. U gradu obasjanom božićnom rasvjetom. U gradu sjajnih trgovačkih centara punih ljudi. 

Hladni šatori za bolesne ljude

Fotografija i priča koja je došla danas iz Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević, gdje u šatoru bez grijanja, jedva ogrnut dekom (i to tek na traženje njegove kćerke), sjedi stariji čovjek s upalom pluća i čeka pregled - poraz je Hrvatske. Poraz je ove države, ovog društva, ovih šarenih božićnih lampica, poraz je svih građana ove zemlje. To je nešto što se jednostavno nije smjelo dogoditi.

Znamo da smo usred pandemije i da je zdravstveni sustav prenapregnut. Znamo da pacijenti moraju čekati u šatorima jer nema dovoljno mjesta po bolnicama, uostalom i raspored hodnika i prostorija je često neprikladan u tim prastarim zgradama koje su gradili nekadašnji prinčevi, kraljevi i carevi. No, vani je već par dana oko nule. Danas je pao i snijeg.

Kako je uopće moguće da bolesni ljudi sjede satima u negrijanom šatoru? U uvjetima gdje bi se razbolio i sportaš od 25 godina, a kamoli stariji čovjek koji je već nevoljom, radi bolesti tu? Govorimo o čovjeku s upalom pluća koji sjedi u hladnom šatoru! U 2020. godini! U uvjetima gorima nego da je u partizanskoj bolnici na Petrovoj gori.

Struja je očigledno postavljena, kablovi se vide na slici, rasvjeta je tu. Zar nije bilo nikoga da ode kupiti grijalicu? Doda još jedan produžni kabel? Upravo ovih dana jedan hrvatski trgovački lanac nudi infra-grijalice od 2 kilovata na akciji za 299 kuna. Grijalice koje pušu topli zrak, električne, za radionice, nađu se evo konkretno za 354 ili 371 kunu. Ako električna instalacija ne može izdržati - ima i za 1569 kuna uljni grijač. Evo, upravo proguglao.

Znamo da su liječnici i sestre preopterećeni. Ali, bolnice imaju i hrpu drugog osoblja. Zar zaista nikome nije palo na pamet kada vide te šatore ispred zgrada, ljude na nuli bez grijanja, uzbuniti upravu, poslati u trgovački centar domara ili kojeg administrativca s narudžbenicom ili službenom karticom? Riješiti problem za par sati prije nego što je temperatura pala na nulu? Prognozu imamo već danima, uostalom i mjesec u kojemu smo se zove prosinac. Onaj iza studenog.

Ovo je kriza ljudskosti

Ne može nitko reći da to "nije u planu nabave" ili da se standardno "nema para", u pitanju su iznosi za koje se uvijek može naći. I da se čak i nema, vjerujem da bi jedan telefonski poziv upravi trgovačkog centra to riješio, dogovorili bi neku odgodu plaćanja. Da je samo pozvana neka građevinska firma koja koristi te grijače kada rade na objektima zimi, vjerujem da bi sami besplatno poslali par grijača i postavili ih.

Stvar je dakle samo u volji. Ovo čak i nije kriza na razini politike ili države - ovo je kriza na osobnoj razini, gdje je ljude potpuno prestalo biti briga za druge ljude. Gdje se bolestan čovjek koji se smrzava u šatoru smatra nečim normalnim. Nečim za što svi odmahuju glavom i govore "nije to moj posao". A sutra se u tom smrznutom šatoru mogu naći sami ili se mogu naći njihovi najmiliji.

Fotografija bolesnog čovjeka koji se smrzava na temperaturama oko nule, čekajući pregled u bolnici, predstavlja poraz. Poraz Hrvatske ne samo na razini organizacije zdravstvenog sustava, ne samo na razini organizacije prijema u bolnice već i poraz na osobnoj razini. Poraz na razini Čovjeka.

Bolnica se sjetila nabavljati grijalice u prosincu

U međuvremenu, ravnateljica Klinike za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević Alemka Markotić komentirala je za Dnevnik Nove TV kako "većina toga što je napisano nije točna" i kako će "uskoro poslati očitovanje o tom slučaju", ali je i navela: "Nabavit ćemo još grijalica. Gospodin nije proveo onoliko vremena koliko je napisano." 

>> Markotić o čovjeku koji je satima čekao pregled u ledenom šatoru: Priča nije točna

Na kraju evo priopćenja bolnice: "Cjelokupni pregled i dijagnostička obrada navedenog pacijenta trajala je 3 sata i 43 minute." Dakle, gospodin je ipak neko vrijeme proveo u tom šatoru. Bolnica dalje navodi: "Osim postojećih grijalica, u tijeku je postupak nabave dodatnih grijaćih tijela te smo osigurali deke, kao i tople napitke za pacijente, svjesni hladnih vremenskih uvjeta." 

E, pa da je gospodin proveo i minutu u takvom šatoru - puno je. Minutu je puno. Ne pola sata, ili dva. Odakle uopće ideja da se 2. prosinca razmišlja o "još grijalica", da je "postupak u tijeku"? Mislilo se da neće doći zima? Oni su, zamislite, "svjesni hladnih vremenskih uvjeta"? 

>> Zarazna se konačno oglasila o čovjeku koji je s upalom pluća čekao pregled u šatoru

Građani ove zemlje uredno plaćaju zdravstveno osiguranje i uopće ih ne zanima što je infrastruktura klinike stara. Ima 30 godina da smo dobili državu, valjda je to dosta da se posloži temeljna državna infrastruktura?

Zašto ravnateljica to o grijalicama i općenito stanju bolnice nije rekla pred kamerama na vrijeme i zatražila novac od sabora i vladajuće većine? Došla ministru i rekla da ako šatori ne budu grijani, daje ostavku na položaj? Nego se, eto, sjetili nabavljati grijalice kada je priča došla do novina jer su, eto, svjesni zime u prosincu.

Hrvati, narod koji o sebi jako voli misliti kao o solidarnom, dobrodušnom, punom želje za pomoć drugima, pokazuju lice asocijalnog, sebičnog društva. Društva u kojem ljude nije briga ni za što izvan onoga što moraju poslom. Pitanje je zašto kao narod postajemo takvi. Zašto postajemo društvo gdje je normalno snimati ovakve fotografije, a ne se trgnuti, sjesti u auto i osigurati grijalicu bolesnim ljudima, u Europi, na samom kraju 2020. godine?

Pravac kojim smo krenuli kao država, kao nacija, ali i kao pojedinci nije dobar. Zamislite se. Svatko se može razboljeti, a zaista mislim da nitko nije zaslužio naći se u onom negrijanom šatoru. Ne u ovoj zemlji i ne u ovoj godini. Nismo toliko siromašni. Problem ovdje nije u novcu. Problem je puno gori, problem je u ljudskosti, ma koliko to ružno zvučalo.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala.