Foto: FAH/123rf/Index

AKO već nije, u slijedećih nekoliko tjedan Donald Trump će dobiti instrukcije o procedurama za aktivaciju nuklearnog arsenala.

Sama mogućnost da će zvijezda reality emisija i nekretninski mogul imati moć da inicira nuklearni napad bila je za velik broj Amerikanaca jedan od glavnih razloga da glasaju protiv njega. "Čovjek kojeg možete isprovocirati tweetom nije čovjek kojem možete povjeriti nuklearno oružje", poentirala je Hillary Clinton u kampanji.

Kako bilo, Trump će u siječnju dobiti nuklearne kodove. On će jedini imati autoritet nad arsenalom od  7 tisuća nuklearnih bojevih glava.

Čitavi proces nuklearne kontrole u SAD-u počiva na principu da ih predsjednik, i samo predsjednik, može iskoristiti ako to odluči. Jedini način na koji se moglo spriječiti Trumpa da pokrene nuklearni napad je bio izbor nekoga drugoga za predsjednika, piše Washington Post.

Kad je procedura za nuklearno oružje uvedena, glavna briga nisu bli iracionalni predsjednici, nego brzopleti generali. Zakon o atomskoj energiji koji je donio predsjednik Harry Truman 1946. stavio je kontrolu nad atomskim bombama u ruke predsjednika i civilnog dijela njegove administracije. Ovaj povijesni zakon donesen je nakon bacanja atomskih bombi na Hirošimu i Nagasaki i s potencijalnim sukobom sa Sovjetskim savezom u vidu.

Bacanje atomske bombe je politička odluka

Kongresmeni koji su pisali zakon, uz potporu znanstvenika koji su sudjelovali u Projektu Manhattan, pošli su od pretpostavke da je bacanje atomske bombe inherentno politička odluka. Predsjednik je u tom procesu kontrola Pentagonu, koji bi možda htio iskoristi ovo oružje i kad ono nije zadnja opcija.

Poučeni iskustvom Drugog svjetskog rata, nuklearni znanstvenici i političari zaključili su da generali ne mare previše za etiku, demokraciju ili međunarodnu politiku. Tadašnji tajnik za rat Henry Stimson upozorio je nakon razornog bombardiranja Tokija da bi prepuštanje kontrole vojsci moglo dovesti do toga da SAD "steknu reputaciju da su nadmašile Hitlera u zvjerstvima".

Ipak, nesporazumi u vojnoj hijerarhiji za vrijeme čuvene kubanske raketne krize skoro su dovele do nuklearnog napada, kako s ruske, tako i s američke strane. Strah od ovakvih i sličnih situacija dovela je do uvođenja tehnologije koja "zaključava" nuklearno oružje i sprečava njegovu uporabu bez odgovarajućeg koda.

Ako ne želite ludog predsjednika koji može lansirati nuklearno oružje, nemojte ga izabrati

Pritom se uzimalo kao samorazumljivo da je predsjednik jedini pozvan i kompetentan da odluči o korištenju nuklearnog oružja. Indikativan je primjer bojnika Harolda Heringa 1973. pri obuci za zapovjednika nuklearne eskadrile postavio pitanje: Kako može biti siguran da je zapovijed za lansiranje legalna i da predsjednik, primjerice, nije neuračunljiv? Hering je zbog toga otpušten s objašnjenje da "ima defektan stav prema svojim dužnostima".

Naravno, ne postoji "nuklearni gumb" koji predsjednik može pritisnuti i započeti Treći svjetski rat. Nuklearni zapovjedni lanac kreće od predsjednika preko ministra obrane do vojnog zapovjedništva. Nije potpuno jasno može li ministar obrane odbiti zapovijed i koje bi posljedice bile - te su informacije očito povjerljive i Washington ih odbija izravno komentirati.

Oni koji su razradili postojeće procedure smatrali su predsjedničke izbore kao dovoljnu kontrolu. Logika je jednostavna: ako Amerikanci ne žele da ludi predsjednik ima kontrolu nad atomskim bombama, neće izabrati takvog u Bijelu kuću.

Možda je došlo vrijeme da se ponovno otvori pitanje treba li američki predsjednik imati autoritet da unilateralno i arbitrarno započne nuklearni rat.