NAKON usporedbe sa Španjolskom i Albanijom na red dolazi usporedba s Italijom, kao dio serijala usporedbi s državama protiv kojih hrvatska nogometna reprezentacija igra na Europskom prvenstvu. Iako se radi o državama koje se međusobno razlikuju prema razini dostignutog standarda i ekonomskog razvoja, jedna stvar im je zajednička. To je razmjerno velik udio turizma u gospodarstvu, zbog čega se cijela grupa može okarakterizirati kao "turistička".

>> Evo kako žive Španjolci, a kako Hrvati

>> Usporedili smo Albaniju i Hrvatsku. Kako je živjeti tamo, a kako kod nas?

Italija i Hrvatska dijele dugu morsku granicu, a time obalni dijelovi Hrvatske imaju sličnu klimu kao Italija. Povijesna prevrtanja su dovela do toga da dijele i puno kulturoloških značajki. Podijeljenost Hrvatske na industrijski sjever i istok (najveći dio radnika je zaposlen u prerađivačkoj industriji) jako je slična situaciji u Italiji, koja se dijeli na visokorazvijeni industrijski sjever države i relativno nerazvijeni jug koji ovisi o turizmu.

Zapravo je razlika između industrijskog sjevera i nerazvijenog juga u Italiji puno veća nego što je razlika između razvijenosti između bilo kojih makroregija Hrvatske. Gledano prema BDP-u po stanovniku, sjeverne regije poput Veneta, Lombardije i Pijemonta su na razini standarda zapada Njemačke, a južne poput Sicilije, Kalabrije i Kampanije na razini Portugala.

Razlike postoje između Panonske Hrvatske i Sjeverne Hrvatske na jednoj strani te Jadranske Hrvatske na drugoj, ali ni izbliza toliko izražene. Ta dihotomija u Italiji je izvor političkih napetosti, jer stanovništvo sa sjevera smatra da financira nerazvijeni, neradnički i korumpirani jug.

Italija je razvijenija od Hrvatske, ali već desetljećima nazaduje

Italija je prema BDP-u po stanovniku, općem mjerilu ekonomskog razvoja i standarda, na 97 posto prosjeka EU. Hrvatska je puno dalje, na samo 76 posto prosjeka EU. Njihova zajednička karakteristika je da se približavaju prosjeku EU, ali iz suprotnih smjerova.

Hrvatska je 2015., nakon šest godina provedenih u krizi, bila na 60 posto prosjeka BDP-a po stanovniku EU. Do tada je zapravo nazadovala, jer je 2008. bila na 65 posto. Približavanje prosjeku EU od 16 postotnih bodova u osam godina je zadovoljavajući trend.

S druge strane Italija već desetljećima relativno nazaduje, i jasno je da se nalazi u dubokoj krizi. To nije klasična kriza koja bi se mogla definirati padom ekonomske aktivnosti, ali je kriza u smislu da sve ostale države u EU ekonomski rastu brže i Italija zaostaje.

Za primjer, 2000. je bila na 122 posto prosjeka EU, ili 22 posto razvijenija od EU. Do 2010. je pala na 106 posto od prosjeka, a 2020. je čak bila na samo 94 posto. Od jedne od najrazvijenijih država Europe i EU do zemlje koja je ispod prosjeka u samo dva desetljeća.

Veća nezaposlenost i više siromaštva nego u Hrvatskoj, razlika u plaćama sve manja

Danas je nezaposlenost u Italiji čak veća nego u Hrvatskoj, 6.9 posto. Nezaposlenost mlađih od 25 godina iznosi 20.2 posto, također više nego u Hrvatskoj (17.9 posto). U turizmu je zaposlena svaka deseta osoba, iako postoje velike razlike u tome između sjevera i juga. Slična situacija je u Hrvatskoj.

Trošak sata rada je 30 eura, otprilike dvostruko više nego u Hrvatskoj. Ali to je daleko od 40+ eura koliko iznosi u Njemačkoj, Francuskoj, Austriji i Nizozemskoj. Upravo se u plaćama ogleda veliko stagniranje i relativno nazadovanje Italije, jer je prosječna neto plaća od 1740 eura puno bliže hrvatskih 1326 eura nego 3000 eura i više u Njemačkoj i Austriji, ili 2500 eura u Francuskoj.

Čak zaostaje za Španjolskom, u kojoj je prosječna neto plaća prešla 1900 eura neto mjesečno. Cijene su na razini prosjeka EU, ali s obzirom na plaće i nezaposlenost, to dovodi do toga da 22.8 posto ljudi živi u riziku od siromaštva, što je ne samo gore nego u Njemačkoj i Francuskoj, s kojima se nekada mogla uspoređivati, nego i u Hrvatskoj.

Italija je još industrijski jaka, ali to nije zaustavilo nazadovanje

U Italiji već desetljećima pada važnost industrijske proizvodnje. Ali to nije razlog relativnog nazadovanja Italije, jer se isto događa u svim državama. Zadnjih nekoliko godina važnost industrije, gledano kao dodana vrijednost industrijske proizvodnje iskazana udjelom u BDP-u, čak i raste. Ali to nije zaustavilo trend koji je Italiju vodio do pada ispod prosjeka EU nakon što je u 21. stoljeće ušla kao jedna od najrazvijenijih država EU.

Ne samo da Hrvatska ima manji udio dodane vrijednosti ostvarene u industriji u BDP-u od Italije nego isto vrijedi i za Francusku, Španjolsku i Nizozemsku. Ipak, te države nisu relativno nazadovale zadnjih desetljeća kao Italija.

Još uvijek je veliki izvoznik, s više od 10 tisuća eura izvoza po stanovniku. To je dobar rezultat za tako mnogobrojnu državu, jer je pravilo da velike države imaju manji izvoz po stanovniku zbog većeg unutrašnjeg tržišta. Dapače, bolje je nego izvoz Španjolske i Francuske. Pa ipak, Italija zaostaje za njima, i taj zaostatak je sve veći.

Španjolska ulaže u sport više nego Italija

Pozicija Italije, ne samo kao nogometne nego i općenito sportske sile, neupitna je. Ali ulaganja u sport i rekreaciju su također počela zaostajati za ostalim državama EU, poput Njemačke, Francuske, Španjolske, Nizozemske i sl.

Javni sektor ulaže 5.2 milijarde eura u sport i rekreaciju, što je 0.3 posto BDP-a ili otprilike 88 eura po stanovniku. Hrvatska se sa svojih 67 eura po stanovniku i ukupno 258 milijuna eura s njom ne može mjeriti, ali Španjolska itekako može sa svojih 6 milijardi eura ulaganja i 125 eura po stanovniku godišnje.

Ekonomsko nazadovanje Italije zadnjih desetljeća tako ima direktne implikacije i na ulaganja u sport. Španjolska je na putu da je prestigne prema ostvarenom BDP-u po stanovniku, ali ju je prema visini plaća i javnim ulaganjima u sport već dostigla i prestigla.

Nazadovanje Italije je upozorenje Hrvatskoj

Slučaj Italije je interesantan jer se radi o državi koja bez očitih razloga (prirodne katastrofe, ratovi...) ne uspijeva ostvariti gospodarski rast kao ostale države istog "ranga". S obzirom na to da je izvoz još uvijek snažan, razlog ne laži u vanjskom okruženju (smanjivanje ili gubitak tržišta).

Razlozi su isključivo unutarnji. Italija se nekada mogla mjeriti s Njemačkom i Francuskom, ali već duže vremena zaostaje po pitanju obrazovanja, tehnološke opremljenosti industrije i radne aktivnosti stanovništva (žene u Italiji su puno rjeđe zaposlene nego u ostatku EU). Demografska situacija je također puno gora nego u Njemačkoj i Francuskoj, s većim udjelom jako starog stanovništva (65 godina i više) te manjim stopama fertiliteta.

Neki problemi proizlaze iz kulture. Razina korupcije u Italiji je jednostavno nespojiva s niskim razinama korupcije u bogatim državama poput Njemačke i Francuske, a brojna istraživanja su pokazala i da je sustav poslovnog napredovanja u talijanskim kompanijama manje meritokratski (baziran na zaslugama), a više nepotistički (baziran na poznanstvima).

Stoga bi mogla biti poučan primjer za sve države tzv. Nove Europe koje se približavaju EU standardu. Industrija, investicije i obrazovanje mogu izdignuti državu do određene razine dohotka, ali ako to nije praćeno kulturološkim promjenama u društvu (suzbijanje korupcije, odbacivanje nepotizma, stavljanje naglaska na obrazovanje umjesto rentijerstva...), onda će država nužno početi nazadovati u jednom trenutku.