STOGODIŠNJI rat bio je niz sukoba između Engleske i Francuske koji su započeli 1337. godine i trajali do 1453. godine. Iako naziv sugerira da je rat trajao točno sto godina, u stvarnosti je obuhvaćao 116 godina isprekidanih sukoba, primirja i pregovora.

Glavni uzrok rata bio je spor oko nasljedstva francuskog prijestolja nakon smrti kralja Karla IV. 1328. godine koji nije ostavio muškog nasljednika. Engleski kralj Edvard III., čija je majka bila sestra francuskog kralja, polagao je pravo na krunu, što je Francuska osporavala.

Osim toga, teritorijalni sporovi, posebice oko Akvitanije, te ekonomski interesi, poput kontrole nad trgovinom vunom i vinom, dodatno su raspirivali sukob. Rat je bio složen, s brojnim bitkama, savezništvima i političkim preokretima.

Ključne faze Stogodišnjeg rata

Stogodišnji rat može se podijeliti u nekoliko ključnih faza, svaka obilježena značajnim bitkama i promjenama u ravnoteži snaga:

Rani sukobi i engleske pobjede (1337. – 1360.)

U prvoj fazi rata Engleska je ostvarila značajne uspjehe. Ključne bitke, poput one kod Crécyja (1346.), pokazale su superiornost engleskog dugog luka nad francuskom konjicom. Godine 1356. u bitci kod Poitiersa Engleska je zarobila francuskog kralja Ivana II., što je prisililo Francusku na potpisivanje Ugovora iz Brétignyja (1360.). Ovaj ugovor privremeno je okončao prvu fazu rata, a Engleska je dobila kontrolu nad velikim dijelovima jugozapadne Francuske.

Francuski oporavak (1369. – 1389.)

Nakon smrti Edvarda III. i njegova sina Crnog Princa, Francuska je pod vodstvom kralja Karla V. i vojskovođe Bertranda du Guesclina započela oporavak. Umjesto izravnih bitaka, Francuzi su koristili taktiku izbjegavanja velikih sukoba i iscrpljivanja engleskih snaga. Do kraja ove faze Engleska je izgubila većinu svojih teritorija osim nekoliko obalnih gradova.

Obnova sukoba i Agincourt (1396. – 1429.)

Nakon razdoblja primirja, sukobi su se obnovili početkom 15. stoljeća. Engleski kralj Henrik V. ostvario je veliku pobjedu u bitci kod Agincourta (1415.), gdje su Englezi, unatoč brojčanoj inferiornosti, pobijedili zahvaljujući strateškom korištenju dugih lukova. Ugovor iz Troyesa (1420.) proglasio je Henrika V. nasljednikom francuskog prijestolja, ali njegova rana smrt 1422. godine i slabost njegova nasljednika oslabili su englesku poziciju.

Ulazak Ivane Orleanske i francuski preokret (1429. – 1453.)

Pojava Ivane Orleanske bila je ključna za francuski oporavak. Njezino vođstvo tijekom opsade Orléansa (1428. – 1429.) inspiriralo je francuske snage i dovelo do krunidbe Karla VII. u Reimsu. Iako je Ivana zarobljena i pogubljena 1431., njezin utjecaj nastavio je motivirati Francuze. Postupno su povratili teritorije, uključujući Normandiju i Akvitaniju.

Koliko je trajao Stogodišnji rat?

Stogodišnji rat trajao je 116 godina, od 1337. do 1453. godine. Iako se naziva "stogodišnjim", sukob nije bio kontinuiran. Dugi periodi primirja, pregovora i unutarnjih sukoba u obje zemlje, poput građanskog rata u Engleskoj (Rat ruža), prekidali su aktivne borbe. Ključne bitke, poput Crécyja, Poitiersa, Agincourta i Castillona, definirale su tijek rata.

Kako je završio Stogodišnji rat?

Stogodišnji rat završio je 17.7.1453. godine pobjedom Francuske u bitci kod Castillona. Ova bitka označila je kraj engleske kontrole nad Bordeauxom i Akvitanijom, čime su Francuzi povratili gotovo sve svoje teritorije.

Nakon Castillona Engleska je zadržala samo grad Calais, koji je ostao pod njihovom kontrolom do 1558. godine. Nije potpisan formalni mirovni ugovor, ali Castillon se smatra završetkom rata jer su aktivni sukobi prestali. Francuska je učvrstila svoju monarhiju i teritorijalnu cjelovitost, dok je Engleska usmjerila pozornost na unutarnje sukobe.

Posljedice Stogodišnjeg rata

Rat je imao dalekosežne posljedice za obje zemlje. Francuska je iz rata izašla ujedinjenija, s jačom kraljevskom vlašću i osjećajem nacionalnog identiteta. Engleska je, s druge strane, doživjela političku nestabilnost koja je kulminirala u Rat ruža. Tehnološke inovacije, poput uporabe topova u bitci kod Castillona, najavile su promjene u ratovanju, dok je uloga Ivane Orleanske ostala simbol francuskog otpora i hrabrosti.